Odgovori

Abortus zbog bolesti

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Pitanje:

Selam alejkum!

Htjela sam vas pitati koliko je opravdan abortus žene koja ima 45 godina, pri tom je duševno-nervni bolesnik, pije 10 godina tablete protiv depresije (još uvijek ih pije, i mogu čak vid da ostete), liječila se i kod hodže i kod ljekara, bolest se nije povukla u potpunosti, a klanja 5 vakata namaza…

ODGOVOR:

Alejkumusselam!

U osnovi abortus može biti bez šerijatske nužde i zbog šerijatske nužde, a pošto se spomenuti slučaj kreće između prvog i drugog, tj. abortus u ovom slučaju je iznad šerijatsko neopravdanog a ispod nužnog abortusa neophodno je da se ukratko spomenu stavovi i jedne i druge vrste abortusa.

Pobačaj bez šerijatskog opravdanja

Pod riječima „bez šerijatskog opravdanja“ se misli na sve razloge i motive za pobačaj koji ne potpadaju pod sljedeće vrste: nužni pobačaj (tj. ako plod uzrokuje smrt majke), pobačaj ploda začetog zinalukom ili silovanjem i pobačaj deformisanog ploda. Ovu vrstu abortusa možemo podijeliti na dva perioda, shodno u kom vremenskom razvojnom periodu ploda se vrši abortus.

Prvi period: abortus poslije udahnuća duše

Kada se udahnjuje duša u zametnuti plod?

U hadisu, gore spomenutom, kojeg prenosi Abdullah ibn Mes’uda, radijallahu anhu, došlo je da se duša udahnjuje poslije četiri mjeseca.

Kaže Nevevi: “Složni su učenjaci da se duša udahnjuje poslije četiri mjeseca[1]”, takođe to potvrđuje El-Kurtubi: “Učenjaci se nisu razišli oko toga da se duša udahnjuje poslije sto dvadeset dana.[2]”

Abortus poslije udahnuća duše je zabranjen po idžma’u (konsenzusu) islamskih učenjaka, i smatra se ubistvom nedužne duše.

Kaže Ed-Derdir, fakih malikijskog mezheba: “Nije dozvoljeno pobaciti plod iz maternice ni u prvih četrdeset dana, a kada mu se udahne duša zabranjeno je po idžma’u (konsenzusu).”[3]

Kaže Ibnul ‘Arebi, fakih šafijskog mezheba: “A što se tiče pobacivanja ploda u koji je udahnuta duša to je ubistvo oko kojeg nema razilaženja među učenjacima.”[4]

Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim ako to pravda zahtijeva”[5].
Drugi period: abortus u prva četiri mjeseca trudnoće tj. prije udahnuća duše

Islamski učenjaci imaju različite stavove o abortusu u periodu prije nego što se udahne duše. Čak učenjaci unutar jednog mezheba su podijeljeni po ovom pitanju do te mjere da neki od njih kažu da je zvanični stav mezheba zabrana, dok drugi učenjaci iz istom tog mezheba kažu da je stav mezheba dozvola. Da bi se riješila ova zavrzlama oko pravog stava nekog mezheba po ovom pitanju bilo je neophodno vratiti se na priznate knjige mezheba (kutubu mu’temede). Stavovi učenjaka po ovom pitanju se mogu svesti na sljedeća tri mišljenja:

Prvo mišljenje: da je abortus u ovom periodu dozvoljen, s tim da dio učenjaka koji zauzimaju ovaj stav dodaju da je dozvoljen uz pokuđenost.

Ispravno je da je ovo zvanični stav hanefijske[6] i šafijske[7] pravne škole, i učenjaka El-Lahmija od malikija[8].

Svoj stav podupiru slijedećim dokazima:

Prvi dokaz: Da je osnova dozvola sve dok ne dođe dokaz da je abortus zabranjen, a zabrana nije došla.

Komentar: nije osnov dozvola nego zabrana, a argumenti zabrane su sadržani u sljedećem:

1. Riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “Zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili.”[9] Kaže Merdavi[10] i Ševkani[11] da riječi (fi kararin mekin-na sigurnom mjestu) znači maternica, tj. da je kap sjemena u prvoj fazi stvaranja živog bića na sigurnom mjestu poput sjemena u zemlji. A iz ovoga se razumije da je vađenje kapi iz sigurnog mjesta vid nasilja prema njemu i njegovo uništenje.

2. Došlo je u vjerodostojnim hadisima da se šerijatska kazna (kamenovanja ili bičevanja) nad trudnom ženom zbog zinaluka ne izvršava sve dok se ne porodi, svejedno u kom mjesecu trudnoće bila, a to je zbog zabrane uništenja ploda. Od učenjaka koji smatraju da je osnova zabrana abortusa je Stalna komisija za fetve[12] u Saudijskoj arabiji na čelu sa šejhom Bin Bazom.

Drugi dokaz: Plod u ovom periodu nije ljudsko biće zato ga je dozvoljeno pobaciti.

Komentar: to što nije ljudsko biće nije dokaz da ga je dozvoljeno uništiti, jer su ta kap, a zatim ugruša te komad mesa početne faze stvaranja ljudskog bića, zbog toga nije dozvoljeno izvršiti šerijatsku kaznu (kamenovanja ili bičevanja) nad trudnicom zbog zinaluka.

Treći dokaz: Kijas (analogija): kao što je dozvoljen ‘azl (tj. prilikom spolnog odnosa izbaciti sjeme van maternice) tako je dozvoljeno izvršiti abortus prije nego što se duša udahne.

Komentar: u ovom kijasu postoji razlika između ‘azla i abortusa, jer prilikom abortusa plod u maternici je buduće dijete čije su faze stvaranja počele za razliku od ‘azla gdje uopšte nije došlo do oplođavanja.

Četvrti dokaz: U ovaj plod još nije duša udahnuta, kao što je došlo u hadisu Abullah ibn Mes’uda, radjallahu anhu, a ono što nema dušu neće biti ni proživljeno na Sudnjem danu, prema tome kao da ga i nema, s toga nema smetnje da se pobaci.

Komentar: ovaj plod, kada ga pustimo da se razvija, nakon određenog vremena mu se udahnjuje duša, Allahovom voljom, i postaje čovjek te će biti proživljen na Sudnjem danu, zato sprečavanje razvoja tog ploda je bespravno nasilje nad njim koje je zabranjeno i grješno.

Drugo mišljenje: da je abortus uopćeno zabranjen.

Ovo je zvanični stav malikijskom i zahirijskog mezheba[13], te stav sljedećih učenjaka: Gazalija[14], Ibn-‘Imada i Ibn Hadžera[15] učenjaka šafijskog mezheba, Ibnul-Dževzija[16] i Ibn Redžeba[17] od hanbelija, a također su ga izabrali El-‘Iz ibn Abdusselam i Ibn Tejmije.

Zasnovali su svoj stav na sljedećim dokaza:

Prvi dokaz: Hadis Abdullah ibn Mes’uda, radijallahu anhu, u kojem Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, kaže:

„Zaista, stvaranje jednog od vas biva u utrobi njegove majke četrdeset dana, zatim biva ugrušak isto toliko poput kapi sjemena, zatim biva gruda mesa isto toliko, a onda Allah pošalje meleka, narede mu se četiri stvari, kaže mu se: piši njegovo djelo, nafaku, dužinu života, da li će biti sretan ili nesretan, a zatim mu se udahne duša“.[18]

Hadis ukazuje jasnim riječima da stvaranje čovjeka počinje prvih četrdeset dana.

Drugi dokaz: Abortus je zabranjen na osnovu propisa ‘azla (‘azl je da prilikom spolnog odnosa izbaciti sjeme van maternice), s tim da se ovaj dokaz opravdava iz dva različita ugla: prvi od strane učenjaka koji smatraju da je ‘azl zabranjen iz čega proizlazi da je abortus preče da bude zabranjen, i drugi od učenjaka kod kojih je ‘azl dozvoljen što upućuje da je haram pobaciti plod kada se smjesti u maternici.

Komentar: dokaz posmatran iz prvog ugla je jak s tim da im se može prigovoriti na zabrani ‘azla, naročito kada imamo u vidu jasne dokaze za dozvolu sa jedne strane, a sa druge da su na tom stavu četiri mezheba, Ibn Tejmije, Ibn Kajjim i mnogi drugi učenjaci.

A da bi dokaz posmatrano iz drugog ugla imao svoju snagu trba ga pojačati sljedećim:

Prva: da su ashabi, prilikom pitanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o propisu ‘azla, naveli da ne žele da žena zatrudni, a to upućuje da je kod njih bilo poznato da pobačaj nije dozvoljen te ga o tome nisu ni pitali.

Drugo: da je pobačaj bio dozvoljen, Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, bi na to uputio ashabe, tj. pojasnio bi im da nema smetnje da se uzrokuje pobačaj nakon saznanja o trudnoći.

Treći dokaz: Kijas (analogija), upoređivanje ploda prije udahnuća duše sa jajetom divljači, odnosno kao što nije dozvoljeno muhrimu (onome koji je zanijetio hadž ili ‘umru) da razbije jaje divljači (što je potvrđeno u hadisu od Alije, radijallahu anhu[19]), jer je muhrimu lov zabranjen, isto tako nije dozvoljen pobačaj ploda iz maternice.

Komantar: ovaj kijas je ispravan jer je ispunio svoje šartove, a ono što je zajedničko između ploda i jajeta je da od oboga nastaje živo biće.

Četvrti dokaz: Abortus je oprečan jednom od ciljeva braka, tj. imanju potomstva.

Treće mišljenje: da je abortus dozvoljen u periodu nutfeta (kapi sjemena), tj. prvih četrdeset dana trudnoće, a da je poslije zabranjen.

Ovo je stav hanbelijske pravne škole.[20] Sličan stav ima i šejh Ibn ‘Usejmin, tj. da nije dozvoljen abortus osim u toku perioda nutfe (kapi sjemena-prvih četrdeset dana) ako za to ima potrebe[21].

Oni dokazuju svoj stav sa jednim dokazom:

Kažu: Kap sjemena (ploda) se još nije zametnula u ovom periodu, te je poput kapi sjemena prije ulaska u maternicu, zato nema smetnje da se pobaci.

Komentar: šejh Muhammed Nu’ajm Jasin odgovara na ovaj dokaz potvrđenom naučnom činjenicom da se u periodu od prvih sedam dana dešava začeće.[22] Sa druge strane, kap sjemena se već smjestila u maternici i ušla u fazu stvaranja budućeg ljudskog bića za razliku od sjemena van maternice.

Odabrano mišljenje: iz gore navedenog da se primjetiti da nema dokaza koji presuđuje po ovoj temi, odnosno nema direktnog dokaza koji zabranjuje abortus u ovom periodu. Međutim, dokazi koji ukazuju na zabranu abortusa su jači od dokaza druga dva mišljenja, dok su sa druga strane dokazi dozvole abortusa podložni jakoj kritici nakon čega gube svoju snagu.

Prema tome: abortus nije dozvoljen u ovom razvojnom periodu ploda svejedno koji mu motivi bili: strah za nafakom djeteta, plan da se ima malo djece, čuvanje tjelesne linije, zauzetost poslom, studiranjem, starost ili slično.

Ovo je također stav Udruženja velikih učenjaka (Hej’etu kibaril ‘ulema) u Saudijskoj arabiji. A Allah zna najbolje.

Može se zaključiti, na osnovu gore navedenog, da nije dozvoljeno izvršiti abortus ni u jednom od ova dva perioda bez opravdanog šerijatskog razloga.

Nužni pobačaj

Pod nuždom se ovdje porazumijeva da ostanak ploda (fetusa) u maternici prijeti opsnošću po majčin život, kao na primjer: da trudnica boluje od neke bolesti a da boravak ploda u njenoj matrnici, povečavajući tu bolest, prijeti životu same trudnice; ili trudnica ima neku srčanu bolest, ili rak dojke i slično. Šart da se smatra pobačajem iz nužde je da je ostanak ploda u maternici stvarna opasnost po život majke.

Ovu vrstu pobačaja možemo također podijeliti u dva perioda:

Prvi period: prije udahnuća duše.

Ulema je saglasna[23] na dozvoli abortusa u ovom slučaju, dokazujući to sljedećim:

1. Fikhska pravila:

· Veća šteta se otklanja manjom štetom.[24]

· Čini se manje zlo od dva zla od kojih se jedno mora uraditi.[25]

· Nužda dozvoljava zabranjeno.[26]

2. Majka je razlog života ploda, zato nije dozvoljeno da plod bude razlogom njene smrti.

3. Život majke je siguran, a život ploda upitan.

Da bi ovaj abortus bio dozvoljen treba ispuniti sljedeće šartove:

· postojanje stvarne bolesti koja prijeti životu majke,

· da se ne može izliječiti ta bolest osim abortusom,

· da je ljekar pouzdana i provjerena osoba u njegovoj procjeni da je abortus jedino rješenje.

Drugi period: nakon što se udahne duša.

Znači da plod ima više od četiri mjeseca i njegov ostanak u maternici prijeti životu majke, pa ili ćemo izvršiti abortus i spasiti život majke, ili ostaviti plod što će uzrokovati smrt majke.

Dva su mišljenja učenjaka u ovoj mes’eli:

Prvo mišljenje: zabrana abortusa pa makar to odvelo majku u smrt, ovo je stav mnogih učenjaka[27], između ostalih Ibn ‘Abidina, hanefijskog učenjaka, i Muhammeda ibn Usejmina od suvremene uleme.

Dokazi ovog stava:

1. Složni se islamski učenjaci da nije dozvoljeno čovjeku da ubije drugog pod prisilom kako bi sebi život sačuvao pa makar to odvelo u smrt prisiljenog, a tako isto trudnica, zabranjeno je ubiti plod u koji je duša udahnuta kako bi sačuvali život trudnice.

2. Po idžmau’ učenjaka ovog ummeta zabranjeno je čovjeku koji umire od gladi da ubije drugog čovjeka kako bi ga pojeo i spasio sebi život, tako isto zabranjeno je da ubijemo fetus (plod) da bi sačuvali život njegove majke.

3. Proučavanjem šerijatskih tekstova iz Kur’ana i Sunneta ne možemo naći nijedan dokaz koji upućuje na dozvolu čuvanja života jednog čovjeka ubijanjem drugog.

Drugo mišljenje: ako se potvrdi da će majka sigurno umrijeti ako se ne izvrši abortus, onda je dozvoljeno.

Ovo je stav većine današnjih učenjaka, a njihovi dokazi su:

1. Sa smrću majke u većini slučajeva strada i dijete, pa imamo izbor da izvršimo abortus i sačuvamo majku ili u suprotnom stradaće oboje.

Odgovor: prijašnja ulema je još u njihovo vrijeme govorila o mes’eli kada umre majka, a u stomaku joj dijete, da joj otvore stomak kako bi spasili dijete. Pa ako su oni o tome govorili u ta vremena pa šta da kažemo danas kada je medicina toliko uznapredovala.

2. Plod slijedi majku i dio je nje, a islamski učenjaci su složni da je dozvoljeno odsjeći dio čovjeka (ruku, nogu, dio ruke, dio noge) kako bi sa se spasili ostali dijelovi.[28]

Odgovor: ne možemo porediti dijete u stomaku sa dijelom tijela, jer je dijete ljudsko biće samo za sebe koje je zabranjeno ubiti za razliku od dijela tijela.

3. Dokazivanje sa fikhskim pravilima:

· Veća šteta se otklanja manjom štetom.

· Čini se manje zlo od dva zla od kojih se jedno mora uraditi.

Odabrano mišljenje je drugi stav tj. da je dozvoljeno učiniti abortus, jer iako je dijete u utrobi majke ljudsko biće samo za sebe kao što je i majka, ipak Šerijat pravi razliku među njima. Naime, krvarina za ubistvo djeteta u utrobi majke nakon što mu se duša udahne je (vrijednost) pet deva, a za ubistvo žene pedeset deva, a to znači da je šteta u smrti majke veća od smrti djeteta (ploda), a od pravila Šerijata je da se veća šteta otklanja manjom. A Allah zna najbolje.

Kolegij islamskog prava pri Rabiti je 1420. hidžretske donijeo stav da je dozvoljen pobačaj ploda u koji je duša udahnuta a čiji je ostanak u maternici stvarna opasnost za život majke, svejedno bio plod deformisan ili ne[29].

Prema tome, pomenuti slučaj žene je stanje između ove dvije vrste abortusa, tj. između abortusa bez šerijatskog opravdanja i abortusa zbog šerijatske nužde. Zato, ako je starost njene trudnoće veća od četiri mjeseca onda joj ni ukom slučaju nije dozvoljeno izvršiti abortus jer se njeno stanje ne može svrstati u abortus zbog nužde, tj. da je ostanak djeteta u njenom organizmu prijetnja za njen život.

A ako je starost njene trudnoće manja od 120 dana, a uzimajući u obzir da učenjaci imaju veoma podijeljeno mišljenje oko dozvole abortusa u ovom periodu bez šerijatskog opravdanja, pri čemu nema šerijatskog argumenta koji nedvosmisleno presuđuje po tom pitanju, takođe uzimajući u obzir njeno teško zdravstveno stanje, nema smetnje da ona u ovom periodu trudnoće (manjoj od 120 dana) izvrši abortus. Još ako je na abortus savjetuju pouzdani ljekari zbog njenog teškog zdravstvenog stanja, a ne radi straha zbog nafake, teškog odgoja djeteta i slično, onda je to dodatno opravdanje da ona učini abortus. A Allah zna najbolje. Ve billahi tevfik.

[1] Šerhu sahihi Muslim (16/157).

[2] El-Džami’ li ahkamil Kur’an (14/316).

[3] Hašijetu-d-dusuki (3/86).

[4] El-Kabes (15/528).

[5] El-En’am 151

[6] Hašijetu Ibn ‘Abidin (4/335-336) i Šerhu fethil-kadir (2/495).

[7] El-Havil kebir (11/196-197).

[8] Mevahibu-l-dželil (5/133).

[9] El-Mu’minun 13

[10] El-Havi el-kebir (10/386).

[11] Fethul-kadir (3/649).

[12] Fetva broj 17576.

[13] Hašijetu-d-dusuki ale-š-šerhil kebir (3/86).

[14] Ihjau’ ulumi-d-din (2/110-111).

[15] Fethu-l-bari (9/386).

[16] Ahkamun-nisa’ 306.

[17] Džami’u-l-‘ulumi vel hikemi (102).

[18] Bilježi ga Buharija (3208) i Muslim (2643).

[19] El-Furu’ (5/506).

[20] El-Furu’u (1/393), El-Insaf (1/479) i Muntehel-iradat (1/37).

[21] Eš-Šerhul mumti’a (10/654).

[22] Ebhasu fikhije fi kadaja tibijje (222).

[23] Hašijetu Ibn ‘Abidin (5/377), Hašijetu-d-dusuki (4/268), El-Ikna’ (4/129) i El-Mevsu’atu el-fikhijetu el-kuvejtije (2/59).

[24] El-Ešbah ve-n-Nezair, Ibn Nudžejm (88).

[25] El-Vedžiz, El-Burnu (260).

[26] El-Mumti’a fil kava’idi fikhije (173).

[27] El-Medžmu’u (5-301), El-Bahrur-raiku (8-233).

[28] Kava’idu-l-ahkam fi mesalihi-l-en’am (1/92).

[29] Mesailu fikhije mu’asire, d. Abdurrahman Es-Sened (117).

Mr. Zijad Ljakic!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: