Ovo je priča o lijepom i lošem završetku života. Slučaj ove dvije djevojke u intervjuu za časopis el-Jemama ispričala je Ummu Ahmed ed-Duajdži koja gasuli umrle žene. Ummu Ahmed pripovjeda: „Jedna djevojka, oko dvadeset godina, poginula je u saobraćajnom udesu. Bila je prijateljica moje kćeri. Netom prije nego što je ispustila dušu njena porodica je pitala kako je a njen odgovor je bio 'el-hamdulillah, dobro sam.' Međutim, ubrzo nakon toga...

Desilo se to 30-tog septembra 2008. godine. Moja je majka dugo bila bolesna, a na taj dan mi je doktor rekao da je doživjela i srčani udar. Rekli su mi da moram donijeti odluku: da je mogu pokušati reanimirati, ali da će to ostaviti teške posljedice i samo produžiti patnju, ili da je pustim da u miru preseli na drugi svijet...Doslovno sam imao samo minut vremena da se odlučim o životu svoje majke....

Podvodni svijet je lijep i uživao sam u prizoru... Najedanput, regulator za dovod vazduha, kroz koji se udiše vazduh iz boce, se pokidao. Slana voda počela mi je ulaziti u usta. Gušio sam se... moja pluća očajnički su željela udahnuti zrak... Moji prijatelji su bili daleko a ja sam postao svjestan u kolikoj se opasnosti nalazim: slana vodam me guši... umirem... hvatala me panika.

Potresna bračna priča

Kada sam stigao kući, večera je već bila na stolu. Svojoj supruzi sam rekao da za nju imam važnu vijest. Sjela je da me, kao i uvijek, sasluša. Gledala je u mene i očekivala tu važnu vijest koju ću joj saopćiti. Bože, kakvu ću joj samo bol sada nanijeti. Hoće li to ona moći podnijeti? Jezik se sapliće. Osjećam da neću moći izgovoriti ono što želim, a moram. Sakupljam snagu i uspijevam izgovoriti: „Želim da se razvedemo“...

Imao čovjek četiri žene. Prva ga voljela, pazila, hajr želila, bio joj draži nego sama sebi. Nije na sebe uopšte mislila, samo je željela dobro svome mužu i sve bi učinila da je njemu dobro ne tražeći za sebe ništa. Bila je to prava iskrena ljubav. No, sva ta dobrota od nje nije naišla na prijem kod njega. On nju nije volio, bježao je od nje, izbjegavao je i zapostavljao. Davao joj minimum ili još manje tako da je bila slaba, napaćena i tužna...

Jedan od šejhova iz Rijada je pričao: "Otišao sam radi potrebe u jednu arapsku državu, i nakon što sam brzo završio svoju potrebu (ostao sam samo jedan dan) vratio sam se na aerodrom pripremajući se za povratak. Bio sam mnogo umoran od ovog putovanja. Kada sam došao na aerodrom, okretao sam se desno i lijevo, ne bi li vidio mesdžid u kojem bi klanjao nastupajući namaz. Pronašao sam ga i otišao do njega. Spustio sam se u mesdžidu i odmah od umora zaspao. Međutim, ubrzo pred samo nastupanje podne namaza, probudio me je glas mladića u mesdžidu. Klanjao je i plakao u namazu...

Ništa, vratio sam se do računovodstva, te kolegu zamolio da sa mog računa skine novac (koji sam ja uštedio za hadža) i prebaci ga na račun roditelja ovog dječaka. Ušteđenim novcem za hadž, unaprijed sam platio šest mjeseci njegovog liječenja. Vratio sam se do uplakane majke i njenog sina u kolicima te rekao:“Nemojte se brinuti, stvar je riješena, postoji jedan mali fond u bolnici namijenjen za teške slučajeve, tako da vam je uplačeno.“ Nisam im mogao kazati da sam to ja, jer sam se bojao da će odbiti.

Dok je moj prijatelj Halid odmarao u hotelu, ja sam sjedio u jednom obližnjem restoranu da večeram. Dok sam čekao da mi se donese večera, pred restoran se parkirao automobil i to veoma skupocjen, a iz njega je izašao čovjek na kojem se dalo primjetiti da je veoma bogat...

Jednoga dana posjetila me vrlo lijepa žena u mom uredu kako bih za nju obavio određene poslove. U tom trenutku osjetio sam kako se nešto u meni budi i vuče me natrag ka mom starom poročnom načinu života. Uspostavio sam kontakt s njom i provodio cijele noći, a svoje kašnjenje kući pravdao sam mnoštvom posla.

Onda se izderao na njega rekavši: “Slušaj pokvarenjače stari, ako još jednom vidim svog sina sa vama, bilo da je halka Kur'ana, bilo da su predavanja, nećete se dobro provesti“! A onda mu je pljunuo u lice. Stari imam je obrisao lice i rekao: “Hvala vam, da vas Allah nagradi“.

Piše: Saudin Cokoja

Rekla mi je: “JA NISAM NJIHOVA MAJKA, ČAK, JA UOPŠTE NISAM MAJKA, TAKO DA NE MOGU PRIHVATITI TITULU „MAJKA GODINE“! Ova djeca su siročad, njihova majka je davno umrla a ja sam se udala za njihovog oca. Allah mi nije podario djecu tako da su ovo MOJA djeca, moja radost, oni su moj život. Meni se čini, da imam svoju rođenu djecu, ne znam da li bi ih više voljela.“...

Preuzeto sa facebook profila prof. Samira Avdica, gdje je profesor pisao o desavanjima u kojima je bio licno svjedok

Prvi dio price:

Bilo je to ratne 1994.g. Došao mi je njegov babo i rekao da mu je sin poginuo. Trebao sam naći Besima i reci mu da je njegov brat danas poginuo na prvoj borbenoj liniji. Nasao sam ga. Sjeli smo u auto i povezao sam ga kuci. Rekao sam: Znas, svi moramo jednoga dana otici... Rekao je odmah: Jeli to moj brat poginuo? Da, odgovorio sam. Osmjehnuo se i rekao: Molim Allaha da ga primi od mene i moje porodice. La ilahe illellah. Otisli smo do njegove kuce, a narod se vec okupio oko kuce....

Tu noć je proveo u kafani. Alkohol mu je bio važniji od njegove porodice, njegove djece. Utjehu nije tražio u osmjehu svojih sinova, nego je utjehu tražio u čašici koja je uvijek bila kao i obično bez dna. Nije ga bilo briga šta će narod da kaže, za njega nije bila sramota dolaziti haman svaku noć pijan kući i svojim sinovima pokazivati kakav je ustvari njihov babo. Ali, negdje duboko u srcu...

Mnogo, mnogo dirljiv tekst o mladom bosanskom bracnom paru, studentima u S. Arabiji, i njihovj petogodisnjoj kcerckici koja je skoro preselila na Ahiret

Na podu leži ogromna zeljezna ograda, a pored nje... u lokvi krvi leži mala Medina... Njena majka je uzima u naručje i trči prema muškom dijelu dozivajući Medininog babu... ali i on je već tu, uzima Medinu i odlaze u bolnicu sa braćom studentima...

Piše: Sakiba Mahmutović – Hodžić

Imam jedne džamije u Saudijskoj Arabiji, ispričao je slučaj koji mu je prenio njegov profesor. Profesor je ispričao sljedeće: “Dok sam sjedio u džamiji poslije namaza, došao mi je jedan od džematlija. Bio je vidno uzrujan, nervozan i pomalo kao ljut. Nazvao je selam i sjeo ispred mene. Nakon što me je upitao da li imam vremena, osvrčući se da ga neko ne bio čuo, tihim glasom mi je rekao:“Šejh, imam problema sa svojom majkom.“ Nisam stigao ni da ga upitam o kakvom se problemu radi, a on je počeo da proklinje svoju majku i da je psuje...

Ovo je istinita priča o ljubavi između paralizovanog islamskog daije i učiteljice Kur'ana koja se je krunisala brakom. Njihova dirljiva pripovjest je započela u momentu kad se je Abdullah Banama, koji je potpuno paralizovan, pojavio na satelitskom televizijskom programu posvećenom širenju poruke islama u više zemalja svijeta. Kada je njegova buduća supruga...

Jedan čovjek je otišao iz Egipta u Emirate radi posla. Tamo je proveo četiri godine. Poticao je iz jako siromašne porodice, ali se je sebebom rada obogatio. Nakon što je stekao imetak, poslao je pismo ocu: „Oče moj, želim da se oženim. Prohujale su tolike godine, a ja sam još neoženjen. Sad je kucnuo čas, i želim da ti za mene odabereš ženu. Imaš i moju dozvolu da dogovoriš brak s njom u moje ime. Želim da dođem na sami dan vjenčanja i ne želim prije braka niti da je vidim.“ Toliko je povjerenje imao u oca, koji je bio jako...

Ova priča namijenjena je tebi plemenita sestro. Iako je duga, zbog koristi i pouka koje nosi prenijet ću ti je u cjelosti, uz Allahovu pomoć i dozvolu...

Njen otac je šejh Abulaziz el-Vehejbi, imam u džamiji princ Halid ibn Talal u Rijadu. Kad je umro šejh Ibn Baz, rhm, on ga je lično okupao. Šejh i imam, Abdulaziz el-Vehejbi, preselio je u nesretnom saobraćajnom udesu koji se desio na putu prema području na istoku Saudijske Arabije. U toj saobraćajnoj nesreći, nažalost, šejh nije poginuo sam, sa njim su još poginuli njegova žena i tri njegove kčerke, dok je još pet šejhovih kčerki ostalo živo, samo su dobile lakše povrede. Nakon nesreće, jedan od bliskih rođaka šejha Abdulaziza, na sjedištu njegovog automobila našao je bilježnicu u kojoj je šejhova kčerka Mejmuna napisala vasijet (oporuku) prije svoje smrti. Kao da je osječala da joj se bliži kraj...

Dok sam stojala okružena mnoštvom ljudi s raznih krajeva svijeta, primijetila sam jednu djevojčicu kako prilazi dvjema staricama koje su sjedile ispred Mesdžidul-Harama. Nakon što ih je poselamila, upitala je da li bi neka od njih primila torbu s humanitarnom pomoći. Jedna žena je veoma rado prihvatila, uzbuđeno izvlačeći stvari iz torbe jednu po jednu. „Zubna četkica!“, uzviknu s velikim oduševljenjem. Shvatila sam da su ove žene veoma siromašne i da od imetka imaju samo odjeću na sebi. Dok sam ih...

Ovu nam priču pripovijeda šejh Salih El-Megamisi, imam u Mesdžidu-l-Kubau. On je bio teško bolestan i zadržan na liječenju u bolnici. Ovo je njegova priča: „Ležao sam na intenzivnoj njezi, nakon 24-časovne otvorene operacije na srcu. Taman sam počeo dolaziti k svijesti, kad je medicinska sestra primijetila promjenu u krvi. Obavijestila je dežurnog doktora, koji je tu vijest...

Sjetio sam se i sna koje sam usnio prije više od 10 godina. Tada sam bio mujezin u džamiji i ostao sam jednog jutra u džamiji nakon sabaha, spominjući Allaha. Prispavalo mi se i zaspao sam, i odjednom se nađoh u sredini skupa. Jaka zraka svjetlosti se je spustila s nebesa do sredine džamije. Iz tog svjetla su izašli mnogi meleki i s njima dva velika meleka. Jedan od njih se okrenuo prema meni i poveo me prema svjetlu.

Ovu istinitu priču pripovijeda Halid El-Džubejr, kardiovaskularni hirurg: Jedne prilike sam operisao dječaka koji je imao dvije i po godine. Bilo je to u utorak, a taj i idući dan su prošli bez ikakvih komplikacija. Ali u četvrtak u 11:15 prije podne – zbog šoka koji sam doživio sjećam se kao da je jučer bilo – jedna od medicinskih sestara...

Uzeo sam komad svoje odjeće i počeo brisati njegovo lijepo lice. Kada je to osjetio, podigao je pogled prema meni i kazao: ‘Amidža, zar brišeš moju krv svojom odjećom? Briši krv mojom odjećom, o amidž‍a!’ Plakao sam toliko da nisam mogao da mu odgovorim. Zatim je prošaptao slabašnim glasom: ‘Amid‍ža, zaklinjem te, ako ja umrem, vrati se u Er-Rekku i obraduj moju majku da je Allah primio njenu hediju i da je njen sin poginuo na Allahovom putu okrenut neprijatelju prsima, a ne leđima. I reci joj, ako Allah prihvati moj šehadet, da ću prenijeti njen selam babi i daidž‍ama u D‍žennetu.’...

Oče moj, reci: 'Amin!'

Jedan od učenjaka iz Rijada pripovijeda da su prilikom posjete tamošnjoj bolnici zatekli jednog čovjeka čija je kći bila veoma bolesna. Ona je imala 40 godina i nikada se nije udavala, pošto je njen otac odbio svakog mladića koji bi došao da je prosi. Učenjak spominje da je njen otac bio poznat po svojoj pohlepi i škrtosti...

Petak je veče. Planirao sam s jaranima otići u diskoteku da se malo proveselimo. Zadržali smo se već bili i u toj svoj žurbi pomislih: „O Bože, nisam klanjao jaciju.“ Ali kako ću ja to pred njima reći, svi će mi se smijati. „Ma, klanjat ću kasnije, ima vremena.“ Tada sam imao svega 26 godina. Moj 27 rođendan je trebao biti za dvije sedmice. Oduvijek sam zamišljao da ću dugo živjeti. Barem jedno 60 godina. Znate ono, žena, djeca, pa unučad, dido biti, eh to su moji snovi bili. Nisam očekivao da ću tako iznenada napustiti ovaj svijet...

Put ka zinaluku

„Ja sam mlada djevojka iz dobrostojeće porodice. Čitav sam svoj život vezana za vjeru i lijepog sam ahlaka, što mnogi mogu posvjedočiti. Ali sam, stjecajem okolnosti, upoznala jednog mladića. Htjela sam da mu pomognem jer je prošao kroz svašta u životu. Otac mu je umro, i on se morao brinuti za majku i rodbinu. Počeo se je družiti s lošim društvom i udaljio se od islama. Ja sam ga...

Šejh Muhamed el-A'rifi, ispričao je slučaj koji je njemu prenio jedan od njegovih prijatelja. Prijatelj od šejha Muhameda, ispričao mu je sljedeće: “Putovao sam jednom van Saudije sa jednim trgovcem, ustvari, smijem slobodno da kažem da je on jedan od najvećih trgovaca u Saudijskoj Arabiji i jedan od milijardera...

Pored mene je stajo medicinski tehničar koji je takođe pomogao oko bolesnika, vidio sam na njegovom licu suze, plakao je. Odmah sam vidio da ima nešto čudno. Izašli smo nas dvojica na hodnik i dok je brisao suze, upitao sam ga šta se desilo...

U zadnje vrijeme nam dolazi mnogo pitanja u kojima braca i sestre spominju da imaju velikih problema sa svojom familijom zbog svog praktikovanja vjere. Cesto se radi o roditeljima ili bracnom drugu koji stvaraju te probleme, a znamo iz iskustva da ti pritisci nekad tako budu veliki i nepodnosljivi da insan popusti u svom vjerovanju...Jednu takvu pricu imamo ovdje:

"Ja sam djevojka u 23. godini zivota. Bila sam studentica na Americkom univerzitetu. Nisam bila ni potpuno u zabludi, niti sam se u potpunosti pridrzavala vjere. Stalno sam bila na sredini izmedju ovo dvoje. Moja porodica je casna i pobozna. Moja majka je postena i cijenjena, a, takoder, i otac, koji je…