Kad je Papa plaćao džizju (porez) muslimanima

Muslimani pred zidinama Rima

Možda će ovaj naslov kod mnogih čitatelja, i muslimana i nemuslimana zvučati čudno, možda će ga mnogi odmah, bez ikakve nedoumice odbaciti i negirati i naslov i teoriju, smatrajući da je papino mjesto u društevnom poretku uzvišenije od običnog svijeta koji je morao plaćati džizju (porez) i da papina stolica ne ulazi u okvire sprovođenja islamskog zakona. Knjige historije svjedoče o mnogim junačkim i viteškim podvizima muslimanskih ratnika, ratnika koji su svojom hrabrošću, žrtvom i ponosom stigli i do srca Evrope, centra kršćanskog svijeta i svojim ponosom natjerali kršćanskog poglavara papu da plaća džizju (porez) islamskoj državi.

Arapi, “gospodari“ mora

Arapi beduini, bojali su se ploviti morem, a glavni uzrok svih tih strahova i odbojnosti prema moru, bile su narodne priče i legende koje su se prepričavale uz logorsku vatru. Morem bi putovali samo uz prijeku potrebu. Ovakvo stanje po pitanju plovidbe morem, zadržalo se i nakon pojave islama. Međutim, pošto su se islamska osvajanja proširila i van Arapskog poluostrva, muslimani su počeli da “osvajaju“ more korak po korak.

Kao prvo, uradili su to kao odgovor ili kao novi strateški vojni udarac Rimljanima koji su do tada bili “gospodari“ mora, a drugi razlog je bio, pregrupisavanje vojnih snaga kako bi lakše izvršili vojno prodiranje prema Evropi. Pa tako je muslimanska vojska opsjedala Konstantinopolj tri puta. Kroz ova tri pokušaja zauzimanja ovog strateški značajnog grada, muslimani su uvidjeli da su porebna dodatna usavršavanja kada je u pitanju umjetnost i tehnika ratovanja na moru, odnosno, da znanje i vještine koje su posjedovali, nisu bili dovoljni za dalje napredovanje.

Počele su pripreme, vršene su obuke i izučavanja tehnika ratovanja na moru. Nakon usavršavanja pomorskih vojnih snaga, u tehnici i ljudstvu, dolazi period (drugo hidžretsko stoljeće) “isprobavanja” islamske flote, dok je u trećem hidžretskom stoljeću, islamska flota postala glavna vojna sila na moru. Od vremena halife Muavije ibn Ebi Sufjana, r.a kada je započeo proces formiranja islamske flote pa do preuzimanja vlasti od strane Abasija, dešavale su se promjene. Kako su se mijenjali vladari, tako se mijenjala politička situacija, pa su sve te podjele kasnije, posebno za vrijeme vladavine Abasija, utjecale i na postojeće stanje islamske flote.

Ibn Haldun opisujući tadašnje stanje kaže:“Muslimani su islamskoj državi podarili jednu novu snagu, jaku islamsku flotu koja je “zagospodarila“ Sredozemnim morem sa svih strana, stvorile su se prilike za nova osvajanja i ratni plijen, osvojili su ostatak Alžira, zatim Siciliju, Maltu, Kipar, Kretu i druga područja koja su bila pod upravom Rimljana i križara.“

Ono što je još čudnije u svemu tome, jeste da je tadašnja islamska flota bila sastavljena od dobrovoljaca, odnosno, to nije bila regularna vojska koja je pripadala službeno ostaloj islamskoj vojsci u sklopu hilafeta niti su bili u vojnom sklopu državica koje su se odvojile od tadašnjeg hilafeta. To su bili dobrovoljci mudžahidi koji su sa vojnim zapovjednicima formirali islamsku flotu. Zadatak im je bio, odbrana teritorija i osvajanje novih. Glavna luka im je bila na obalama Sicilije odakle su kretali u vojne pohode. U to vrijeme, Sicilija je bila u okviru državice Benu Agleb u Sjevernoj Africi a koja se odvojila od Abasijskog hilafeta 108 god. po hidžri. Ova država je odigrala veliku ulogu kada je u pitanju džihad na moru i osvajanja mnogih primorskih teritorija u Sredozemnom moru.

Muslimani i osvajanje Rima

Kada govorimo o islamskim vojnim pohodima, nema ništa ljepše nego kada čitamo o vojnom pohodu na drevni Rim. Tadašnja islamska flota koja se, kako je već rečeno, sastojala od dobrovoljaca, nakon međusobnog dogovaranja, odučila je da napadne grad Rim. Svoju odluku i plan iznijeli su pred vijeće grada Sicilije i njenog namjesnika Fadla ibn Džafera el-Hamzanija koji je nakon savjetovanja sa vijećem, plan proslijedio tadašnjem vladaru države Beni Agleb, Ebi Abasu Muhamedu ibn el-Aglebu. Vladaru Ebu Abasu se svidjela ideja, te je islamsku tadašnju flotu pojačao sa dodatnom vojnom tehnikom i ljudstvom.

Kad je sve bilo spremno, 231 god. po hidžri, vojne pomorske islamske snage zaplovile su prema obalama Italije. Islamska flota je stigla do ušća rijeke Tvera na čijem se kraju nalazio Rim. Zidine oko grada, nisu obuhvatale čitav stari Rim, nego je vjerska četvrt u kojoj su bile dvije poznate crkve, crkva sv. Pavla i Petra, zatim mnoge druge crkve, hramovi i drevne grobnice, bila izvan ovih gradskih zidina. Ovo područje čak nije imalo ni vojnu zaštitu (stražu) jer su kršćani vjerovali da je to područje sveto i da je ono zaštićeno sa nebesa.

Prvi napad od strane mudžahida desio se baš na ovaj dio Rima koji je osvojen bez problema uz bogat ratni plijen. Nakon toga su počeli sa opsjedanjem grada i u jednom trenutku je grad praktično bio osvojen. Tadašnji papa Rima, Sergije II, uznemiren i preplašen zbog jakog i iznenadnog napada muslimanske vojske, uputio je hitni apel za pomoć evropskim kraljevima i prinčevima. Prvi koji se odazvao bio je tadašnji vladar Franačkog carstva, Louis II (Luj II), koji je posalo ogromnu vojsku kako bi spasili Rim i crkvu.

Međutim, u to vrijeme među muslimanskim vojskovođama desila su se određena neslaganja, pa su prekinuli opsadu grada i vratili se na Siciliju sa zarobljenicima i ratnim plijenom. Ovaj pokušaj osvajanja Rima, muslimanima je pružio jasnu sliku u vezi odbrambenog sistema u tom gradu, odnosno koliko je on slab, gledajući na to da je u to vrijeme Rim bio glavni grad Starog svijeta i centar kršćanstva.

Nakon svih analiza, mudžahidi su odlučili ponovo da napadnu i da ga pokušaju zauzeti. Vladar Muhamed ibn Ahmed el-Agleb, dao je punu podršku za drugi napad koji se desio 256. god po hidžri. Inače, ovaj vladar je godinu ranije, 255. god. po hidžri uspio da osvoji otok Maltu, što mu je dalo dodatnu motivaciju za osvajanje Rima.

Zajedničke snage islamske flote i vladara Muhameda ibn Ahmeda el-Agleba, krenule se istim putem prema ovom gradu. Papa Leon IV, koji je na čelu crkve naslijedio Sergia II, naučivši lekciju iz prethodnog napada islamske vojske, pod hitno traži pomoć od flota iz Genove i Napulja kako bi spriječili prodiranje islamske flote. Kod luke Ostia se dogodila velika pomorska bitka između dvije vojske. Islamska flota je bila haman porazila krščansku flotu ali je naišla jaka oluja zbog koje je borba morala da stane.

Ali ni oluja niti veliki gubici nisu zaustavili muslimane ka ostvarenju zacrtanog cilja, a to je osvajanje grada. Izvršili su opsadu kojoj se kršćanska vojska teško odupirala. Shvativši da može lahko izgubiti grad, tadašnji papa Ivan VIII odlučuje da pristane na uvjete koje su postavili muslimani, a to je da se obavezuje da će islamskoj državi godišnje plaćati džizju (porez) u iznosu od 25.000 miskala (1 miskala – 24 kirata = 4,68.g.) u srebru.

Ova odluka je teško pala kršćanima u svijetu a posebno u Evropi, jer je za njih bio šok da jedan duhovni poglavar kršćana plaća porez muslimanima. Ova činjenica se uglavnom krije u njihovim historijskim knjigama. A nama muslimanima u ovim teškim vremenima ostaje da se prisjećamo tih ponosnih vremena i da uzimamo pouke za naše bolje sutra, za našu zdraviju i bolju budućnost sa kojom će naš Gospodar biti zadovoljan.

Saudin Cokoja