Poučne priče i tekstovi

Allah mi je uslišio molitvu da mu još jednom padnem na sedždu

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook90Email this to someonePrint this page

Priča preživjelog rudara Muhameda Šabića čiji je potez dirnuo BiH

Jednoipogodišnji Bilal s bratom Imranom i sestrom Hatidžom otimaju se ko će sjesti u krilo svome babi Muhamedu (35) dok pravimo zajedničku fotografiju. Potom odlaze van sobe, a on počinje svoju potresnu ispovijest o 18-satnom zatočenju na dnu jame Raspotočje. Šabić je jedan od pet „novaka“, tek primljenih rudara „na određeno“ (šest mjeseci), te mu je ovo bio četvrti silazak u jamu i prvi dan u kojem su trebali „ozbiljno prionuti na posao“…

Proučio tekbir

– Rasporedili su nas po pet i dodijelili u prvu brigadu. Zadužili smo u 15.15 sati lampe, samospasioce. Bili smo Adnan Šišić, Hajro Bradarac (poginuli), Džemal Cikači i Mehić, nisam čestito ni upoznao čovjeka, znam da je dijete šehida, i ja. Mi smo dodijeljeni jednom starijem radniku Babiću, uz njega i dvojica Dizdarevića i treći kojem ne znam ime. Bez njihovog znanja ne smijemo ništa. Rekli su nam da prvo jedemo pa da radimo. Šišić i rahmetli Bradarac su rekli da su jeli i da će sačekati da i mi jedemo. Jeo sam posljednji zalogaj kad je puklo. Mene od 120 kilograma bacilo je 10-15 metara. Zupčanik na kojem sam sjedio je proletio pored mene i zabio se u zid. Tad se sve zamračilo – kaže Muhamed.

Kad se slegla prašina, odlučili su krenuti ka izlazima. Traka „četvorka“ i transportni tunel kojim se izvlači ugalj bili su put spasa. Barem su tako mislili. Njih desetak. Četvorica se nisu probudila.
– Krenuli smo i samo sam vidio kako jedan po jedan padamo. Padaju ljudi ko kruške. Izgubio sam svijest. Ne znam ni koliko dugo. Onda sam počeo dolaziti svijesti, pogledao okolo. Neko podiže glavu, neko leži. Ne znam je li to bila minuta, pet. Kratko je, jer smo došli sebi. Vidim, Bradarac leži. Uspio sam proučiti šehadet, tekbir. Nisam mogao usta otvarati, sav sam se ukočio. Vraćaju mi se slike djece, babo operisan, šećer, tromboza, mislim na njih. Mislim kakva smrt može biti. U tom trenu sam rekao – daj mi, Allahu, snage da ti još jednom padnem na sedždu, pod nebom, kaže, dodajući kako „život u sekundi prođe“.

Gutljaj vode

Dozivali su jedni druge, a potom se spustili oko 300 metara niže u dubinu jame, jer je dolje bilo više zraka. Pazili su da ne izazovu varnicu, jer bi došlo do eksplozije. Metan, koji je ubio njihove kolege, mogao je ubiti i njih. Samo da je jedan kamenčić udario u željezo izazvao bi zapaljenje.

– Zatekli smo dolje još desetak ljudi, dali su nam po gutljaj vode. Tu smo se smirili, vidjeli ima ugruhanih. Podigli im glave. Najbitnije je bilo da niko ne zaspi. Šamarali smo jedni druge kad čujemo da je neko zakunjao, zahrkao. Rekli su ko zaspi neće se probuditi. Uspostavili smo vezu s površinom. Svi smo se dogovorili da ne govorimo da ima i koliko ima mrtvih. Rekli smo, kako je tvojoj tako je mojoj porodici. Kako bi bilo da se na zemlji saznalo ko je mrtav, ko je živ. Ovako, svi smo dijelili istu sudbinu. Onda su rekli da pošaljemo dvojicu s uređajima za mjerenje metana i da se vidi gdje bismo mogli da se probijamo. Bilo je 18.30 sati kad je počelo otkopavanje, baš na onom mjestu gdje smo mi pali. Kopali smo po dvojica, jer je nemoguće više ljudi da bude na tom mjestu. Uz to, odatle nam je jedino dolazio zrak. Dvojica po dvojica. Smjenjivali smo se, jer smo čuvali zrak – objašnjava početak akcije izvlačenja “iznutra”.

Nešto prije 21 sat ostali su bez vode, hrane. Ipak, snagu im je ulijevala činjenica da su sa svakim prokopanim metrom dobivali više zraka. I tako cijelu noć, jutro.

– Dok smo bili dolje, svakih 10-15 minuta je bilo podrhtavanje, slijeganje tla. Oko 10.30 ujutro dvojica koja su se vratila s kopanja kažu – čuju se mašine s druge strane. Odu četvorica starijih kolega, vratiše se, daju upute, kažu ostalo je desetak metara. To nas je još jednom uvjerilo da ima nade. Kopali smo prolaz ne širi od 60-70 centimetara. Neki su govorili da ja neću moći proći. Kad je uspostavljena veza s vani, krenuli smo se provlačiti. Jedan stariji kolega me je gurnuo naprijed, rekao – sad ti ideš, novak. Jedinstvo, povjerenje, ponašanje kolega, samo nas je to održalo. Ispred mene je bio rudar, ne znam mu ni ime, svakih tri-četiri metra puzanja je stajao, skidao kacigu i meni osvjetljivao, jer se moja lampa pokvarila – govori Muhamed o humanosti među kolegama.

Kćerkine suze

Onda je sve stalo, kaže i nastavlja:

– Samo sam osjetio kako je betonska ploča, veličine kao željeznička šina, pala na noge, prikliještila. Ispred mene čovjek ne može do mene, preusko. Iza mene, ne može do mene. Ja ne mogu rukama dohvatiti, ne mogu ni noge izvući. Molio sam Allaha da mi da snage da je pomjerim. U jednom trenu vidim nečiju ruku kod mojih nogu, kaže kolega probaj podići, ja ću držati. Allah dao snagu, podignem, izvučem noge, pustim, ona propade, potonu dolje ispod. Krenem dalje puzati. Dođem do „dreger“ čete za spašavanje, samo im kažem dobro sam, samo da idem vani. Kad sam izašao, nisam ništa vidio, neko viče tu ti je babo. Tad sam kod kombija Hitne, mislim, pao na sedždu, želju mi je Allah ispunio, iako mu se nikad ne mogu dovoljno zahvaliti. Imam priliku vidjeti djecu, ženu, babu, mamu – završava svoju ispovijest preživjeli rudar jame Raspotočje s tek tri dana staža u rudniku.

Muhamedova kćerka Hatidža plakala je sve dok joj babo nije izašao iz jame. Bila je s majkom kad se osjetio zemljotres. Kažu, prvo je povikala: „Moj babo je pod zemljom, stradat će“. Šabići su doživjeli da ugledaju svog hranioca. Njih devetero trebalo se radovati sljedeći mjesec Muhamedovoj prvoj krvavo zarađenoj plaći u rudniku. Otac Dževad je poznati zenički sahadžija, majka Hatidža domaćica. Supruga Zemfira je dijete šehida, rodom iz Bratunca. Oca i brata su joj ubili četnici u Han-Pijesku zajedno sa 17 članova porodice. Supružnici Šabić imaju troje djece, Imrana, Bilala i Hatidžu.

Autor: Adnan DŽONLIĆ – avaz.ba

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook90Email this to someonePrint this page

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: