Odgovori

Obaveznost sljeđenja mezheba

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Pitanje:

Da li se svako od nas mora držati svoga mezheba iako jasno uvida neke novotarije koje nisu iz Kurana niti Sunneta našeg Poslanika, sallallahu alejhi vesselem, kao npr. mevludi, učenje Fatihe šehidima, naplaćivanje jasina, proslava rođenja našeg Poslanika, sallalahu alejhi vesselem, ustajanje na noge prilikom učenja salavata isl. Koliko sam shvatila da to čak i ne pripada mezhebu nego je više nas običaj i tradicija.

Da li je ispravno prisustvovati svemu tome ili je ispravno ostati po strani. Strah me od Allaha da se izdvajam iz Džemata, a s druge strane me strah da slijedim novotarije u vjeri. Jer znamo da je svaka novotarija u vatri.Ovo me mnogo mući i sama se sobom borim kako da postupim ispravno. Allah vas nagradio za vaše vrijeme i vas trud.

ODGOVOR:

O ovoj temi sam pisao u svojoj knjizi “U islamu je odgovor na sva pitanja i sve probleme”, a pošto je sama tema jako bitna i aktuelna neophodno je da se o tome iznese kraća studija pa u tom kontekstu prilažem komletan tekst iz knjige.

Ova studija obrađuje sljedeće cjeline: šta su rekla četvorica imama o slijeđenju mezheba, historijska pozadina slijeđenja mezheba, šerijatski status slijeđenja određenog fikhskog mezheba, vrste muslimana s obzirom na sposobnost idžtihada, govori učenjaka o slijeđenju mezheba i negativne posljedice slijepog slijeđenja mezheba i mezhebske zastranjenosti.

Šta su rekla četvorica imama o slijeđenju mezheba

Kaže Imam Ebu Hanife: “Nikom nije dozvoljeno da uzme naše mišljenje ako ne zna odakle smo ga mi uzeli”, takođe kaze: “Haram je onome ko ne zna moj dokaz da daje fetvu po mom mišljenju”[1].

Kaže Imam Malik: “Svačije mišljenje se uzima i ostavlja osim govora onog koji je u ovom kaburu” (misli na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), i kaže: “Svako mišljenje koje se slaže sa Kur’anom i Sunnetom uzmite ga, a ako se ne slaže sa Kur’anom i Sunnetom ostavite ga”[2].

Kaze Imam Šafija: “Jednoglasni su muslimani da nije dozvoljeno onome kome je sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jasan da ga ostavi zbog bilo čijeg mišljenja”, a drugom prilikom kaže: “Onaj koji traži znanje bez dokaza je poput onog koji sakuplja granje noću, nosi naramak a u njemu je zmija koja će ga ujesti a da on i ne zna”, takođe je prenešeno od njega: “Ako je hadis vjerodostojan to je moj mezheb”[3].

Kaže Imam Ahmed: “Nemoj mene slijediti, niti Malika, Šafiju ili Evzaija, nego uzmi odakle su oni uzeli” (misli na Kur’an i Sunnet), takođe kaže: “Onaj ko odbije hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je na rubu propasti”[4].

Iz govora četvorice imama se razumije da su Kur’an i Sunnet ono što treba slijediti i po čemu treba raditi, te da su zabranjivali slijepo slijeđenje njihovih stavova ili nekog drugog alima bez poznavanja dokaza na kojima su zasnovani.

Uvod u tematiku

Često se postavlja pitanje da li je musliman obavezan da slijedi jedan od četiri poznata fikhska mezheba i da li je dozvoljeno promijeniti mezheb?! Daija koji djeluje u jednom mjestu u kojem je rasprostranjen određen mezheb, je li griješan ako poziva ljude na pridrzavanje Kur’ana i Sunneta a ne na mezheb, ili je to samo nedostatak mudrosti u davi, ili je nešto treće? Je su li daije iz arapskih zemalja, u toku i poslije rata u Bosni, napavile kobnu grešku i sijale nered nepozivajući na drzanje hanefijskog mezheba, kako se to često prigovara?

Da li studenti šerijatskih znanosti koji uče na univerzitetima u islamskim zamljama treba da se posvete izučavaju hanefijskog mezheba, jer je on u Bosni zvanični mezheb ili to nije bitno, jer svi sunitski mezhebi su ispravni i priznati, oko čega su sami studenti u velikoj nedoumici?

Na ova i slična pitanja odgovor će biti jasan ako odgovorimo samo na jedno pitanje, a to je: da li je musliman duzan slijediti jedan određen fikhski mezheb, svejedno bio on jedan od četiri poznata mezheba ili neki drugi poput zahirijskog.

Bitno je da ovde napomenem da ovo pitanje slijeđenje mezheba treba razdvojiti od toga da onaj koji trazi znanje (talibu ilm) u fikhskim znanostima nema smetnje da izučava fikhske mes’ele preko knjiga bilo kojeg mezheba, jer je tu cilj poimanje mes’ela i osposobljavanja za njihovo izučavanje a ne mezhebska gorljivost i pristrasnost.

Historijska pozadina slijeđenja mezheba

Istorijska je činjenica, koju ne može niko negirati, da najbolje generacije ovog Ummeta (tri prve generacje: ashabi, tabi’ini i tabi-tabi’ini) nisu poznavale nešto što se zove slijeđenje mezheba (stavova) nekog imama (učenjaka) u svakom šerijatskom pitanju. Naime, ashabi su za izvor šerijatskih propisa uzimali Kur’an i Sunnet, a ako bi se pojavila nova pitanja koja nisu bila poznata u vrijeme Allahovog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem, niti su direktno pojašnjena u Kitabu i Sunnetu vršili bi idztihad.

Tim putem su išli tabi’ini i oni poslije njih sve do kraja drugog stoljeća po Hidzri, s tim da su im izvori fikha bili Kitab, Sunnet, idzma’, kijas (analogija) i idztihadi (stavovi) ashaba i ostalih učenjaka. U ovo vrijeme niko nije pozivao muslimane da slijede mezheb nekog određenog učenjaka, bio on ashab ili neko drugi, nego su se svi vraćali na isto izvorište: Kur’an i Sunnet. A obični muslimani – mukallidi pitali bi o onome što ih interesuje od šerijatskih propisa bilo kojeg alima. Niko ih nije obavezivao na slijeđenje mezheba Omera, Alije, Ibn Abbasa, Ibn Omera, Ibn Mesuda ili nekog drugog ashaba, radijallahu anhum, čiji su stavovi bili poznati.

A nema sumnje da su ovi ashabi bili učeniji i preči da se slijede njihovi mezhebi u odnosu na četvoricu imama koji će doći poslije. Ovo je bio menhedž selefu saliha, među koje uleze i četvorica imama: da obični musliman (mukallid) pita i slijedi bilo kojeg alima, odbacivanje taklida (slijepog slijeđenja), nepristrasnost u slijeđenju mezheba učenjaka te uzimanje i držanje za dokaze iz Kur’ana i Sunneta.

Zatim poslije drugog i trećeg stoljeća pojavili su se oni koji su tvrdili da su vrata idžtihada (idžtihad je ulaganje truda u iznalaženju šerijatskih propisa direktno iz izvora Šerijata – Kur’ana, Sunneta, idžma’a i kijasa) zatvorena te da treba slijediti jednog od četvorice imama neizlazeći van njihovih mezheba. Tako da se rad tih učenjaka sveo na pisanje, pojašnjavanje, komentarisanje ili rezimiranje stavova imama. A ako bi neko od njih i napisao nešto originalno to ne bi izlazilo van osnova mezheba njegovog imama.

A nakon pada abasijskog hilafeta ostavljanje idžtihada i slijepo slijeđenje mezheba je dozivjelo svoju kulminaciju, tako da je onaj koji se vraćao u nekoj mes’eli na Kur’an i Sunnet a ne na mišljenje mezheba smatran fasikom, kvazimudžtehidom i bezumnikom.

Naravno, ovo je bilo globalno stanje, s tim da je bilo učenjaka koji su se borili protiv mezhebske zaslijepljenosti poput El-‘Izza Abdusselama, Ibn Hazma, Ibn Tejmije, Ibn Abdulberra i ostalih. Mnogi od njih ovu borbu su vodili pod zastavom pripadnosti nekom od mezheba iz bojazni od uleme vladara koji su huškali vlast i mase na one koji vrše idžtihad ili poziva na otvaranje vrata idztihada[5].

Šerijatski status slijeđenja određenog fikhskog mezheba

Učenjaci usulu fikha imaju četiri stava po ovom pitanju:

1. Vadžib je mukallidu da slijedi jedan određen mezheb u svemu[6]. Na ovom stavu su Ibnus-Salah, Ibnus-Subki i ostali.

2. Nije vadzib slijediti jedan određen mezheb niti je mustehab nego je samo dozvoljeno. Na ovome su Ibn Burhan, Nevevi, Zerkeši, prenosi se od imama Malika i imama Ahmeda, takođe ovo su izabrali Ibn Tejmije i Ibnul-Kajjim, a Sane’ani i Ibn Muflih kažu da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta[7].

3. Da je slijeđenje mezheba haram[8]. Ovo je stav zahirija a odabrao ga je takođe i Ševkani.

4. Vadzib je slijediti jedan određen mezheb nakon pojave četvorice imama a ne prije toga, ovo zatupa Ibnul-Munejjir[9].

Četvrto mišljenje se u suštini ne razlikuje od prvog, a treće je daleko od istine kad su u pitanju obični muslimani – mukallidi koji nemaju izbora nego da pitaju i slijede ulemu, tako na kraju imamo dva mišljenja: prvo – da je slijeđenje jednog određenog mezheba vadzib i drugo – da nije vadzib nego samo da je dozvoljeno.

Savremeni istrazivači ovog pitanja razilazenje učenjaka po ovom pitanju svode na dva stava učenjaka:

Prvi stav: da je svakom muslimanu koji nije dostigao stepen mudžtehida, a mudztehida danas nema jer vrata idžtihada su zatvorena nakon četvrtog stoljeća po Hidzri, vadzib slijediti jedan određen mezheb u svim stvarima vjere, tj. mora biti ili hanefija, ili malikija, ili šafija, ili hanbelija, itd. Od najistaknutijih savremenih predstavnika ovog stava su: Muhammed el-Hamid, Habiburrahman el-E’azami i Muhammed Seid Ramadan el-Buti čija je knjiga “Negiranje mezhebizma je najopasnija novotarija koja prijeti Šerijatu” prevedena i na bosanski jezik pod naslovom “Potiranje mezheba”.

Drugi stav: da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadzib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb jer nema drugog načina da sazna propis pod šartom da ne trazi olakšice učanjaka. A obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima je novotarija u vjeri za koju nema dokaza ni Kur’anu ni u Sunnetu, niti idzma’u.

Najistaknutiji savremeni zastupnici ovog stava su: Ahmed Šakir, Muhammed Emin Šenkiti, Bin Baz, Selim Hilali, Muhammed el-Mukaddim, Ebu Ishak el-Huvejni, Albani i njegovi učenici: Muhammed ‘Idul-‘abbasi, Abdurrahman Abdulhalik i Mukbil el-Vadi’i[10].

Vrste muslimana s obzirom na sposobnost idžtihada

Po učenjacima drugog stava:

S obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur’anskih i hadiskih tekstova, učenjaci koji zastupaju drugi stav, a prethodili su im Šatibi i Ibnul-Kajjim, dijele muslimane na tri skupine:

prva – oni koji nemaju znanja niti sposobnosti razumijevanja i uzimanja šerijatskih propisa direktno iz kur’anskih i hadiskih tekstova, a to su obični muslimani i zovu se mukallidi (mukallid je osoba koja slijedi stav učenog bez poznavanja dokaza na koje je zasnovan stav),

druga – mudztehidi koji su dostigli stepen idžtihada, tj. učenjaci koji su dostigli stepen učenosti i sposobnosti da uzimaju šerijatske propise direktno iz kur’anskih i hadiskih tekstova,

treća – skupina učenih koji su između prve i druge skupine, tj. između mukallida i mudžtehida, oni imaju dovoljno znanja i sposobnosti da sakupe i analiziraju mišljenja i dokaze učenjaka u nekoj mes’eli te da odaberu onaj stav koji ima najjače argumente, i zovu se mutebi’e[11].

Prema tome, vadzib je prvoj skupini – mukallidima da slijede bilo kojeg alima koji je bogobojazan i čije je znanje zasnovano na Kitabu i Sunnetu, s tim da se ne obavezuje da slijedi jednog određenog alima kako ne bi isti poprimio osobinu bezgriješnosti.

Obaveza je na drugoj skupini – mudžtehidima da ulazu truda u trazenju dokaza, a nije im dozvoljen taklid niti da budu mutebi’e.

A na trećoj skupini – mutebi’ama je da uzimaju mišljenje ili mezheb koji ima jači dokaz.

Po učenjacima prvog stava:

Muslimani se dijele u ovom kontekstu na samo dvije skupine: mukallide i mudžtehide, pri čemu treću skupinu (tj. mutebi’e) svrstavaju u mukallide.

S tim da mudztehida u našem Ummetu, po njihovom mišljenju, nema od kraja četvrtog stoljeća po Hidžri pa sve do danas. Ovaj stav podupiru riječima mnogih mezhebskih učenjaka, poput hanefijskog učenjaka Ibn ‘Abidina koji kaže u svojoj Hašiji (1/55): “Stav na kojem smo i po kojem se radi je ono na čemu su naši fakihi, rahimehumullah: da je apsolutni idžtihad u fikhu zabranjen nakon što je prošlo četiri stotine godina od Hidžre …”.

A kaže Muhammed el-Hamid u knjizi “Obaveza slijeđenja četiri mezheba” (str. 12): “Niko ne tvrdi da je na stepenu apsolutnog idžtihada osim onaj koji je krnjave pameti, malog znanja i slabe vjere”. Iz zabrane idžtihada savremenim alimima izuzimaju suvremena pitanja o kojima mezhebi nisu govorili.

Tako po mišljenju učenjaka ovog stava svi dnašnji muslimani su dužni da slijede neki fikhski mezheb jer svi spadaju u mukallide.

Dokazi onih koji slijeđenje mezheba smatraju vadžibom

Da bi nešto bilo vadžib u vjeri za to se mora imati dokaz iz Kurana ili Sunneta da je to naređeno, a nosioci ovog stava u suštini nemaju dokaza kojima podupiru svoj stav. Ali radi naučnog emaneta navesću ono što iole vrijedi spomenuti čime dokazuju svoj stav:

1. Kaze Uzvišeni: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43). Kažu onaj koji ne zna je mukallid a učeni su mudžtehidi, prema tome naređeno je mukallidu da slijedi mudžtehida, a naredba je dokaz da je slijeđenje alima vadžib.

Komentar: ovaj ajet je dokaz protiv ovog stava a ujedno i dokaz za drugo mišljenje, jer se u njemu naređuje da mukallid pita i slijedi mudžtehide, ko god ulazio u tu skupinu, a ne neki određeni mudžtehid, a to je ono što kažu zastupnici drugog stava. Sa druge strane, ajetom je naređeno da onaj koji ne zna pita one koji znaju Kur’an i Sunnet da ga obavijeste šta je u njima došlo o nekom određenom pitanju, a ne da kazu šta oni misle o tome, prema tome ajetom mu je naređeno da slijedi ono što je došlo u Kur’anu i Sunnetu preko onih koji to znaju.

Da bi ajet bio dokaz za njih trebala je doći u njemu naredba da se slijedi jedan od četvorica imama, ili jedan određen imam, ili da dođe u Sunnetu zabrana uzimanja fetve nekog mimo četvorice imama ili jednog određenog alima, a toga nema ni u Kitabu niti u Sunnetu.

2. Kažu ako bi bilo dozvoljeno mukallidu da slijedi bilo koji mezheb to bi odvelo do otvaranja vrata traženja mezhebskih olakšica čime bi se slijedile strasti i izbjegavale naredbe a radile zabrane.

Komentar: slažemo se da treba spriječiti traženje olakšica za koje nema dokaza u Šerijatu. Zato su protagonisti drugog stava uslovili za dozvolu slijeđenja bilo kojeg mezheba šart da se mukallid ne ide od mezheba do mezheba trazeći olakšice, tako se sa ovim šartom otklanja ova opasnost.

3. Stavovi imama mezheba su zasnovani na Kur’anu i Sunnetu, te kada mukallidi slijede te stavove oni u stvari slijede Kur’an i Sunnet.

Komentar: slažemo se da su imami nastojali da zasnuju svoje stavove na Kur’anu i Sunnetu, međutim, problem nastaje onda kada se oni raziđu oko neke mas’ele, a u oko osamdeset posto fikhskih mes’ela oni su se razišli, a istina je jedna. Po ovom pitanju je presudio Uzvišeni rekavši uprijevodu značenja: “A ako se u nečemu raziđete obratite se Allahu (Kur’anu) i Poslaniku (Sunnetu)”. (En-Nisa 59) Prema ovom ajetu onaj mezhebski stav koji se slaže sa Kur’anom i Sunnetom se slijedi a ostali se ostavljaju.

4. Ako bi se otvorila vrata idžtihada pred svim muslimanima to bi odvelo u haos i nered u vjeri kojima nema kraja, jer bi se slijedili kvazimudžtehidi koji nisu dostigli stepen idžtihada, zato je vadžib slijediti jedan od mezheba kako bi se to spriječilo.

Komentar: oni koji pozivaju na idžtihad i vraćanje na Kur’an i Sunnet kažu da idžtihad i direktno uzimanje propisa iz Kur’ana i Sunneta imaju šartove koje treba ispuniti te onaj koji ih upotpuni postaje kompetentan da vrši idžtihad što je u praksi moguće. Sa druge strane, da otvaranje vrata idžtihada vodi u haos i nered u vjeri o tome nas nije obavijestio Posalnik, sallahu alejhi ve sellem, kao i da to treba spriječiti zatvaranjem tih vrata. Dok nas je obavijesto i upozorio u mnoštvu hadisa na Dedždžala čiji je boravak i opasnost po Ummet daleko manji u odnosu na dug period otvaranja vrata idžtihada do Sudnjeg dana sa kojim bi nastao nered u vjeri. Čudno je da baš nijedan hadis nije rečen na tu temu a o Dedždžalu su hadisi došli u mutevatir predaji.

Dokazi onih po kojima slijeđenje mezheba nije vadžib niti mustehab nego je samo dozvoljeno običnim muslimanima – mukallidima

U osnovi učenjaci ovog stava ne moraju imati dokaze za svoj stav, jer samo oni koji tvrde da je nešto u vjeri vadžib, mustehab, haram ili mekruh trebaju donijeti dokaze za svoje tvrdnje. A ovi tvrde da mezhebizam nije ni vadžib ni mustehab jer nema dokaza za to, niti je haram niti mekruh jer nema dokaza, nego su na osnovu: da je nešto dozvoljeno sve dok ne dođe dokaz koji ga izvodi iz te osnove.

Dokazi na kojima temelje svoj stav su sljedeći:

Prvo: nema razilaženja među muslimanima da je vadžib slijediti ono što je došlo u Kur’anu i Sunnetu na što upućuju mnogi ajeti i hadisi. Dok sa druge strane, nisu nas Uzvišeni Allah niti Njegov Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, obavezali da slijedimo mezhebe određenih imama, niti su to sami imami mezheba zahtijevali od muslimana, nego su podsticali na vraćanje i uzimanje iz onoga odakle su i oni uzimali.

Drugo: od dokaza da je običnim muslimanima – mukallidima, koji do propisa ne mogu drugačije doći, vadžib da pitaju s tim da im je dozvoljeno da pitaju i slijede bilo kojeg učanjaka u čije znanje i takvaluk imaju povjerenje su:

1. Riječi Uzvišenog: “Pitajte učene (ehlez-zikri) ako vi ne znate”. (En-Nahl 43).

2. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Zašto nisu pitali ako nisu znali, zaista je lijek za neznanje pitanje”[12].

Treće: da je obavezivanje muslimana da slijede jedan određen mezheb u svim pitanjima novotarija u vjeri upućuje sljedeće:

1. Hadis: “Ko uvede u našu vjeru nešto što nije od nje, to se odbija”[13]. A ovi su obavezali muslimane onim čime ih Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu obavezali, te su time došli sa novotarijom.

2. Najbolje generacije ovog Ummeta selefu salih nisu bili na ovome u vjeri, što znači da to i nije bilo od vjere, nego je nastalo kao rezultat slabosti i pada ovog Ummeta sa zatvaranjem vrata idžtihada.

3. Sami imami mezheba nisu obavezivali ljude da slijede njihove mezhebe, nego su ih podsticali na slijeđenje onoga što su sami oni slijedili, tj. Kur’ana i Sunneta.

4. Obaveza slijeđenja jednog imama u svemu stavlja tog imama na stepen bezgriješnosti u vjeri, a to je svojstveno samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Odabrano mišljenje

Vjera Islam je jedna vjera, u njoj nema mezheba niti tarikata koje je musliman dužan slijediti osim mezheba, tarikata i upute Muhammeda Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Nema sumnje da drugi stav učenjaka, tj. da slijeđenje nekog određenog mezheba nije vadžib niti mustehab, nego je dozvoljeno običnom muslimanu (mukallidu) da slijedi bilo kojeg učenjaka ili mezheb, te da se muslimani s obzirom na nivo znanja, razumijevanja i sposobnosti uzimanja šerijatskih propisa iz kur’anskih i hadiskih tekstova dijele na tri skupine: mukallide, mudžtehide i mutebi’e, da je istina i hak koji treba slijediti.

Govori učenjaka o slijeđenju mezheba

Rečeno je Ebu Hanifi: “Ako ti nešto kazeš, a Allahova knjiga je oprečna tome”, reče on: “Ostavite moj govor radi Allahove knjige”. Onda mu je rečeno: “A ako se hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja tvom govoru”, kaze: “Ostavite moj govor radi hadisa”, te mu bi rečeno: “A šta ako se govor ashaba ne slaže sa tvojim govorom”, “Ostavite moj govor radi govora ashaba”, reče on[14].

Kaže hanefijski učenjak Ibnul-Hummam u knjizi “Et-Tahrir”: “Po ispravnom mišljenju, nije obaveza strogo se držati jednog mezheba, jer njegovo slijeđenje nije obavezno. Nema vadžiba osim onoga što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinili vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi da slijedi mezheb jednog od imama mimo drugih imama…”[15].

Kaže hanefijski učenjak Alijj el-Kari: “Nije obavezan niko iz ovog Ummeta da bude henefija, malikija, šafija ili hanbelija, nego je obaveza muslimanu ako nije alim da pita jednog od učenjaka, a četvorica imama su od učenjaka…”[16].

Kaže Šihabuddin Ebu Šame: “Četiri mezheba su ostala poznata dok su ostali mezhebi napušteni a ambicije većine sljedbenika mezheba su oslabile te su postali mukallidi nakon što je taklid – slijepo slijeđenje bio zabranjen osim slijeđenja Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Čak šta više mišljenja imama su dignuta na nivo Kur’ana i Sunneta, a u tom su smislu riječi Uzvišenog: “Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike i monahe svoje” (Et-Tevbe 31)[17].

Kaže Ibn Tejmije: “Nije obavezan niko od muslimana da slijedi određenog učanjaka u svemu što kaže, niti da slijedi u tome određen mezheb, a svi su obavezni slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svemu što je naredio i očemu je obavijestio. Svačiji govor se uzima i ostavlja osim govora Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. A ono što je dozvoljeno to je da čovjek slijedi određen mezheb jer nema drugog načina da sazna propise Šerijata osim na takav način…”[18].

Kaže Ibnul-Kajjim, nakon što je naveo da imaju dva mišljenja o obavezi običnog muslimana da slijedi neki od poznatih mezheba: “Prvo mišljenje: da nije obavezan, a to je ispravan stav u koji nema sumnje, jer nije vadžib osim ono što Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učine vadžibom, a oni nisu obavezali nikog od ljudi iz ovog Ummeta da slijedi mezheb nekog čovjeka mimo drugih ljudi. Najbolje generacije ovog Ummeta su čiste od slijeđenja mezheba. U stvari, nije ispravno da se običnom muslimanu pripisuje pripadnost nekom mezhebu, jer on nema mezheba. Na mezhebu može biti onaj ko ima sposobnost razmišljanja, argumentiranja i ima znanja o tom mezhebu, ili koje pročitao neku fikhsku knjigu iz mezheba, zna fetve imama i njegove stavove. A onaj ko se nije osposobio za sve ovo i kaže ja sam šafija ili hanbelija i slično, samom tvrdnjom ne biva tog mezheba … Ne može se pojmiti da običan musliman ima mezheb, a ako i pretpostavimo on nije dužan kao ni bilo ko drugi da slijedi nečiji mezheb, u smislu da slijedi sve njegove stavove a ostavlje mišljenja drugih učanjaka. Niko od imama ne zastupa ovaj ružni bidat koji se desio u Ummetu…”[19].

Kaže el-M’asumi: “Znaj da je uzimanje mišljenja i stavova učenjaka poput tejemmuma koji se ne uzima osim kada nema vode. Pa tako, ako imamo tekst Kur’ana, Sunneta i stavove ashaba vadžib je da se toga držimo a ne da uzimamo mišljenja učenjaka. Međutim, pristrasni sljedbenici mezheba uzimaju tejemmum a voda je pred njima…”[20].

Negativne posljedice slijepog slijeđenja mezheba i mezhebske zastranjenosti

Od negativnih stvari do kojih je odveo mezhebizam su:

1. Uzrokovanje fitni, razilaženja i ratova među muslimanima zasnovanih na mezhebskoj gorljivosti. Opisao je Jakut el-Hamevi neprestane ratove koje su vodili hanefije protiv šafija u gradovima Asfehan, Merva i Rej, gdje su jedni druge pljačkali, pustošili i sela palili. Čak ni Allahove kuće – mesdžidi nisu bili pošteđeni tih mezhebskih razilaženja[21]. Takođe, spominje Ibn Kesir fitnu u emeviskoj džamiji kada je hanabilama srušen i opljačkan mihrab zbog mezhebskih nesuglasica[22].

2. Nove fikhske mesele kao posljedica mezhebizma, poput toga:

– da nije šafijama ispravan namaz ako klanjaju iza hanefijskog imama i obrnuto, ovo je stav nekih njihovih mezhebskih učenjaka, jer ono što kvari namaz kod jednih ne kvari kod drugih i što je šart kod jednih nije kod drugih[23].

– prenosi Zehebi da je hanefijski kadija Dimeška Muhammed ibn Musa el-Blasaguni rekao: “Kada bih imao moć uzimao bih džizju od šafija”[24].

– došlo je u knjizi “Šerhu muhtesril-vikajeti” da hanefiji nije dozvoljeno da oženi šafijku, jer je ona kafir zbog mes’ele Istisna’, dok je drugi muftija dozvolio taj brak analogno tome što je dozvoljeno oženiti kitabijku.

3. U mekanskom Haremu su bila učena četiri ezana i klanjana četiri džemata, svaki mezheb je imao svoj džemaz te nisu jedni sa drugima klanjali.

4. Mezhebi su dignuti na nivo Kur’ana i Sunneta, mezheb je postao osnov a Kur’an i Sunnet ga slijede, pa ono što se slaže sa mezhebom od Kur’ana i Sunneta prihvata se a što se ne slaže tumači se drugačije. Poznate su riječi jednog od hanefijskih učenjaka: “Svaki ajet koji je suprotan onome na čemu je naš mezheb je muevvel (treba ga tefsiriti drugačije) ili je mensuh (derogiran), a tako isto svaki hadis ili je muevvel ili mensuh”[25]. A kaže jedan od poznatih učenjaka šafijskog mezheba: “Mi tvrdimo da je obaveza svakom razumnom čovjeku i običnom muslimanu sa Istoka, Zapada, onom koji je daleko ili blizu da prihvati šafijski mezheb ne zeleći da ga nečim drugim zamijeni”.

5. Čak su i izmišljani i hadisi u korist imama mezheba, poput lažnih riječi pripisanih Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: “Doći će poslije mene čovjek po imenu en-Nu’man ibn Sabit, biće mu nadimak Ebu Hanife na njegovim rukama će Allahova vjera i moj sunnet biti oživljeni”[26]. A u dugom stoji: “Biće u mom Ummetu čovjek po imenu Muhammed ibn Idris koji će biti štetniji po moj Ummet od Iblisa, a biće u mom Ummetu čovjek po imenu Ebu Hanife on je siradž (svjetiljka) mog Ummeta”[27].

6. Zatvaranje vrata idžtihada i davanje prednosti mišljenjima učenjaka nad Kur’anom i Sunnetom.

7. Ljubav i mržnja na osnovu pripadnosti mezhebu.

I na kraju prepustiću samom čitaocu da odgovori na postavljena pitanja u samom uvodu članka. Sa ovim je završena studija.

A što se tiče odgovora na podpitanja, nema sumnje da mnoge stvari koje se praktikuju kod nas u Bosni, poput mevluda, učenja Fatihe šehidima, naplaćivanja jasina, proslave rođenja našeg Poslanika, sallalahu alejhi vesselem, ustajanje na noge prilikom učenja salavata i slično, da je hanefijski mezheb čist od toga.

Nije dozovljeno muslimanu da prisustvuje novotarijama uopće čak i ako zna da su to novotarije, što direktno ne učestvuje u njima i što ih ne podržava, jer svojim prisustvom on prešućuje munker i uveličava taj novotarski skup. Neprisustvovanje novotarijama ne znači izdvajanje iz džemata nego negiranje i popravljanje onog što nije ispravno.

Imam Kurtubi i Ševkani u svojim tefsirima prilikom tumačenja riječi Uzvišenog: “On vam je već u Knjizi objavio: kad čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne stupe u drugi razgovor, inače, bićete kao i oni” (En-Nisa’ 140), kažu da se između ostalih sa kojima ne treba sjediti kada otvoreno čine velike grijehe ovo odnosi i na novotare.

A onaj koji sjedi sa njima šuti i ne negira ono što rade od novotarije je poput njih. Jer Uzvišeni kaže: “A ono što vam da Poslanik uzmite to, a ono što vam zabrani prekinite s tim” (El-Hašr 7), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vjerodostojnom hadisu kaže: “Čuvajte se novina (u ibadetima), jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija dalalet a svaki dalalet vodi u Vatru” (Tirmizi), a novotari poriču i izruguju se riječima Uzvišenog i riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako što rade ono što je on zabranio i još to nazivaju lijepom novotarijom. Ve billahi tevfik.

Mr. Zijad Ljakic!
____________________________________________

[1] Resmul-mufti, Ibn ‘Abidin (1/4).

[2] Bejne muttebi’in ve mukallidin e’ama, Ez-Zibari, str. 5.

[3] El-Medžmu’, En-Nevevi (1/63).

[4] El- kaulu el-mufidu, Ševkani, str. 60-61.

[5] Bejne muttebi’in ve mukallidin e’ama, Ez-Zibari str. 8-9.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: