Da li je moguće da džini otmu čovjeka / Ulazak džina u ljudsko tjelo

Da li je moguće da džini otmu čovjeka

PITANJE: Čuo sam mnoge priče o otmicama ljudi od strane džina. Tako sam čitao da je neki ensarija, r.a., izašao na jaciju, te je, nakon što ga je oteo džin, nestao nekoliko godina. Da li je moguća otmica čovjeka od strane džina?

ODGOVOR: To je moguće, ali je rijetkost da se dogodi. Šejh Abdullah Džibrin je na navedeno pitanje odgovorio: “To je moguće. Poznato je da su džini ubili Sa’da b. Ubadeta, jer je obavio malu nuždu na mjesto gdje je bila njihova kuća. Tada su spjevali:

Sa’da b. Ubadeta, prvaka Hazredža smo ubili
Strijelom smo ga gađali i srce nismo promašili.

U vrijeme Omera, r.a., džini su oteli jednog čovjeka koji je bio izgubljen četiri godine. Kad se vratio ispričao je da su ga bili oteli džini mušrici, te je bio kod njih u zarobljeništvu. Kasnije su ih napali i porazili džini muslimani, a njega vratili njegovoj porodici. Ovaj slučaj se spominje u ‘Menarus-sebil’ i drugim djelima. (Pogledaj Menarus-sebil, 2/88. Ovaj slučaj otetog čovjeka prenosi Bejheki, 7/445-446, a šejh Albani sened ocjenjuje kao vjerodostojan: El-irva’, 6/150, br. 1709)

Odgovori o islamskom vjerovanju – Muhammed Salih Munedždžid – 53. str.
___________________________________________

Ulazak džina u ljudsko tjelo

PITANJE: U zadnje vrijeme potencira se pitanje džinskog ulaska u ljudsko tijelo. Tvrdi se da to nije moguće zbog razlike u materiji iz koje su stvoreni: čovjek od zemlje a džin od vatre. Takođe se spominje i to da Allah nije dao šejtanu vlast nad čovjekom, osim moći došaptavanja, te da kasete koje govore o tome nisu dovoljan dokaz. Kakav je vaš odgovor na sve ovo?

ODGOVOR: Ulazak džina u ljudsko tijelo je potvrđen Kur’anom, sunnetom, konsenzusom ehli- sunneta vel-džema’ata i osjetilnim putem. Jedini koji se na slažu sa ovim su mu’tezile koji preferiraju razum nad dokazima iz Kur’ana i sunneta. Spomenut ćemo neke dokaze koji na to upućuju: Allah, dž.š., kaže: “Oni koji se kamatom bave dići će se kao što se diže onaj koga je dodirom šejtan izbezumio, zato što su govorili: ‘Kamata je isto što i trgovina…‘” (El-Bekare, 275) Kurtubi u svome tefsiru (3/355) ovako tumači ovaj ajet: “Ovaj ajet pobija one koji negiraju da padavica može biti uzrokovana džinima i koji tvrde da je to prirodan i fizički proces, te da šejtan ne prolazi čovjekom i da on ne može uzrokovati mess (napad i uticaj na čovjeka).”

Ibn-Kesir (1/32), nakon navođenja spomenutog ajeta, kaže: “Tj. na Sudnjem danu ustajaće iz svojih kaburova kao što ustaje onaj ko ima padavicu i koga je šejtan zaposjeo, a to je ružan i odvratan način ustajanja. Ibn-Abbas kaže da će onaj ko je uzimao kamatu na Sudnjem danu biti proživljen kao luđak koji će se gušiti.” U sahih-hadisu kojeg prenosi Nesai, u rivajetu od Ebu-Jesira, spominje se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio dovu: “Bože moj, utičem Ti se od pada, duboke starosti, potopa, požara, i utičem Ti se od toga da me šejtan zaposjedne pri smrti…” El-Munavi u “Fejdu”, (2/148), tumačeći riječi “da me šejtan zaposjedne pri smrti” kaže: “Tj. izazove padavicu i uništi mi vjeru i razum ‘pri smrti,’ svojim napadima koji uklanjaju tlo ispod nogu i oduzimaju razum. Zna se desiti da on zagospodari čovjekom u momentu dok napušta dunjaluk, te ga odvodi u zabludu ili ga spriječava u činjenju tevbe… ”

Ibn-Tejmijje u “Medžmu’ul-fetava”, 24/276, kaže: “Ulazak džina u ljudsko tijelo potvrđen je i moguć shodno mišljenju ehlis-sunneta vel-džema’ata. Allah, dž.š., kaže: “Oni koji se kamatom bave dići će se kao što će se dići onaj koga je dodirom šejtan izbezumio…” (El-Bekare, 275) U sahih hadisu prenosi se od Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Šejtan kola po čovjeku poput krvi.” Abdullah, sin Ahmeda b. Hanbela, kaže da je upitao svoga oca: “Neki ljudi smatraju da džin ne ulazi u tijelo osobe koja ima padavicu?” On je odgovorio: “Lažu, sinko moj. To upravo šejtan govori preko njegovog jezika.” Ibn-Tejmijje na ovo dodaje: “Ovo je poznato i rašireno. Dešava se da čovjek oboli i da govori jezikom kojeg ne poznaje. Također, zna biti udaran udarcima koji bi jako djelovali i na devu, a on ne osjeća udarce niti zna šta govori. Dešava se da ljudi, kao i prostirka na kojoj sjede, budu pomjerani, te da se predmeti pomjeraju sa jednog na drugo mjesto itd. Onaj ko ovo vidi uvjeren je da je ono što govori ljudskim jezikom i pomjera predmete neko strano tijelo a ne čovjek.”

Ibn-Tejmijje, također, kaže: “Među muslimanskom ulemom nema onih koji negiraju ulazak džina u tijelo padavičara i drugih osoba. Ko to negira i tvrdi da to Šerijat ne priznaje – slagao je na Šerijat. U šerijatskim dokazima ne postoji ništa što bi ukazivalo na negiranje ulaska džina u ljudsko tijelo.” Prema tome, ulazak džina u ljudsko tijelo potvrđen je Kur’anom, sunnetom i idžmaom, slaganjem ehlis-sunneta vel-džema’ata, uz to da smo naveli riječi nekih od njih.

Što se tiče Allahovih riječi “Oni nikome, bez Alahove dozvole, ne mogu naškoditi,” one su jasan dokaz da džini ne mogu nikome naškoditi, bilo sihrom, padavicom, ili nekom drugom vrstom uznemiravanja ili zabluđivanja, osim Allahovim dopuštenjem. Tako Hasan el-Basri kaže: “Allah njima prepusti koga hoće, a ne dozvoli im vlast nad onim nad kojim neće. Nikome, bez Allahove dozvole, ne mogu naškoditi, kao što to Uzvišeni i kaže. Šejtan, tj. džin nevjernik, ponekad zaposjedne vjernike zbog njihovih grijeha, udaljavanja od zikra, tevhida i iskrenosti u ibadetu. Što se tiče Allahovih dobrih robova, šejtan nad njima nema vlasti, kao što veli Uzvišeni: “Ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojima! A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik!” (El-Isra’, 65)

Arapi u džahilijetu su ovo vrlo dobro znali i navodili u svojim pjesmama. E’aša je živost svoje deve poredio sa džinima:

U dolini se noću pokazuje
kao da ju je iz grupe džina napalo ludilo.

Uzroke padavice i džinskih napada objašnjava Ibn-Tejmijje (Medžmu’ul-fetava, 19/39): “Zaposjedanje čovjeka od strane džina biva zbog strasti, prohtjeva i ljubavi, kao što se to desi između ljudskih bića. Češći je slučaj da se to dogodi zbog mržnje i osvete. Naprimjer, to se desi ako ih ljudi uznemiravaju, ili oni pomisle da ih žele uznemiravati, npr., mokraćom, posipanjem vrelom vodom, ili, pak, ubijanjem nekoga od njih. Obzirom da među njima vlada neznanje i nasilje oni dotične ljude, iako oni nisu bili svjesni tih prestupa, kazne većom kaznom od one koju zaslužuju. Ponekad se to dešava bez razloga i iz zlobe, kao što je slučaj i sa pokvarenjacima među ljudima.”

Smatram da je spas od svega toga u zikru i učenju bismille pri otpočinjanju svih poslova, kao što se u sahih-predajama prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio bismillu i zikr prije činjenje velikog broja poslova, kao što su jelo, piće, jahanje životinje, ulazak na mjesto obavljanja nužde, odnos sa suprugama itd.

Vezano za liječenje od navedenog, Ibn-Tejmijje (Medžmu’ul-fetava, 19/42), kaže: “Kada džini napadnu čovjeka treba ih obavijestiti o Allahovim, dž.š., i Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, propisima, narediti im dobro a zabraniti loše, kao što se radi i sa ljudima – kako stoji u Kur’anu: ‘Mi ne kažnjavamo dok ne pošaljemo poslanika.‘” Zatim nastavlja: “Ako se džin ne prepadne naših naredbi i objašnjenja dozvoljeno ga je tjerati, grditi, prijetiti mu i proklinjati ga. Tako je uradio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa šejtanom koji mu je htio baciti plamen u lice. Tada je tri puta izgovorio: ‘Utječem se Allahu od tebe i proklinjem te Njegovom kletvom.’ (Prenosi Buharija)

Protiv šejtana pomaže zikr i učenje Kur’ana, posebno Ajetul-kursije. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ‘Ko je prouči kod sebe će imati Allahovog čuvara, te mu se šejtan neće približiti sve dok ne osvane.‘” (Prenosi Buharija) Učenje sura El-Felek i En-Nas, također, mnogo pomaže u zaštiti od džina i šejtana.

Za duhovnog liječnika koji se u liječenju ne pridržava navedenog možemo kazati da nimalo neće pomoći bolesnome. Na kraju da kažemo kako se ovo pitanje može još detaljnije obrazlagati, ali je i ovo dovoljno onome ko hoće poslušati. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova. (Muhammed Mahmud Nedždi, Mesail ve resail, str. 23)

Odgovori o islamskom vjerovanju – Muhammed Salih Munedždžid – 53. str. – minber.ba