Odgovori

Slobodan izlazak iz vjere

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Pitanje:

Esselamu alejkum,
Zamolio bih vas za odgovor na pitanje: Zašto u islamu nije dopušteno
izaći iz vjere slobodno, tj. zašto je propisana kazna ubistva muslimana koji napusti islam?

Odgovor:

Alejkumusselam.
Često se postavlja pitanje kakva je mudrost u tome da se u Islamu murted (musliman koji otpadne od vjere) ubija kada se u osnovi kjafir ne ubija zbog toga što je kjafir?
Islam je dozvolio svakom čovjeku slobodu akide i uvjerenja, odnosno niko se u osnovi ne prisiljava na prihvatanje Islama, međutim to ne znači da onaj ko je ušao u Islam ima slobodu da izađe iz njega. Islam ne prihvata širk niti prihvata da se ibadet čini ikom drugom osim Allahu, subhaneh, ovo je osnov vjere, njena srž i suština.
Muslimanska zajednica prvo na čemu je izgrađena je akida i iman, to je temelj njenog identiteta, osnovni faktor njenog života i smisao njenog postojanja, zbog toga nije nikome dozvoljeno da naruši ovaj temelj i da ugrozi ovaj identitet. Zato je odmetanje od vjere najveći grijeh u Islamu i najgori zločin koga može uraditi jedan musliman, jer je ono opasnost za osobenost i opstojnost muslimanske zajednice.
U Islamu postoji pet nužnosti koje je obaveza štititi i čuvati a zbog kojih je Islam i došao i oko kojih su vezani skoro svi šerijatski propisi. Tih pet nužnosti su: zaštita vjere, života, poroda, pameti i imetka. A nema razilaženja među učenjacima da je prva od tih pet nužnosti zaštita vjere Islama a zatim na drugom mjestu dolazi zaštita života, a tek poslije njih dolazi zaštita poroda, zaštita pameti i zaštita imetka.
Zbog toga se murted (otpadnik od Islama) ubraja u one koji su objavili rat Allahu i Islamu, koji su podigli zastavu dalaleta i koji pozivaju u njega te se zbog toga smatra borcem protiv muslimana te mu zbog toga odgovara kazna onih koji su objavili rat Allahovoj vjeri.
Nema razilaženja među učenjacima da je krv murteda halal, međutim sprovođenje tog propisa nije dozvoljeno pojedincima od muslimana nego je to pravo i obaveza imama (vođe) muslimana ili njegovog zamjenika jer su oni zaduženi da izvršavaju šerijatske kazne. Kaže Ibn Kudame: “Idžmau učenjaka je na tome da je vadžib ubiti mutreda, to se prenosi od Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije, Muaza ibn Džebela, Ebu Muse El-Eš’arija, Ibn Abbasa, Halida ibn Velida i ostalih (radijallahu anhum), a to nije negirano te se smatra idžmaom”.
Ubistvo murteda je propis od Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer kaže Uzvišeni: “A ono što vam da Poslanik to uzmite a ono što vam zabrani prestanite s tim” (El-Hašr, 7). A kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma: “Ko promjeni svoju vjeru ubijte ga”, a u hadisu mutefekun alejhi (Buharija i Muslim) od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, je došlo: “Nije dozvoljena krv muslimana osim zbog jedne od tri stvari: zinaluka oženjenog (udate), ubistva i ostavljanja vjere, napuštanja džemata”. Takođe, prenešeno je u dva Sahiha da je Muaz ibn Džebel, radijallahu anhu, kada je došao Ebi Musi El-Eš’ariju, radijallahu anhu, u Jemen da je kod njega našao vezanog čovjeka, upitao ga je ko je on a on mu je pojasnio da je taj čovjek bio Židov koji je primio Islam, a zatim se vratio na židovsku vjeru. Onda je Ebu Musa El-Eš’arij, radijallahu anhu, zatražio od njega da sjedne a on mu je rekao: “Neću sjesti sve dok ne bude ubijen, to je presuda Allaha i Njegovog Poslanika”, ponovio je to tri puta, pa je naređeno da se ubije i ubijen je. A u jednom rivajetu je došlo da je prije toga od ovog čovjeka traženo da učini tevbu. Isto tako, prenosi se od Alije, radijallahu anhu, da je za vrijeme svoga hilafeta ubio skupinu ljudi koji su tvrdili da je on njihovo božanstvo (što znači da su tim djelom izašli iz vjere, činili su širk). Ovu predaju Ibn Hadžer u “Fethul-bari” je ocijenio vjerodostojnom.
Mudrosti i smisao ubijanja murteda
Prije samog govora o mudrosti propisa ubijanja murteda svaki musliman treba znati da mu je naređeno da bude pokoran Allahovom šerijatu i da mu se potpuno bez prigovora preda, svejedno razumio on zašto je nešto propisano, naređeno ili zabranjeno ili to ne razumio, i svejedno odgovaralo to njemu, njegovoj logici i rezonu ili mu bilo protivno na njemu je da bude pokoran. “I budite pokorni Allahu i Poslaniku da bi vam se smilovao” (Ali Imran, 132). Na muslimanu je uvijek da kaže: Čuli smo i pokoravamo se, svejedno znao on mudrost tog propisa ili ne, iako nema sumnje da poznavanje mudrosti propisivanja određenih propisa daje smirenost i jača ubjeđenje. Uzvišeni Allah nije propisao ništa a da u tome nema mudrosti i koristi, kako na dunjaluku tako i na ahiretu. On ima savršeno znanje, mudrost i rahmet, On itekako poznaje stanje svojih stvorenja i milostiv je prema njima, On im je propisao ono što im garantuje sreću, slobodu i jednakost u najpravednijem obliku i najpotpunijoj uputi, u granicama u kojima se ne gube prava Allaha niti prava Njegovih robova. Pa tako ko slijedi Njegov put biće počašćen, srećan i uspjeće, a ko to odbije snaće ga ono što mu nije drago, a u što ulaze i šerijatske kazne, i to sve radi pravde, sigurnosti, umanjivanja fesada, čišćenja zemlje od zulumćara i radi zaštite života, časti i imetka. Kaže Uzvišeni: “Reci: “Allah ima potpun dokaz, i da On hoće, svima bi na Pravi put ukazao!” (El-En’am, 149). I postavlja se pitanje otkud nama pravo da pitamo Allaha zašto je naredio ovo i zašto je zabranjenio ovo kad On za Sebe kaže: “On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani” (El-Enbija, 23).
A od Allahove milosti je i to da nam je otkrio i pojasnio mudrosti propisivanja mnogih propisa, a neke mudrosti mi sami dokučimo svojim razumom, a mnoge od njih nećemo nikada saznati.
Od mudrosti smisla propisivanja ubistva murteda učenjaci navode sljedeće:
Prvo: Da pojedinac ili grupa koji napuste Islam nakon što su ušli u njega kao da hoće da kažu: Pošto smo mi živili Islam ustanovili smo da on nije odgovarajući, a ono na čemu smo bili prije toga je ispravnije ili je nešto drugo mimo Islama ispravnije. A ovo predstavlja totalnu degradaciju, omalovažavanje i ponižavanje Islama. Takođe, ovakvim djelom oni pripremaju put svakome onome ko hoće da ode iz ove vjere što otvara vrata poigravanju sa ovom vjerom kad god kome padne na pamet ili ko god ima potrebe za tim. Zato je propisano da se murted ubije, naravno ako se ne pokaje, kako bi onaj ko ulazi u njeg (Islam) ušao svjesno i sa znanjem i kako bi onaj koji zna da će biti ubijen ako ostavi Islam dobro razmislio hoće li ga primiti, a kada ga primi hoće li izaći iz njega.
Drugo: Musliman ima priliku da spozna sve motive i razloge koji vode u uputu od onoga momenta kada se rodi na fitri (tevhidu), kada raste među muslimanima i kada je spoznao veličinu Islama, neko poput njega ne može da ostavi Islam osim zbog poganluka u samom sebi i maloumnosti, pa tako predstavlja zabludjelu ništavnu klicu u čijem ostanku na dunjaluku nema nikakvog hajra.
Treće: Izvršavanje propisa ubijanja murteda nije zbog toga da bi ga prisilili da uđe u Islam, nego je to šerijatska kazna (had) zbog njegovog kufra nakon što mu je put istine postao sasvim jasan, nakon što je živio u hladu Islama, uvjerio se u njegovu širinu i univerzalnost.
Četvrto: Kada musliman otpadne od vjere Islama po Islamu nije dozvoljeno da muslimani žive sa njim pod ugovorom (da sklope sa njim ugovor o miru i suživotu), niti da uzimaju od njega džizju (koju plaća da bi oni štitili njegov život i imetak), njegov imetak se uzima u Bejtul-mal, njegova žena mu je automatski zabranjena i brak im je ništavan, i mnogi drugi propisi. Zbog svega ovoga ne preostaje ništa drugo nego da se ubije, jer je znao istinu, spoznao je, živio po njoj a onda je porekao. Svejedno je po ovom pitanju da li je ovaj čovjek postao musliman nakon punoljetnosti ili je od malena odrastao u Islamu.
Peto: Ubijanjem murteda štiti se čitava muslimanska zajednica od širenja kufra i poziva u njega. Zbog toga nemarnost u izvršavanja kazne murteda koji javno objelodanjuje svoj ridet dovodi sve muslimane u veliku opasnost i otvara vrata fitne muslimanskoj zajednici čije posljedice ne zna niko osim Uzvišenog Allaha. Ko garantuje da murted neće obmanjivati druge i uljepšavati im kufr, naročito slabe duše, pa čak da sve to odvede do organizovanja banda i razbojnika za borbu protiv Islama (ili tzv. intelektualnih murteda koju svoju šuplju filozofiju hoće da stave iznad Allahove vjere).
Šesto: Treba znati da murted prije nego što se podvrgne ubistvu obaveza je na kadiji ili imamu da traži od njega da učini tevbu. Ponudi mu se da se vrati u Islam, podsjeti se na Allaha i ono sa čime je poslao svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ako ima kakvu šubhu otkloni se od njega od strane nekog učenog, zatim mu se pojasni šta ga čeka i na dunjaluku i na ahiretu ako ustraje na tome. Da mu se rok, po nekima tri dana, po nekima manje a po nekima više. Pa ako i nakon toga ustraje na otpadništvu to znači da u njemu nema ni trunka hajra pa se zato ne treba žaliti za nekim poput ovakvog, njegovo ubistvo je milost ljudima i zemlji u kojoj živi. Ubiti ga treba kako bi se sačuvala vjera i kako ne bi bio fitna i iskušenje za ljude slabog imana. Kaže Uzvišeni: “A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti” (El-Hadž, 18).
A da je obaveza tražiti od murteda da učini tevbu prije nego što se nad njim izvrši ubistvo na tome je idžma ashaba kako prenosi Ibn Tejmije u svojoj knjizi “Es-sarimu el-meslulu ala šatimir-resuli”. Bilježi Buharija u svom Sahihu i Ebu Davud u Sunenu (a ovo je njegov tekst) da je neki Židov primio Islam a zatim se vratio svojoj vjeri, pa ga je Ebu Musa El-Eš’ari, radijallahu anhu, pozivao (da se vrati u Islam) oko dvadest dana, pa je došao Muaz ibn Džebel, radijallahu anhu, pa ga je i on pozivao (da se vrati u Islam). On je sve ovo odbio pa je ubijen.
Na kraju treba konstatovati da ne treba biti čudno to da Islam obavezuje vladare da vrše šerijatsku kaznu nad otpadnicima (murtedima) kako bi sačuvala vjera i zbog drugih gore spomenutih razloga. Jer znamo da danas svaki zakon i sistem u svijetu, koliki god stepen sloboda dostigli, ni jedan taj sistem ne daje pravo apsolutne slobode da radi ko šta hoće, kako se to pokušava plasirati muslimanima. Nego svaki taj sistem kažnjava one koji se pobune protiv zakona ili pogubljenjem ili doživotnom robijom, a što nazivaju “nacionalnom izdajom”. Pa kako onda da govore protiv Islama zato što naređuje ubistvo mutreda a Islam je pečat Allahovih objava.
Pa ako bi neko nakon spomentuh mudrosti i smisla propisa ubijanja murteda rekao: Ja i dalje nisam ubijeđen u mudrost tog propisa, odgovor bi se sadržao u sljedećem:
Prvo – Ono što je bitno za jednog muslimana je da predan Allahovoj vjeri u svemu onome sa čime je došla, odnosno da prihvati sve one propise koji su došli u Kur’anu i vjerodostojnom sunnetu, razumio on mudrost tih propisa ili ne razumio.
Drugo – A ako i dalje ustrajava na tome da bi nešto prihvatio i na čemu bi mu se srce sleglo i smirilo da treba da razumije mudrost tog propisa, pa nek on prije ovog pitanja nađe mudrost u tome što je Uzvišeni Allaha preko svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obavezao ovaj Ummet da klanja sabah dva rekata, podne, ikindiju i jaciju četiri, a akšam tri. Što baš dva, tri ili četiri, kad je moglo i četiri, pet, šest ili jedan, dva ili tri. Pa kada nađe mudrost u ovome (a nije mi poznato da je do sad neko našao a da je prihvatljivo i ubjedljivo) pa nek obavijesti i ostale muslimane kako bi se okoristili. A u protivnom nek i ubistvo murteda priključi ovom pitanju.
A što se tiče argumenta, tačnije šubhe, sa kojim se podupire ova zapitanost oko ubijanja murteda, tj. njihovo dokazivanje prava čovjeka na slobodu ispoljavanja vjere i prava da može otpasti od vjere i biti murted kada hoće, odnosno da ubijanje murteda predstavlja uskraćivanje prava ljudi, to je stara šubha koju su još davno propagirali orijentalisti. Tu šubhu su u naše vrijeme oživili sekularisti, liberali i mnogi drugi duševno poraženi pred zapadnom civilizacijom. Ovo ih je odvelo da su nasrnuli na neupitne principe Islama, da se usprotive idžmau učenjaka i nedvosmislenim šerijatskim tekstovima. Naravno, i šejtan ima svoje dokaze, pa tako i oni dokazuju svoju idejnu izopačenost riječima Uzvišenog: “Nema prisile u vjeru” (El-Bekara, 256), želeći ovim ajetom da argumentiraju pravo slobode čovjeka da izađe iz Islama. Naravno, ajet uopće ne govori nego o načinu ophođenja muslimana prema izvornim kjafirima, da ih nije odzvolejno prisiljavati u vjeru, što se uveliko razlikuje od murteda koji je bio musliman pa ostavio Islam. Kaže Ibn Kesir u tefsiru ovog ajeta: “Ne prisiljavajte nikoga da uđe u Islam, jer je Islam jasan i pojašnjen, očigledni su njegovi dokazi i smjernice, pa nema potreba da se iko prisiljava da uđe u Islam”. Takođe ovo potvrđuje povod objave ovog ajeta, kao što to prenose Ebu Davud i Nesai, da nakon što je protjerano židovsko pleme Benu Nedir a među njima su bili neki sinovi Ensarija koji su prije Islama primili židovsku vjeru, pa su Ensarije rekli: “Nećemo ostaviti naše sinove”, pa je Allah objavio: “Nema prisile u vjeru”, tj. Ensarije su htjeli da prisile svoje sinove da prime Islam kako bi ostali u Medini. Ovaj povod objave potvrđuje i Abdullah ibn Abbas, radijallahu anhuma, a što bilježi Ebu Davud u svom Sunenu. Ve billahi tevfik.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: