Prilozi posjetitelja

Bila sam skinula hidžab

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

 Ove riječi pišem samo sa jednim nijetom, da pomognem onima koji su posrnuli, koji se osjećaju poraženima od samih sebe. Bila sam anksiozno dijete. Ko ne zna šta je anksioznost, ne može znati sa kojim se osjećajima čovjek može boriti, koju krizu i manjak samopouzdanja može imati. To je bio uzrok mnogih grešaka u mom životu, ali Allah zna najbolje, nije mi bilo lahko. Počela sam se, za promjenu, družiti sa pokrivenim sestrama. Tada sam bila u srednjoj školi.  Smatrala sam ih jako inteligentnim i snažnim ženama, čak i kad sam bila u ateizmu. Koliko me samo Allah puta vraćao iz tog stanja, sanjala sam da umirem i da se pred smrt kajem što nisam vjerovala, sve me to navelo da počnem opet izučavati svoju vjeru. Odlučila sam tako, jednog dana, staviti hidžab. Imala sam podršku od pokrivenih sestara, sve su se radovale, ali malo je koja znala s kojom mukom se ja mučim – anksioznost.

Ja sam počela gubiti sebe. Nisam iman, on je napredovao, ali ja sam se gubila. Nisam uspjela tada. Skinula sam mahramu, opet se vratila na staro. Dovila sam Allahu da me spasi od raznih komentara naroda i zaista, narod je bio blag prema meni, ali ono što mi je nedostajalo bilo je društvo sestara. Ovim putem pozivam sve sestre da se što više druže i posjećuju žene koje su skinule hidžab, jer ipak su one osjetile ljepotu hidžaba i to ne može tek tako iščeznuti iz insana. Vraćala sam se tako polahko na staro, na staro društvo, stare običaje… Izučavala sam vjeru i dalje, oblačila se pristojnije, radila na tome da popravim svoje stanje. Vremenom sam opet stavila maramu. Bila sam uzrokom da moja prijateljica stavi mahramu. Pomagala sam prijateljicama da smognu snage da se pokriju.

A naš narod? On će možda pričati da je “sramota, jedan dan ovakva, jedan onakva. Vidi je skinula mahramu. Ne zna šta će od sebe”. Ali, budimo realni, svi ti ljudi brinut će se samo za sebe na Sudnjem danu, neće te ni pogledati, ni tebe ni tvoju mahramu, kosu, ni bilo šta od tebe. Zato, ti koja si skinula mahramu, ako se bojiš komentara ljudi, ako te nekad nešto pecne od njih, samo se sjeti svoje i njihove vječnosti. Uostalom, ko želi pričati, uvijek će pričati. Pa brišu ti grijehe! Jedino što je bitno jeste da ne posrneš, da se vratiš na put vjere, ali mnogo jača nego prije.

Pogledam ponekad (bila sam ista) djevojke koje su skinule mahramu. Stavljaju svoje stare slike, traže podršku, govore da ih se ne osuđuje… Sve sam to prošla, draga moja, ali znam da nećeš u tom stanju naći sreću.  Nećeš, dok opet ne staviš svoju mahramu i ne ojačaš. Znam sa kojom čežnjom gledaš haljine u izlogu, znam da ponekad misliš “što mi je to trebalo”, ali bilo je i ne može sada drugačije. Iako me ne znaš, imaš moju podršku.

Želim da znaš da ćeš naći mnogo čestitog društva i da ti neće biti bitno što će neko, ko možda ni dana staža hidžaba nema, reći: “Sramota je…” A najljepše je stidjeti se dragog Allaha. Kad taj stid pobijedi stid od naroda,  svejedno ti je… Pa šta čekaš?

Sestra F. 

Pošaljite nam i vi vašu priču na adresu: Prilozi_posjetitelja@mail.com

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: