Prilozi posjetitelja

Allah mi je putem predavanja od jednog “bradonje” otvorio srce prema islamu

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook67Email this to someonePrint this page

Radio sam tada digitalne resivere”prijemnike i dobio sam neki prijemnik koji nisam poznavao i rekoh da potražim na internetu o njemu ima li kakvog načina da se otključa. Ukucao sam “savjeti o resiveru” i u rezultatima se pojavilo 10 savjeta, a među njima i predavanje nekog “bradonje”, a ja, skeptičan i pun predrasuda u pogledu njih… U tom trenutku odlučio sam da poslušam to predavanje, ni sam ne znam ni dan-danas kako, ali pustio sam predavanje, pomislivši: “Hajde da vidim, fino priča insan, blago, nije ni nalik onome što ljudi pričaju

Rođen sam u malom gradiću u Sandžaku, u kojem je komunizam dugo bio dominantan, pa se islam prakticirao vrlo malo, skoro pa nikako, uglavnom među starijom populacijom, našim djedovim i nenama, da im Allah podari svako dobro. U takvoj sredini, i moje je djetinjstvo i odrastanje bilo daleko od islama, a tokom školovanja redovno smo, u okviru ekskurzija, posjećivali manastire, crkve, učili o svecima i pjevali pjesme o njima, ali, hvala Allahu, nisam imao lijep glas, pa su me izbacili iz tih sekcija. Živio sam kao i svi moji vršnjaci, u svakodnevnim grijesima, jer komunizam je učinio svoje i ostavio trag i na naše roditelje, pa nam ni oni nisu govorili ništa o vjeri.

Od nas tridesetero djece u mahali, niko nije išao u džamiju, a ni mekteba nismo imali. Živjelo se od danas do sutra: alkohol, djevojke, utakmice i niko nam nikad, barem ja nisam čuo, nije rekao da to nije dobro, da se ne smije raditi, da se mora klanjati. Nisam znao da je namaz obavezan, za alkohol sam znao da je zabranjen, ali u mjestu u kojem sam živio svi muslimani su pili.

Prolazile su godine, nismo obraćali pažnju ni na ramazane ni na Bajrame, čak su mi pojedini drugari iz Beograda, kad sam se vratio vjeri, govorili: “Pa šta bi s tobom? Ti si bio veći Srbin nego svi mi.” Učeći o vjeri, kasnije sam saznao da je čovjek na vjeri svoga prijatelja i da treba strogo voditi računa o tome s kim se druži. Bio sam nepokoran Gospodaru dvadeset sedam godina, nikad nisam ušao u džamiju, a obišao sam skoro sve crkve, kao što sam već rekao, čak smo se i krstili, da Allah oprosti. Moja jedina svijest o Gospodaru bila je ta da Ga ne smijem spominjati osim stojeći. Da Allah oprosti, i psovao sam kao kočijaš, što bi rekli, ali sam se bojao Gospodara.

U životu prije islama mnogo sam volio fudbal i jedan klub za koji sam fanatično navijao bio mi je, da Allah oprosti, na prvom mjestu. Klub, pa tek onda otac, majka, sestra, toliko sam ga volio da sam, da Allah oprosti, i istetovirao sam naziv na sebi, ni to nisam znao da se ne smije. Bio sam jedinac i roditelji mi ništa nisu zabranjivali, naravno nisam radio neke stvari poput krađe ili sličnog, hvala Allahu, jer su me tako podučili moji roditelji, da im se Allah smiluje. Istjerali su me iz škole jer sam bio pomalo i nasilan i stalno sam lutao po kafanama, utakmicama, tražio provod.

U periodu pred vraćanje islamu, kad bih čuo ezan, bilo mi je teško, obuzimao me nekakav nevjerovatan osećaj. U trenutku kad bi zaučio ezan dok bih sjedio u kafani, u bašti i ispijao pivo, bilo mi je teško što nisam tamo, osjećao sam stid dok sam se vraćao iz kafane i sretao djede kako idu na sabah. Više nisam mogao tako, ali bilo mi je teško jer sam već bio u rukama alkohola koji sam svakodnevno konzumirao blizu petnaest godina i cijeli je grad znao da sam alkoholičar i svi su govorili da ga nikad neću ostaviti i da ću umrijeti od njega. Ali, to je samo još jedan dokaz da ne trebamo mi suditi ljudima. Kad bih išao na stadion da malo igram fudbala, vidio bih ljude koji bi sve poslove ostavljali kad bi zaučio ezan i odmah odlazili u džamiju koja se nalazila nedaleko od stadiona.

Ja sam te ljude maltretirao, psovao bih samo da odu, da bih ja igrao jer ih ne možeš drugačije skloniti i, subhanallah, pojedina braća koju sam svojim govorom i postupcima ezijetio, kad su me vidjeli prvi put u džamiji, prišli su mi i zagrlili me i plakali. To mi je dalo još više snage, naravno, bilo je i onih koji i dalje nisu vjerovali da sam se promijenio, pa dok smo jednom na bili ruku’u, jedan djedo se okreće ka meni i gleda, ne može vjerovati da i ja stigoh u džamiju.

E sad, trenutak kada sam počeo prakticirati vjeru došao je, da ne kažem slučajno, jer u islamu nema slučajnosti. Radio sam tada digitalne resivere”prijemnike i dobio sam neki prijemnik koji nisam poznavao i rekoh da potražim na internetu o njemu ima li kakvog načina da se otključa. Ukucao sam “savjeti o resiveru” i u rezultatima se pojavilo 10 savjeta, a među njima i predavanje nekog “bradonje” (predavanje mr. Elvedina Pezića, Allah ga nagradio svakim dobrom na oba svijeta), a ja, skeptičan i pun predrasuda u pogledu njih, jer u medijima sam čuo dosta negativnih stvari, a i sam sam poznavao jednog kojem sam govorio da bih mu zabranio da ide u džamiju jer i pored brade koju je pustio ostao mu je pogan jezik, pa sam kroz njega gledao vjeru, što je naravno neispravno.

U tom trenutku odlučio sam da poslušam to predavanje, ni sam ne znam ni dan-danas kako, ali pustio sam predavanje, pomislivši: “Hajde da vidim, fino priča insan, blago, nije ni nalik onome što ljudi pričaju ni onome što priča onaj moj poznanik poganog jezika.” Nastavio sam slušati i, hvala Allahu, poslije odgledanog predavanja, Allah je otvorio moje srce prema islamu. Odmah sam ukucao kako naučiti klanjati i pretraživač mi je ponudio NUM stranicu gdje je bio jedan mali programčić urađen u flešu, koji sam skinuo i instalirao.

E sad, treba i sure naučiti, ali Allah je dao da naučim dvije sure istu noć i počeo sam klanjati. Klanjao sam, a minđuše su mi još bile na ušima. Nisam znao ni u kojem je pravcu kibla. Tako sam klanjao mjesec dana, a u kući niko nije znao da klanjam. Ali, zanimljivo, prvi namaz počinjem klanjati, zvoni neko na vratima i ja naravno odmah ustanem jer još ne znam propise. Pred vratima je stajao moj prijatelj koji je došao da me zove da idemo u grad. Rekao sam mu da ću biti spreman za deset minuta, iz stida ne spominjući da želim završiti namaz. Vratio sam se i počeo ponovo klanjati. I što je još zanimljivije, Allah je uputio i njega, koji me je prekinuo na mom prvom namazu, Allah zna je li mojim sebebom, a ja smatram da jeste, a Allah najbolje zna.

Na Googleu sam našao neku stranicu o džuma-namazu, i klanjao sam džumu u kući i to nekih dvadeset rekata. Nisam znao propise, a bilo me sramota otići u džamiju, još ni minđuše nisam bio skinuo. U tom periodu kod kuće sam bio sam jer su moji roditelji bili u u Beogradu. Tada mi je došla tetka i zamolio sam je da mi skine minđuše jer ja nikako nisam mogao, toliko su bile zarasle u ušima. Dva mjeseca poslije toga, odlučio sam da napustim svoj rodni grad i da odselim u Sarajevo i, hvala Allahu, tu sam stanovao blizu džamije i upoznao fin džemat. Nikad ne mogu to zaboraviti, tu ljepotu!

U tom džematu naučio sam i sufaru za deset dana i sve ostalo što mi je tada bilo potrebno, hvala Allahu na uputi, hvala Mu što mi nije oduzeo život dok sam Mu bio nepokoran, što mu se smilovao meni i uputio me. Hvala Allahu, i moja je supruga počela klanjati. Nisam bio oženjen kad sam počeo klanjati, a bio sam u haram vezi sa svojom sadašnjom suprugom. Allah nam je dao sina, molim Allaha da se i njemu smiluje i uputi ga. Tako da, eto, hvala Allahu, taj lanac se povećava jer i prijatelj mog prijatelja, koji mi je pozvonio na vrata kad sam klanjao svoj prvi namaz, počeo je klanjati svih pet vakat-namaza, a i još nekoliko naših prijatelja počeli su pomalo klanjati namaz, iako ne još svih pet, ali znaju za Allaha i za džamiju.

Mr. Elvedin Pezić je sebeb mog povratka vjeru i ne znam da je Allah ikoga boljeg od njega dao u ovoj balkanskoj vjetrometini u 21. vijeku, naravno i ostale naše daije i našeg dr. Safeta Kuduzovića, molim Allaha da ih sve sačuva svakog zla, i od ruku i jezika zulumćara.

***

Braćo, vi koji imate nijet da počnete klanjati, ne stidite se i počnite, ja sad, tako mi Allaha, klanjam i na graničnom prelazu i nasred ulice i usred kuća gdje se zateknem radeći. Više ne osjećam stid u pogledu toga hoće li mi ko šta reći, nego ponosno, hvala Allahu, izvršavam svoje vjerske dužnosti. Uzmite odmah ono što vam Allah daje, jer možda nećemo dočekati sljedeću priliku. Molim Allaha da me usmrti u islamu i u imanu, i da nas sve sačuva iskušenja koja ne možemo podnijeti! Amin!

Tekst poslao brat A.

Pošaljite nam i vi vašu priču na: info@n-um.com

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook67Email this to someonePrint this page

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH
Close

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: