Teško je odrediti naslov ove priče…

Iste te godine, 1992., došlo mi je dijete, jetim (siroče), zvao se Sidik Kinan – (DIJETE SA FOTOGRAFIJE NA VIDEU) i bio je veoma mršav, njegova kilaža je bila ispod svakog prosjeka. Nije se nadzirala neka nada da će preživjeti. Pošto sam doktor po profesiji, znao sam da insan u ovakvom stanju sa ovakvom kilažom ne može da preživi…

Teško je odrediti naslov ove priče… – I zaista je teško, kako god okrenem, sve mislim da neće biti dovoljno poučno i upečatljivo. Priča, iako kratka, je puna emocija: vjerskih, ljudskih, dječijih, humanih, jednom riječju kazano, priča koje ne može da ostavi insana ravnodušnim. Tako je puna istine, puna je poruka i pouka, poručuje nam da se zamislimo, kakav odnos imamo prema siromahu, jetimu (siročetu), nevoljniku, gladnom. Tjera nas da se zapitamo, koliko dijelimo na Allahovom putu, koliko pomažemo siromašne, koliko hrane bacimo. Sve su prilike da nam se osjećaji humanosti polako gube, a vjernik to sebi ne bi smio da dozvoli.

Ovu nadasve dirljivu priču, prenio nam je dr. Abdurahman es-Semit, čovjek koji je preko 30 godina proveo u Africi, pozivajući ljude u islam i pomagajući siromašne. Već smo jednom pisali da je prije nekoliko umro, Allah mu se smilovao. Dr. Abdurahman je ispričao događaj koji se desio LIČNO njemu a isti događaj, odnosno FOTOGRAFIJE GLAVNOG JUNAKA IZ TE PRIČE, MOŽETE VIDJETI ISPOD TEKSTA NA VIDEU!

„Iste te godine, 1992., došlo mi je dijete, jetim (siroče), zvao se Sidik Kinan – (DIJETE SA FOTOGRAFIJE NA VIDEU) i bio je veoma mršav, njegova kilaža je bila ispod svakog prosjeka. Nije se nadzirala neka nada da će preživjeti. Pošto sam doktor po profesiji, znao sam da insan u ovakvom stanju sa ovakvom kilažom ne može da preživi. Dali smo mu da jede, dali smo mu obrok koji je doniran od strane mnogobrojnih dobročinitelja iz naše domovine, to je bio emanet (povjerenje) da se nahrane svi, bez obzira u kakvom stanju bili, a ovakvih slučajeva djece je bilo na hiljade.

Nakon nekoliko godina, šalju mi fotografiju tog jetima, koje je tada ostalo živo, nije umrlo od gladi. Na fotografiji je odrastao dječak, hafiz Kur’ana, ČITAV KUR’AN JE NAUČIO NAPAMET A DA NIJE KUR’ANA NIKAD VIDIO U ŽIVOTU!!! Kur’an je učio sa levhi (drvenih ploča) ispod drveta, nije u školi ni u medresi, nego ispod drveta sa drvenih ploča! A razlika između slike prije i poslije, je samo 16 filsa (sitni kuvajtski novac).“

Nije nikad u svom životu Kur’ana vidio a naučio ga je napamet ispod drveta. Gdje su naši Kur’ani, koliko znamo kur’anskih sura i kako ih učimo? Nažalost, Kur’an se uzima u ruke samo jednom godišnje, kad se kuća/stan kreči, pa se premjesti dok se prašina prebriše sa komode. Samo tada a nismo ni svjesni da na komodi držimo nešto što NIJE SA OVOG SVIJETA NITI JE NAPISANO OD STRANE LJUDSKOG BIĆA, NEGO UPUTA OD GOSPODARA SVEMOGUĆEG! Treba zaista biti hrabar i ravnodušan, pa imati takav odnos prema Kur’anu!

Da, blago onom čovjeku čijim novcem je kupljena hrana i sa kojom je spašen život ovom jetimu. I taj skormni obrok je bio uzrokom da ovo dijete postane hafiz Kur’ana. To su plodovi vaše dobrote, to su plodovi koji imaju vrijednost na oba svijeta.

Allah dž.š., kaže: “Što god da podijelite, On će vam nadoknaditi, jer On je najbolji opskrbnik”! (Sebe’, 39.). Komentarišući ovaj ajet, Ibnu Kesir kaže: “Što god da podijelite od onoga što vam je naredio i što vam je dozvoljenim učinio, On će vam to nadoknaditi povećanjem na dunjaluku, a nagradom na ahiretu”.

Saudin Cokoja

O dr. Es-Sumejtu Abdurahmanu mozete vise procitati ispod ovog videa

Čovjek čijim je sebebom islam primilo 11 miliona ljudi

Dok se vojno vozilo probijalo kroz šume Afrike u kojima su svakodnevne otmice i pljačke, iznenada se ispred automobila ispriječi drugo vojno vozilo. Iz vozila je izašo oficir, otvorio vrata od autombila, pogledao putnike a onda upitao:“Da li ste vi dr. Abdurahman?“ On odgovori:“Da, ja sam dr. Abdurahman.“ Tada se oficir nasmija i reče:“Pa šejh, ja sam jedan od vaših jetima kojeg ste odhranili i odgojili, sada radim kao direktor za vjerska pitanja u vojsci!“ SubhanAllah, koji prizor, da ti osoba nakon tolko godina priđe i kaže:“Ja sam jedan od vaših jetima kojeg ste odhranili….. subhanAllah. Pa ko je taj dr. Abdurahman???

On je dr. Es-Sumejtu Abdurahman (gornja slika), doktor i islamski daija iz Kuvajta. Poznat je po tom što je večinu svoga života posvetio davi (pozivanju u islam) u Africi kao i pružanju svake vrste pomoći tom napačenom narodu. Za vrijeme svog boravka u raznim državama Afrike, pred njim je islam primilo oko 11 miliona ljudi. Njegova humanitarna organizacija u kojoj je pod njegovim nadzorom radilo 4000 daija tokom 35 godina postigla je sljedeće rezultate: sagradili su preko 5500 džamija, 860 škola u kojima nauku izučava preko pola miliona učenika, preko 11 000 bunareva za vodu, 186 bolnica kao i 120 domova za zdravlje.

Iako su ove cifre velike, šejh i dr. Abdurahman veli:“Kada je u pitanju trgovina sa Allahom, cifre nisu bitne, najvažnije je da te učinjene stvari daju rezultate i da ide ka boljem, to nam je cilj.“ Kad je imao šest godina, gledajući slike Afike i njenih naroda u novinama, zamišljao je sebe kako šeta šumama Afrike oslanjajuči se na štap. Tada ga je već pogađalo stanje ljudi u Africi, njihovo siromaštvo i glad. Razmišlajo je kao šestogodišnjak: “A zašto mi muslimani ne bi pomogli ove ljude?“ U šestoj godini čitao je priče za djecu a u 11. godini života, počeo je aktivno da čita časopise na stranim jezicima.

Ta razmišljanja su se kasnije i ostvarila. Danas šejh Abdurahman ima 65 godina i sad stvarno oslanjajuči se na štap hoda šumama Afrike pomažući ljudima. Kad je doktorirao u Kanadi, njegova žena mu je tada predložila da se presele u zemlje Azije kao bi ljude pozivali u Allahovu vjeru. Odmah je šejh Abdurahman posjetio Ministarstvo vakufa u Kuvajtu tražeći od njih da ga pomognu u njegovim projektima koje je zamislio. Međutim nije naišao na potvrdan odgovor.

To ga nije pokolebalo, pa je sa nekoliko prijatelja osnovao nevladinu humanitarnu organizaciju. To su bile neke početne ideje, međutim prvi i pravi korak a koji će kasnije biti uzrokom šejhovog odlaska u Afriku, jeste kad je jedna sestra koja je obezbijedila novac, zatražila od šejha da napravi džamiju u Malaviju. Kad su ti ljudi ušli u džamiju, taj doživljaj njihove radosti je bio neopisiv. Međutim, stvarna slika stanja ovih ljudi je bila, kad je pred šejhom umrlo dijete od malarije a čije liječenje košta u Africi nekoliko dolara, ili kad vidiš da 48 000 djece u jednoj pokrajini u kojoj su večinom muslimani ne pohađaju školu jer ne mogu da kupe udžbenike koji koštaju svega 5 dolara, onda vidiš da je situacija i više nego ozbiljna.

Ima na desetine nadimaka, od koji su najpoznatiji „sluga Afrike“ ili „dobri čovjek“. Trenutno živi u Madagaskaru, tu je zadnje tri godine, tu je sebi i svojoj ženi iskopao kabur da ga u njega ukopaju kada preseli. Spava u šatoru, na zemlji, pije vodu iz bunareva, hrani se za istom sofrom za kojom jedu i siromasi, sa njima radi poljoprivredu, pomaže im u svim poslovima. Od dunjaluka nema ništa nit želi bilo šta, samo želi Allahovo zadovoljstvo i nagrada kod Njega.

Neka te šejh Abdurahman, Allah, s.w.t nagradi svakim dobrom i molimo Ga da ti podari Džennet Firdews, amin. A nama koji smo u toplom i suhom, koji uživamo dunjalučke blagodati, da uzmemo pouku iz tvog života kada je u pitanju pomoć siromašnih i bolesnih muslimana. Zamislite nagrade kod Allaha kad preko vas 11 miliona ljudi primi islam!? Allahu ekber!!!

Saudin Cokoja