Odgovori

Zastupanje firme na tagutskom sudu

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Pitanje:

Esselamu alejkum.
Da li je dozvoljeno raditi u firmi koja obavlja halal delatnost, ali na takvom mestu da ukoliko dođe do spora ja sam taj koji zastupa firmu pred sudom? Da li mi je dozvoljeno zastupati svoju firmu pred tagutskim sudom? Allah vas nagradio.

Odgovor:

Alejkumusselam.
Odgovor na tvoje pitanje zahtijeva da se ukratko pojasni uopćeno pitanje traženja presude na tagutskom sudu.
Naime, nema razilaženja među islamskim učenjacima da presudu u međusobnim sporovima nije dozvoljeno tražiti osim od Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. šerijatskog zakona, i da je traženje presude od taguta (svega mimo Allahova Šerijata) djelo širka, kufra i nifaka. Na to upućuju mnogi ajeti u kojima Uzvišeni negira iman onima koji traže presudu kod nekoga mimo Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore”. (En-Nisa 65) Takođe u drugom ajetu kaže u prijevodu značenja: “Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede. Kad im se kaže: “Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!” – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću”. (En-Nisa 60-61)
Najveća obaveza svakog muslimana je da traži presudu u svim sporovima u Allahovom Šerijatu koji u sebi sadrži svo dobro dunjaluka i Ahireta, jer pravo presuđivanja ima samo Allah, zato nije dozvoljeno tražiti presudu osim od Njega. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: “Sud pripada jedino Allahu”. (El-En’am 57, Jusuf 40 i 67) I kaže u prijevodu značenja: “I sudi im prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici. Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?” (El-Maide 49-50)
Gore spomenuto je opći propis traženja presude od taguta, tj. onih koji ne sude po Šerijatu.
A u detaljnom pristupu ovoj temi, traženje presude od nešerijatskih sudova se dijeli na tri stanja:
Prvo stanje: da musliman ima izbor traženja presude određenog spora na šerijatskoj sudu i na tagutskom sudu pa da prednost tagutskom sudu, ili nema izbora osim da ode na tagutski sud pa zatraži presudu od njega, a u oba slučaja smatra da je tagutski sud bolji i praveniji od šerijatskog ili da su isti, ili da više ogovara ovom vremenu, ili da smatra dozvoljenim traženje presude od tagutskog suda mimo šerijatskog a poznati su im ajeti koji govore o zabrani. Ovo je djelo velikog širka, kufra i nifaka sa kojim se izlazi iz vjere i čime njegov vlasnik postaje murted.
Dokaz da ovo djelo izvodi muslimna iz vjere su riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega”. (tj. tagutski sud) (En-Nisa 60) Uzvišeni Allah negira iman onome ko učini dvije stvari: traži presudu od tagutskog suda i da vjeruje u njega, tj. da je bolji i pravedniji od šerijatskog ili isti kao on. A u našem slučaju on traži presudu od tagutskog suda i vjeruje u tagutski sud, smatra ga boljim i pravednijim od šerijatskog ili istim kao šerijatski zbog čega mu Uzvišeni Allah negira iman.
Na primjer, brat i sestra nasljeđuju oca, a po Šerijatu bratu pripada duplo koliko sestri, pa sestra zatraži presudu na tagutskom sudu kako bi dobila koliko i njen brat smatrajuci da je tagutski sud bolji i pravedniji od šerijatskog. Ovim djelom ona postaje otpadnik od Islama.
Drugo stanje: isti slučaj kao u prethodnom, da musliman ima izbor traženja presude određenog spora na šerijatskoj sudu i na tagutskom sudu pa da prednost tagutskom sudu, ili nema izbora osim da ode na tagutski sud pa zatraži presudu od njega u onome na što šerijatski nema pravo, s tim da ta osoba ne smatra da je tagutski sud bolji i praveniji od šerijatskog niti da su isti, niti da više ogovara ovom vremenu, niti smatra dozvoljenim traženje presude od tagutskog suda mimo šerijatskog, nego je ubjeđena da su to izmišljeni ljuski zakoni. Ali to djelo je učinila slijedeći strasti, ili iz pohlepe za imetkom, ili iz zlobe i zavisti prema osobi sa kojom je u sporu i slično. Ovo djelo je mali širk, kufr i nifak, a samo to djelo ga ne izvodi iz vjere niti njegov vlasnik postaje murted, s tim da to djelo predstavlja jedan od najvećih grijeha zbog kojeg treba učiniti tevbu. A ako ta osoba ustrajava na traženju presuda od tagutskog suda bojazan je da to upućuje na veliki nifak u njegovom srcu i da će ga postepeno izvesti iz vjere.
Dokaz da ovo djelo ne izvodi svoga počinioca iz vjere su takođe riječi Uzvišenog u prijevodu značenja: “Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega”. (tj. tagutski sud) (En-Nisa 60) Uzvišeni Allah negira iman onome ko učini dvije stvari: traži presudu od tagutskog suda i da vjeruje u njega, tj. da je bolji i pravedniji od šerijatskog ili isti kao on. A u našem slučaju on ne vjeruje u tagutski sud i smatra ga izmišljenom ljudskom tvorevinom, ne smatra da je boljim i pravednijim od šerijatskog niti istim kao šerijatski zbog toga se na njeg ne odnosi negiranje imana u osnovi. Ali zbog traženja presude od tagutskog suda učinio je veliki grijeh.
Navešću isti primjer, brat i sestra nasljeđuju oca, a po Šerijatu bratu pripada duplo koliko sestri, pa sestra zatraži presudu na tagutskom sudu tražeći da dobije koliko i njen brat, ali ne smatra da je presuda od tagutskog suda bolja i pravednija od šerijatskog, ubijeđena je da je to izmišljeni ljudski zakon i zna da je griješna zbog tog djela, ali su je strast, zavist ili pohlepa naveli da počini to djelo. Tako samim ovim djelom ona ne postaje otpadnik od Islama iako je veliki griješnik.
Treće stanje: da osoba ne može ostvariti svoje pravo ili otkloniti zulum koji joj je učinjen preko šerijatskog suda zato što isti ne postoji ili postoji ali nema uticaja jer nije priznat od vlasti, a to isto može postići preko tagutskog suda, kao što je slučaj u Evropi, Americi ili arapskim zemljama koje ne sude po Šerijatu. U ovom slučaju dozvoljeno je, nakon što se zatraži i sazna šerijatski stav po tom pitanju, tražiti presudu od tagutskog suda kao nužnim sredstvom za ostvarenje prava ili jedinim načinom da se otkloni zulum.
Dozvola traženja presude od tagutskog suda u ovom slučaju je uslovljena ispunjenjem sljedećih šartova:
– da se zatraži i sazna šerijatski stav po tom pitanju, tj. da tačno zna koliko ima pravo ili koliki mu je zulum učenjen,
– da ne može ostvariti svoje pravo ili otkloniti naneseni zulum osim preko tagutskog suda,
– da ne uzme nešto našto šerijatski nema pravo, poput toga da mu tagutski sud dodojeli više imetka nego što mu pripada, ili odredi zulumčaru kaznu koja je veća od one koju zaslužuje šerijatski, u tom slučaju nije mu dozvoljeno uzeti taj višak imetka niti da prizna tu kaznu.
Ovo djelo u suštini i ne potpada pod ono što se zove traženje presude od tagutskog suda iako se formalno to čini. Jer ova osoba je zatražila šerijatsku presudu i radi po njoj, tj. traži ono na što šerijatski ima pravo, s tim da nema drugog načina da to ostvari u praksi osim preko tagutskog suda.
Da je ovo dozvoljeno na to upućuju Kur’an, Sunnet i zdrav razum.
Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja navodeći riječi Jusufa, alejhisselam, upućene njegovom drugu u zatvoru: “A onome od njih dvojice za koga je znao da će spašen biti reče: “Spomeni me gospodaru svome!’” (Jusuf 42) Kaže Taberi u svom tefsiru tumačeći riječi Jusufa, alejhisselam: “Spomeni me gospodaru svome i obavijesti ga o zulumu koji mi je učinjen, da sam zatvoren nepravedno” (Tefsirut-Taberi (16/109)). U ajetu je dokaz da je dozvoljeno muslimanu da traži od vladara kjafira koji ne sudi po Šerijatu da otkloni zulum koji mu je učinjen ako se nada da je pravedan u presudi, jer Aziz, tadašnji vladar Egipta, nije bio musliman niti je sudio po Šerijatu. A vjera poslanika je jedna, svi su zabranjivali traženje presude od nekog drugog mimo Allaha, čak Jusuf, alejhisselam, u ajetima prije spomenutog poziva svoje drugove u čisti tevhid, a od tevhida je da sud pripada samo Allahu. Prema tome, da nije dozvoljeno tražiti presudu od taguta u otklanjanju zuluma ne bi to uradio Jusuf, alejhisselam, jer je ovo stvar tevhida i akide koji su isti kod svih poslanika.
Takođe je došlo u Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ono što upućuje na dozvolu: priča o hidžri ashaba u Abesiniju kada im između ostalog kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “U Abesiniji je vladar kod kojeg se nikome zulum ne čini, idite u njegovu zemlju …”. Hadis bilježi Bejheki u knjizi Sunenu kubra (9-9), a ‘Iraki ga je ocijenio dobrim (Tahridžu ehadisil-ihja’ 5-83) a Albani vjerodostojnim u Silsiletussahiha (br. 3190). Razumije se iz hadisa da je Nedžaši, vladar Abesinije, koji tada još nije primio Islam, pravedan kada neko taraži da mu presudi, a nije sudio po Šerijatu. Dozvolio im je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da učinjenu nepravdu otklanjaju tražeći presudu od vladara Nedžašija. A da nije bilo tako njihova hidžra u Abessiniju ne bi imala smisla, jer su pobjegli od zuluma mekanskih mušrika. Ovo je dokaz da je dozvoljeno tražiti presudu od tagutskog suda kako bi se otklonio zulum koji je učinjen ako se to ne može postići putem šerijatskog suda.
Zdrav razum takođe upućuje na dozvolu, tako što bi potpuna zabrana traženja presude od tagutskog suda uz ispunjenje spomenutih šartova učinila krv, čast i imetak muslimana potpuno dozovljenim, a ovo je ono sa čime Allahov Šrijat nije došao.
A ako bi neko dokazivao zabranu u ovom trećem stanju sa općom značenjem ajeta: “Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega,” (En-Nisa 60). Odgovor bi bio: da se ajet ne odnosi na ovo stanje. Jer osoba u ovom slučaju je tražila presudu po Šerijatu i radi po njoj, a ne traži od tagutskog suda ništa više osim onog što joj svakako Šerijatom pripada, tako da je tagutski sud samo sredstvo ostvarenja šerijatskog propisa. Takođe ova osoba ne vjeruje u tagutski sud i negira ga.
Došlo je u odluci Kolegija islamskog prava pri Islamskoj organizaciji sljedeće: “Nema smetnje da muslimani traže presudu kod neislamskog suda ako je to jedini put da uzmu svoje pravo i otklone zulum” (Karar broj 155 (4/17)).
Takođe, da je dozovljeno u ova dva slučaja tražiti presudu pred tagutskim sudom to je fetva Stalne komisije za fetve u Saudiji (Fetavel-ledžneti ed-daime, broj 19504). Šejh Salih Luhejdan, nakon što je pojasnio da je osnov traženje presude po Šerijatu dozvolio je traženje presude na tagutskom sudu u dva gore spomenuta slučaja i naglasio da je to stav većine učenjaka (En-Nas ‘alet-thakum ilel-kavaninil-vad’ijje, str. 7).
Ovakvo tumačenje traženja presude od tagutskog suda, gdje je različit propis shodno stanju osobe, čuo sam lično od mnogih šejhova, od kojih su između ostalih: Abdrrahman el-Berrak, Mensur es-Simari i Abdulaziz Et-Tarifi.
Prema tome, pošto ti zastupaš svoju firmu pred tagutskim sudom moraš se upravljati prema gore spomenutom, tj. da ti je dozovljeno zastupati firmu samo u dvije stvari pred tim sudovima koji ne sude po Šerijatu, a to su uzimanja prava kojeg firma ima kod nekoga a ne može ga drugačije dobiti kao i otklanjanje zuluma (nepravde) koji joj je nanešen. U svim drugim slučajevima nije ti dozovljeno zastupati firmu pred tim sudovima, kao na primjer da se firma spori oko kamate, materijalnih potraživanja koja su zasnovana na šerijatski spornim ugovorima i slično. S obzirom da ti firma neće dati izbor da je zastupaš u nekim sporovima (koje je po Šerijatu dozovljeno tražiti na tagutskom sudu) a da je u nekim drugim ne zastupaš (koje je po Šerijatu nije dozovljeno tražiti na tagutskom sudu) trebaš ostaviti taj posao. Osim ako si u stanju da ih zastupaš samo u onim sporovima koje ti je šerijatski dozovljeno zastupati pred tagutskim sudom. Ve billahi tevfik.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: