Dvije priče iz Afrike

Svećenik koji je sagradio džamiju

Dr. Abdurahman es-Semit, rhm., nedavno je preselio, njegovim radom, milioni ljudi diljem Afrike su primili islam. Čovjek koji je čitav život posvetio radu sa jetimima i siromašnima u Africi, u jednom od svojih gostovanja u TV emisiji, ispričao je sljedeći slučaj…

„Slučaj se desio u gradu Togo u kojem je boravio francuski katolički svećenik. Ovaj svećenik je u tom gradu napravio džamiju i to od novca katoličke crkve. Naime, bio sam u prolazu u tom gradu i upoznao se sa njim i njegovim aktivnostima. Bio je dobar čovjek, nije bio radikalan i nije težio ka nekom pokrštavanju. Imao je dogovor sa upravom zatvora, da zatvorenike koji su osuđeni, u jednom selu dvije godine podučava raznim zanatima, pisanju, čitanju i drugim vještinama, kako bi nakon izlaska iz zatvora se lakši prilagodili u društvu.

Tokom podučavanja zatvorenika, ovaj svećenik ih je redovno pozivao na molitvu u crkvu, jer je među njima bilo dosta krščana ali i muslimana. Kad je vidio da muslimani obavljaju namaz vani, pozvao je i njih da klanjaju u crkvi. Međutim, muslimani su odbili da klanjaju u crkvi namaz. On se kao malo našao uvrijeđen, misleći da muslimani mrze crkvu. Kad mi je to ispričao, rekao sam mu:“Izvinite uvaženi svečeniće, oni imaju opravdanje, nije to mržnja.

Naime, kad se vratimo kroz historiju, sličan slučaj se desio sa drugim islamskim vladarem, halifom Omer ibn Hattabom, r.a. nakon što je posjetio oslobođenu Palestinu, našao se pred jednom od crkava. Bilo je vrijeme namaza, pa su svećenici halifi Omeru, r.a., ponudli da obavi namaz u crkvi i rekli da se sa tim gestom slažu. Međutim, Omer, r.a., je to odbio rekavši: “Ne, jer oni koji dođu poslije mene, mogu da kažu kako je Omer ovdje klanjao i mogu da crkvu pretvore u džamiju, zato ću ja da klanjam na drugom mjestu.“ I stvarno, mjesto na kojem je Omer, r.a., klanjao, kasnije je na tom mjestu napravljena džamija. Upravo iz poštovanja prema vašoj vjeri, muslimani zatvorenici neće da klanjaju u crkvi a ne zbog neke mržnje.

Pogleda me zadovoljno i reče: “Pa dobro, šta mi predlažeš?“ Rekoh mu: “Napravi džamiju za njih.“ Tako je i bilo, napravio je stvarno džamiju u kojoj su muslimani klanjali i svaki put kad smo posjetili grad Togo, rado bi nas ugosti i uvijek mi se zahvaljivao na ideji da napravi džamiju za muslimane.

Isto tako, drugi svećenik na sjeveru Malija, izgradio je selo u koje je uložio 10 miliona dolara. Bio je iz veoma bogate porodice, pomogla ga je francuska vlada i sama crkva. Kad smo se sreli, rekao mi je:“Ja radim među muslimanima 45 godina i hvala Bogu, nisam bio uzrok da neko od muslimana pređe na krščanstvo, ponosan sam na to. Ono čega se bojim, jeste da će nakon moje smrti doći crkva, preuzeti selo i početi pokrštavati stanovnike sela, zato bih volio da ti kao uvažena osoba kod muslimana, preuzmeš brigu o selu i da sve ostane kako jeste.“
_________________________________________________________

Kako su muslimani jednog sela postali idolopoklonici?

Nastavljamo da vam prenosimo zanimljive slučajeve iz bogatog davetskog iskustva, dr. Abdurahmana es-Semita, rhm., koji je kako smo već u predhodnim tekstovima naveli, proveo preko 30 godina u Africi, baveći se pozivanjem u islam i humanitarnim radom, pomažući siromašne i jetime.

Naime, gostujući u TV emisiji kod šejha Nebil el-Av’adija, bio je upitan o najčudnijem slučaju koji se dogodio njemu tokom boravka i rada u Africi, pa je dr. Abdurahamn ispričao sljedeće:“Ima puno th događaja, jer za 30 godina rada, čovjek se svega i svačega nagleda. Ali evo, recimo jedan od primjera koji je baš bio poseban. Naime, posjetili smo jedno selo a njeni stanovnici su bili idolopoklonici. Pitali smo starješinu sela da nam dozvoli da sa svojim učenicima koji su podučavali Kur’anu, odsjednemo pored njihovog sela, kako bi ko želi podučavali ga Kur’anu i islamu. Tako bi budi jedno dvije sedmice a onda bi se preseli do idućeg sela. Rekao je da nema nikakvih problema a inače narod Afrike su dobri ljudi. Iznenadili smo se, kad nam je taj starješina rekao da uđemo u samo selo, da ne budemo van sela.

Složili smo se te ušli u selo. Kad smo ušli, na sred sela je bio KIP. Rekli smo im da ćemo se tu odmah pored tog kipa da ulogorimo, postavit ćemo šatore i tu boraviti. Ali kad smo se počeli raspremati, upozorili su nas riječima:“Može, ali ne smijete se približavati našem bogu, gospodaru- pokazujući na kip!“

Uprkos tom upozorenju, prolazeći pored njega, mi smo ga udarili. Poludjeli su, naljutili se! Starješina sela me je upitao zašto smo to uradili. Ja sam ga upitao: “Da li je ovo bog?“ On potvrdi da jeste. Onda sam mu rekao:“Ako je bog, zašto ne može da se odbrani?“ I tako, uglavnom, ušli smo sa njim u priču o otkrili nešto čudno. Njihov starješina ispričao nam je sljedeće: “Prije od prilike oko 300 godina, u njihovo pleme i selo, došao je čovjek koji je širio islam. I njihovo pleme je prihvatilo islam, jer i dan danas imaju dosta stvari povezanih sa islamom. Taj šejh, koji ih je uveo u islam ostao je među njima. Djedovi od ovog starješine su njima pričali, da bi svaki put kad bi budi velika suša, taj šejh obuci svoj ogrtač, okreni se prema Kibli i dovi pa bi nakon toga počela da pada kiša. Nakon određenog vakta, taj šejh je odlučio da posjeti Mekku, da obavi hadž, međutim, on se više nikad nije vratio, vjerovatno je tamo umro. Ostala je u selu njegova žena koje je također umrla.

Nakon njihove smrti, ušli su u njihovu kuću i našli mnogo knjiga. Iz poštovanja prema tom čovjeku, zaklali su bika te osušili njegovu kožu a onda sve te njegove knjige stavili u tu kožu. Zatim su tu kožu zašili i zakopali u zemlju, tamam ondje gdje se nalazi kip. Znači s vremenom, iz poštovanja prema tom šejhu, oni su njemu sagradili kip (kao kod naroda Nuh, a.s., kad su zbog dobrote ljudi, kasnije im sagradili kipove koje su kasnije obožavali). I dan danas, kad god nas zadesi velika suša, mi iskopamo te njegove knjige, otvorimo kožu, obučemo njegov ogrtač, okrenemo se prema istoku (kibla), dignemo ruke i molimo „BOGA KIŠE“, da nam je spusti.

I Allah, s.w.t., često primi njihove dove i sputi im kišu. I kad gledam te ljude, koji su bili muslimani ali su islam zagubili i zapostavili, strah me uhvati, jer ćemo te ljude nositi na Sudnjem danu, pitam sebe a i ostale, šta smo uradili za te ljude kojim malo fali da se vrate čistoj vjeri.“

Saudin Cokoja

AMBASADOR ISLAMA – Sheikh Abdurrahman Al-Sumait