Za sestre

Kako postadoh kraljicom…

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Bilo jednom u zemlji “gastarbeitera”, u zemlji ćelavih neonacionalista, u jednoj tamo nekoj zemlji na dalekom Zapadu gdje su ljudi bolje plaćeni kada su nezaposleni nego kada rade, u zemlji visokog životnog standarda u kojoj ujedno ima četiri miliona nezaposlenih, a pet miliona nepismenih. I u toj tamo nekoj dalekoj zemlji “zalazećeg sunca” izašlo je, jednog jutra, moje sunce, tako sjajno i veliko, i zasjalo je tako snažno…

Došla sam s velikim nadama i to onim koje većina ljudi ima i kojima teži, a to su one koje uvijek uokviruju neku tvoju predstavu o uspješnom životu, naravno s finansijskog aspekta, karijeru, kao uvjeta za ostvarenje ovoga prvog i, naravno, u tu sliku morala je da se ubaci i holivudska predstava ljubavi i “princa na bijelom konju”.

Žalosno je što su ovo sve bili neki izrodi s filmskog platna i kao takvi su unaprijed bili osuđeni na propast. Zašto je to tako? Pa zato što težimo nečemu što je naučna fantastika, što nam neko tamo od “velikih” i onih “elitnih” servira, a sve s ciljem da nas ponizi i da od nas napravi robove nas samih ili pak robove naših, tj. njihovih fikcija. S naslovnih stranica modnih magazina smješkaju nam se rahitične i anoreksične “ljepotice” retuširanih savršenih crta lica i tena, koje tako nekim “čudom” fotošopa, i pored svojih stamenih 54 kilograma, imaju savršene obline u bajkovitim ciframa 90/60/90!

Zatim mi očajno nastojimo da dostignemo njihove norme i kupujemo najbolju, a time i najskuplju šminku, očajno želeći da dostignemo taj stepen čistote tena i simetrije lica, koji nam se tako zajedljivo smješka s tih naslovnica. A potom, nakon što “smažemo” pola supermarketa namirnica, jer smo, naravno, to učinili da bismo zadovoljili našu ovisnost o hrani i time kompenzirali sve ono što nam realno nedostaje, guranjem prsta što dublje u naše grlo, vršimo “povrat naših sredstava” i time živimo u iluziji da smo učinili sve što je potrebno da bismo dostigli ili pak održali one bajkovite cifre što nam definiraju naše tijelo!

Eh, sad, ako uz to još želimo da dostignemo ono što je uspjela postići jedna “pametna plavuša” iz “svete šume”, kada je završila koledž bez da je napela i jednu sivu ćeliju i samo što je bila dovoljno vickasta, dovitljiva, dosjetljiva i dovoljno nasmijana, dobila je tu visoko cijenjenu diplomu, onda ćemo najkasnije tada shvatiti da doista “film piše život”, a ne obratno, kako su nas učili u neka tamo davna vremena kada je pisana riječ imala vrijednost i bila temeljom našeg odrastanja, odgoja i sazrijevanja. Dobro je ako smo sve to shvatili, a prošli bez kolateralne štete.To je sjajno. Ali do tog momenta ipak ima komadić puta za proći, nažalost.

Buđenje je naglo, ali i produktivno. Naime, u mom slučaju to je klasična priča osobe koja, hvala Allahu, a zatim i mojim sjajnim roditeljima, nije hranjena, a ni odgajana da bi bila materijalista ili, ne dao Allah, zavidna i zajedljiva. Pa su tako te plemenite osobine bile faktorom akceleracije ovoga procesa spoznaje i buđenja.

Nakon nekog čudnog puta osvješćivanja, a takav je put uvijek čudan, došao je dan kada sam mogla tvrditi za sebe da sam počastvovana Uputom. To je bio dan kada sam konačno sva svoja čula usmjerila ka svojoj unutrašnjosti, ka svojoj gladnoj duši, da bih čula njen vapaj, njenu potrebu i shvatila njenu svrhu. Bio je to dan kada sam osjetila da je potrebno spustiti čelo na pod da bih se uzdigla i oslobodila okova ovoga svijeta i onoga što nam se nameće, a time i suprotstavlja našoj prirodi.

Bio je to dan kada sam osjetila da je onaj iskonski poziv na namaz, a koji je poziv na spas, ustvari taj dan i to jutro bio posebno meni namijenjen i meni usmjeren. Osjećala sam se prozvanom i počašćenom. Hvala Allahu koji nas iz tmina naše zablude izvodi na svjetlost Upute i ove divne vjere islama.

Bio je to također i dan kada sam svoje tadašnje najbolje prijatelje nazvala i saopćila im da će ova subota u diskoteci proći bez mene i da će i svaka sljedeća subotnja “luda” noć biti noć bez mene. Oni su, naravno, mislili da je riječ o nekoj šali i mojoj novoj smicalici, ali šale nije bilo, pa ni one neslane. I danas se s blagim osmijehom prisjećam tog dana kada je upravo jedan od tih mojih prijatelja bio moja pratnja u dućanu u kojem sam kupila svoju prvu postekiju i prvu mahramu. Nakon tog prilično drugačijeg šopinga od onog uobičajenog na koji se naviklo, sjedili smo na klupi i ja sam čitavo to vrijeme pričala, objašnjavala kako se to ja sada osjećam i kako sada razmišljam.

Ja sam mislila da sam njemu to dužna objasniti, ali on me ustvari nije ništa ni pitao. Bila je to ustvari priča od mene za mene, a on mi je bio nešto kao ona lutka u terapiji konfrotacije čovjeka sa samim sobom. Helem nejse, što bi moj otac, rahimehullah, rekao, dođoh kući tog dana i u tišini svog jednosobnog apartmančića, polahko se počeh pripremati za ovaj izuzetno važan čin i momenat u svom životu. Naime, upravo sam se pripremala da za nekoliko momenata STANEM PRED SVOGA GOSPODARA. Pripremala sam se za namaz, prvi u svom životu.

Papirići i zabilješke bili su tu (to znaju ovi moji početnici, poput mene tada, šta znače ti papirići), mahrama je privezana nekim čudnim stilom, ali najvažnije, bila je fiksirana, stopala su stameno stajala na, žuto-zlatnim koncem protkanoj postekiji. Dignule su se sudbonosno ruke u prvi tekbir i započelo je ovo moje putovanje, tj. proputovaje po dunjaluku s krajnim ciljem – ahiretom, zadnjom i konačnom stanicom Dženetul-Firdevsa, inšallah. Opisati taj izuzetni osjećaj, sada ovdje, nemoguće je, a otišla bih predaleko i udaljila se od konkretne teme. Pisati o prvom tekbiru u namazu i prvoj sedždi, o tome treba pisati posebno i pisati ću, inšallah.

Sve ono što je uslijedilo nakon ovog prvog namaza i prve sedžde, dešavalo se lančano i klasično po domino sistemu. Znate šta vam je namaz? To je medicina. Ima dosta ljudi koji će vam reći da su svjesni svoje obaveze prema Allahu kada je u pitanju namaz, ali će istovremeno tvrditi da oni, zbog prijestupa ili grijeha koje u tom momentu čine (bilo da imaju djevojku, ili da konzumiraju alkohol i slično), nemaju “obraza” stati pred Gospodara, jer oni su, eto, grješni, a to ne ide zajedno s namazom i postekijom.

A, subhanallah, kako čovjek nije svjestan jedne jednostavne činjenice iz naše svakodnevnice? A to je, da, kada si bolestan, posegnut ćeš odmah za medikamentom i naravno da nećeš čekati da ozdraviš pa da se zatim liječiš. Isto je i s namazom. Kao što rekoh, namaz je medikament za sve one naše niskosti, slabosti, strasti koje nas nadvladaju i sve ono što nas čini manje čovječnim. Mi smo bez našeg Gospodara i konekcije s Njime, a to je namaz, praktično bolesni ljudi.

Zato, molim, liječimo se na vrijeme ili još bolje – djelujmo preventivno na stanje naše duše i posegnimo za ovim ultimativnim lijekom, što se namaz zove, što prije! Onog momenta kada je moje čelo dotaklo patos i kada je u tom momentu, svjesnost blizine Gospodaru, postala plastična i jasna, moje kompletno tijelo protresla je groznica, kao da je to bio način da se iz tijela izbace svi oni toksini koji su ustvari trovali moju dušu. Od tada više nije bilo moguće osloboditi prostor bilo čemu što bi se suprotstavljalo mojoj prirodi, tj. sve u meni težilo je mome Gospodaru i Njegovom zadovoljstvu.

Sasvim prirodna bila je za mene i činjenica da je sljedeći korak na ovom putu – pokrivanje mog tijela, tj. svih njegovih dijelova koji predstavljaju izvor ljepote, a, naravno, u kontekstu pojavljivanja pred stranim muškarcima i pojavljivanja na javnom mjestu.

Nije bilo sumnje da je to sljedeci korak, bilo je to samo pitanje vremena, mjesta i načina na koji će to biti sprovedeno u praksu. Mahrama, koju sam onaj dan, u dućanu s prijateljem, kupila, bila je tu i služila je u potpunosti svojoj svrsi, ali do tog momenta i dana, samo u okviru ona četiri zida moga stančića. Izvodila je ova mahrama svakakve vratolomije na mojoj glavi, kojima bi i najkvalitetniji “haute couture” pozavidio. Bili su to posljednji trzaji one “bivše mene” koja nikada ne bi bila zadovoljna sobom, bez obzira koliko bi u sebe i svoj izgled, tog nekog dana, uložila. Bili su to posljednji trzaji putem sublimiranih poruka i svih drugih načina, moga zamalo ispranog mozga, koji je trebao služiti ovome konzumerističkom društvu.

Ali, zahvala pripada Uzvišenom Allahu, koji me je iz tmine moje zablude i neznanja, izveo na put svjetlosti ove vjere islama. Sada sam na putu i na stazi kojom ne mogu ići humanoidi, ne mogu, dakle, ovim putem hodati “living dead” ljudi, tj. ovim putem ne mogu se kretati oni koji svoju dušu podređuju svom tijelu. Ovo je put ljudi koje vodi razum, a ne materija, duša, a ne tijelo. Pa, hvala Allahu što je i mene počastio da budem jedna od tih.

Bilo je proljeće i, naravno, jedan od divnih dana proljeća kada sam odlučila da ću staviti krunu na glavu, dan kada je u mojim cipelama, preko praga moga stančića, na ulicu zakoračila kraljica! Bila sam to ja, mala praška, mrvica na malo većoj mrvi od dunjaluka, koji plovi po nekom malo većem “putu od mlijeka”, a koji su svi zajedno praška mala u odnosu na sve ono oko njih i koji su tako svi zajedno apsolutno ništa u odnosu na veličinu Allahovog Prijestolja, kao Allahovog najvećeg stvorenja!

Bila sam to ja, kojoj je bila ukazana milost s Prijestolja, bila sam to stvarno ja, koja je krunisana onako kako niti jedna kraljica niti princeza u historiji zemalja zalazećeg sunca, nije krunisana niti bila počašćena. Jer, ovu mi je krunu podario Kralj svih kraljeva, Gospodar ljudi i džina, Gospodar svih svjetova, Uzvišeni Allah! U ovu proljetnu šetnju pošao je tog dana i moj habibi, a bio mi je u službi moralne podrške. Izašli smo iz stana i krenuli ka autobuskoj stanici do koje je bilo svega pet minuta hoda. U tih pet minuta trebala sam sresti neka lica iz bližeg i nešto daljeg susjedstva i razmišljala sam, dok sam koračala ulicom, o njihovim licima i njihovim reakcijama kada me sretnu.

Na koncu, nisam srela nikoga, a tih naših pet minuta hoda proteklo je u potpunoj tišini. Krajičkom oka vidjela sam svoga muža kako me posmatra i kako nastoji na mome licu da uoči nešto što bi, po njemu, možda bilo zabrinjavajuće. Ali, tvrdim da ništa od toga nije mogao vidjeti. Stajali smo i na stanici nekoliko minuta i opet u potpunoj tišini, što je za nas bilo više nego neobično, jer nema doista minute kada smo zajedno, a da je to neka minuta šutnje.

I opet sam vidjela da me moj dragi posmatra i nešto čeka i pomalo strahuje, a ja…? A ja šutim, gledam ispred sebe, ali ustvari gledam tamo negdje, udišem blagi, mirisni, proljetni povjetarac i sve što primijetim s vremena na vrijeme je komadić platna moje mahrame koji se zavihori na vjetru.

Stigao je i naš autobus i ušli smo u njega šuteći, šuteći smo sjeli i šuteći smo se vozili ne više od tri minute, kada me je moj habibi upitao: “I, ljubavi, kako se osjećaš?”, a ja okrenuh glavu prema njemu i pomalo i sama začuđena tom konstatacijom, odgovorih: “Ljubavi moja, osjećam se tako kao da u mom životu nije postojao niti jedan dan bez mahrame.”

Mnoge moje sestrice koje lično poznajem, kao i one o čijim razmišljanjima čitam, strahuju, nažalost, od reakcija okoline pa i same porodice. I sama sam bila svjesna nečijih možda negativnih iskustava, pa su moja očekivanja od društva i okoline bila obojena negativnom konotacijom. Međutim, hvala Allahu, ono što sam doživjela i što i danas imam čast da osjetim jeste ogromna količina poštovanja koju mi ukazuju svi oni s kojima dolazim u kontakt, direktno ili indirektno, i to od prvog dana.

Nije više bitno šta me od garderobe i svih onih markiranih krpica obilježava u danu kada izađem iz stana i nije više bitno da li taj dan i moja frizura stoji baš kako treba i da li taj dan smijem pojesti koju krofnu više, jer sada svaki moj izlazak iz stana podrazumijeva da sa sobom nosim jedini pravi argument koji me obilježava, a to je moj intelekt i moja ličnost.

To je, prije svega, blagodat od našeg Gospodara, jer On je taj koji je u srca ljudi usadio osjećaj poštovanja i ukazivanja časti spram žene muslimanke i On je taj koji je ovaj komad platna učinio našom zaštitom i znakom raspoznavanja. Pa slavljen neka je On koji nas iz tmine naše zablude izvodi na svjetlost spoznaje ove divne vjere!

Znate ono kada se pojavi ova “naša” kraljica Elizabeta kako se, po protokolu, ne prilazi u njenih 50 do 100 cm privatnog prostora i kako ne postoji razmjena pozdrava koji u sebe uključuju fizički kontakt, osim ako to kraljica sama dopusti time što će prva pružiti ruku. To je norma koju je propisao kraljevski protokol i koja ima da se poštuje, ali to je nešto što ja i moje ostale krunisane sestre doživljavamo svakodnevno, i to je nešto što je u ljudskim srcima i duboko u njihovim dušama upisano i ukorijenjeno, a što im govori da je ovo žensko biće s mahramom na glavi ISTINSKA I JEDINA PRAVA KRALJICA NA DUNJALUKU!

Sestra J. H.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Ova poruka će biti poslata urednicima sajta