Odgovori

Ko je obavezan pozivati na dobro i odvraćati od zla

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Pitanje:

Esselamu alejkum.Moje pitanje je da li smo mi dužni da pozivamo druge na spas ili da se brinemo samo o sebi, a za ostale šta nas briga?

Odgovor:

Alejkumusselam.
Odgovor na ovo pitanje se vraća na opći propis naređivanja dobra (sve ono na što Islam postiče i što naređuje) i zabranjivanja zla (sve ono što Islam smatra pokuđenim i zabranjenim).

Idžmau učenjaka ovog Ummeta je na tome da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla uopćeno vadžib svim muslimanima. Od učenjaka koji navode ovaj idžma učenjaka su hanefijski učenjak Ebu Bekr El-Džessas u svojoj knjizi “Ahkamul-Kur’an” (2/592), Ibn Hazm u knjizi “EL-Fisal” (4/171), Nevevi u knjizi “Šerh Sahihul-Muslim” (1/51) i Ševkani u knjizi “Fethul-kadir” (1/369). Prema tome, nema razilaženja među učenjacima ovog Ummeta da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla vadžib svakom muslimanu i muslimanki.

Međutim, učenjaci su se razišli oko toga kojoj vrsti vadžiba ova obaveza pripada, tj. da li je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz ajn (stroga obaveza svakom muslimanu), ili farz kifaje (ako je izvrši jedna skupina muslimana spada obaveza sa ostalih muslimana), ili je vadžib shodno mogućnosti svakog pojedinca, ili je vadžib shodno onome na što se poziva i od čega se odvraća. Pa tako shodno ove četiri mogućnosti učenjaci imaju i četiri mišljenja po ovom pitanju.

Razilaženje učenjaka oko vrste vadžiba po ovom pitanju je izgrađena na sljedećim šerijatskim tekstovima Kur’ana i Sunneta:

Prvi – riječi Uzvišenog: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati – oni će šta žele postići” (Ali Imran, 104).

Drugi – riječi Uzvišenog: “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete” (Ali Imran, 110).

Treći – hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Tarik ibn Šihaba, radijallahu anhu: “Ko od vas vidi munker (ono što je pokuđeno ili zabranjeno) neka ga otkloni svojom rukom, a ako nije u stanju onda svojim jezikom, a ako nije ni to u stanju onda svojim srcem a to je najslabiji iman”.

Četvrti – hadis koji bilježi Muslim u svom Sahihu od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio zlatni prsten na ruci nekog čovjeka pa ga je skinuo i bacio i rekao: “Neko od vas namjerno hoće žeravicu od Vatre, pa neka je baci sa svoje ruke”.

Peti – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ibn Mes’uda, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na dan oslobađanja Meke ušao Harem a oko Kabe je bilo tristo šezdeset kipova pa ih je on stao probadati svojim štapom izgovarajući (riječi Uzvišenog): “I reci: “Došla je istina, a nestalo je laži” (El-Isra, 81).

Šesti – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Aiše, radijallahu anha, da je ona stavila zastor na otvor na zidu na kojem su bile slike (onog što ima dušu), pa ih je uklonio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, a ona je od njih napravila dva šilteta koji su bili u kući i na kojima se sjedilo.

Sedmi – hadis kojeg bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Se’ida El-Hudrija, radijallahu anhu, u kojem je došlo da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorava ashabe na sjedenje po putevima, a oni mu odgovaraju da je to nešto neizbježno jer tu razgovaraju, a onda im on kaže da ako već moraju da sjede po putevima da daju putu njegovo pravo. A onda im je naveo prava puta rekavši: “Obaranje pogleda, neuznemiravanje (prolaznika), odgovaranje na selam i naređivanje dobra i zabranjivanje zla”.

Osmi – hadis kojeg bilježe Tirmizi i Ahmed od Huzejfe ibn Jemana, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša ili ćete naređivati dobro i zabranjivati zlo ili će Allah ubrzo poslati na vas kaznu pa ćete mu upućivati dovu a neće vam biti uslišana”. Hadis ocjenjuju dobrim Tirmizi, Albani i Šuajb Arnaut.

Deveti – hadis kojeg bilježi Buharija u svom Sahihu od Nu’man ibn Bešira, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Primjer onog koji čuva Allahove granice (naređivanjem dobra i zabranjivanjem zla) i onog koji ih prelazi (tj. čini grijehe) je poput primjera ljudi koji su izvlačili ko će biti iznad palube na brodu a ko ispod, pa jednima je dopalo da budu gore a drugima da budu ispod. Pa oni koji su bili ispod palube kada im zatreba voda morali su ići kod onih koji su iznad palube, pa su rekli: Kada bi mi u našem dijelu broda probili rupu (da uzimamo vodu iz mora) kako ne bi uznemiravali one iznad nas. Pa ako bi ih ovi koji su iznad palube pustili da rade što su namjerili svi bi propali, a ako ih spriječe spasili bi se i jedni i drugi”.

Prvo mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz ajn, tj. stroga obaveza svakog muslimana. Ovaj stav zastupa mufesir Zedždžadž, kadija Tilmisani, šafijski učenjak Ibnul-Nehhas, a od savremenih Abdulkadir Avda i Muhammed Abduhu.

Ono što se može prigovoriti ovom stavu je da je nemoguće zahtijevati od svakog muslimana, bez obzira na nivo njegovog znanja i mogućnosti, da traži munkere i otklanja one na koje naiđe, a ako to ne uradi da je griješan. Osim ako se pod ovim mišljenjem misli da je svaki musliman obavezan shodno njegovim mogućnostima i znanju i shodno munkeru kojeg otklanja, onda ovaj stav ima osnova.

Drugo mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla farz kifaje, tj. da ako ga jedna skupina obavlja spada odgovornost sa drugih. Dokaz sa kojim oni preferiraju ovaj stav je ajet: “I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati ” (Ali Imran, 104), jer riječi “Među vama” ukazuje da se misli na određenu skupinu ljudi a ne na sve muslimane. Onda se zastupnici ovoga mišljenja međusobno razilaze u tome ko je ta skupina, neki kažu: učenjaci, drugi: oni koje vladar odredi da se time bave, treći: nešto drugo.

Ovaj stav zastupaju Kurtubi, Ibn Kesir, Ibnul-Arebi, Zamahšeri, Razi, Ibnul-Kudame, El-Gazali, Ibn Tejmije, Nevevi i Ibn Hadžer, i može sereći da je ovo stav većine učenjaka ovog Ummeta iako su se oni razišli u nekim detaljima.

Treće mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla obaveza svakom pojedincu shodno njegovoj mogućnosti. Odnosno, po njima je vadžib svakom muslimanu da otkloni rukom zlo osim ako se boji da će mu zbog toga biti nanešena šteta (fizička ili materijalna), pa ako nije u stanju rukom onda je obavezan jezikom, tj. ukorom, savjetom i slično, osim ako će mu zbog toga biti nanešena šteta. Nakon toga mu ne preostaje ništa drugo nego da srcem negira taj munker, što je najmanji vid imana nakon čega nema imana kod čovjeka. Ovaj stav pripisuju imamu Ahmebu, Ibn Hazmu, Kurtubiju, Ibnul-Kajjimu i drugima.

Ono što je primijetno to je da se ovaj stav u suštini i ne razlikuje od prvog, tj. onih koji zastupaju da je farz ajn jer i oni smatraju da je obaveza svakog muslimana uslovljena njegovim mogućnostima. Da je obaveza izvršavanja vadžiba uslovljena mogućnostima ukazuju riječi Uzvišenog: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih” (El-Bekare, 286), “Zato se Allaha bojte koliko god možete” (Et-Tegabun, 16).

Četvrto mišljenje učenjaka – da je naređivanje dobra i zabranjivanje zla zavisno od toga šta se naređuje a šta zabranjuje. Pa kažu da ako je ono što se naređuje vadžib da je i naređivanje vadžib, a ako je to što se naređuje sunnet ili mustehab da je samo njihovo naređivanje mustehab, a tako isto i kod onoga što se zabranjuje. Ovaj stav se pripisuje učenjaku Ibnul-Uhuve a navodi Alusi da je to stav nekih učenjaka s tim da ne spominje njihova imena, a Ibnul-Muflih spominje ovaj stav kao mišljenje nekih učenjaka unutar hanbelijskog mezheba.

Međutim, ono što je upitno kod ovog stava je da nema nekog šerijatskog teksta u kojima se pravi razlika na način kako su to oni objasnili nego je došla opća naredba naređivanja svega što je ma’ruf, tj. bilo ono mustehab ili vadžib, kao i naredba zabranjivanja svega što je munker, tj. bio on mekruh ili haram.

Nakon svega spomenutog ostaje da se odabere mišljenje koje je najbliže onome na što upućuju šerijatski tekstovi. Sva navedena mišljenja imaju osnova i zasnovana su na dokazima te je najbliže da ustvari odbarano mišljenje i sadrži ono što je došlo u sva četiri spomenuta mišljenja.

Odabrano mišljenje je, a Allah zna najbolje, da je svaki musliman dužan da naređuje dobro i zabranjuje zlo shodno njegovom znanju i mogućnostima i to onako kako je došlo u hadisu prvo rukom, zatim jezikom, i na kraju srcem. Ovo znači da je svakom muslimanu obaveza da naređuje, podstiče, savjetuje i poziva na dobro, kao i da zabranjuje, ukorava i savjetuje ostavljanje munkera, s tim da u toj obavezi se razlikuju oni koji imaju znanja (učeni, daije i slično), kao i oni koji imaju moć poput namjesnika, direktora, oca u kući i slično, njihova obaveza je veća zbog njihove veće mogućnosti da otklone munker. Takođe, zastupati stav da je svakom muslimanu farz ajn naređivanje dobra i zabranjivanje munkera tako da ako se negdje pojavi munker da su svi muslimani obavezni da ga odu otkloniti i ako ne odu da su griješni, je pogrešno jer je to nemoguće i neizvodljivo u praksi. Isto tako, zastupati stav da je naređivanje dobra i zabranjivanje munkera farz kifaje tako da je to oabveza raditi samo učenjacima ili skupini koju za to ovlasti muslimanska vlast je pogrešno jer oni nisu u stanju da otklone sve munkere koji postoje u stvarnosti te se time otvara prostora za nesmetano širenje fesada i nereda u muslimanskim sredinama.

Prema tome, svaki musliman, pa tako i ti i ja, smo obavezni da pozivamo druge na uputu shodno kako je gore pojašnjeno. A kada izvršiš obavezu naređivanje dobra i zabranjivanja munkera onda možeš da se brineš samo za sebe jer si ispunio vadžib. Nije ispravno da muslimana nije briga za ostale ljude oko njega i da ne mari za njih. A riječi Uzvišenog: “O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!” (El-Maide, 105) se odnose na onoga ko je izvršio obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od munkera. Ovako je to protumačio Omer, radijallahu anhu, onima koji su mislili da je dovoljno da se brinu samo o sebi bez da izvršavaju ovaj vadžib. Ve billahi tevfik.

mr. Zijad Ljakić!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: