Pokajnici

Birao sam izmedju džointa i namaza

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook110Email this to someonePrint this page

Od tinejdžerskih dana živio sam lošim životom: drogirao se, pio, družio sa lošim ljudima, radio svašta… Kao dijete, učen sam da je Allah Stvoritelj svega, ali nikada nisam išao u mekteb, jer nikada me niko nije dovoljno učio o našoj lijepoj vjeri. Kroz život sam padao i dizao se, ali nikada nisam negirao Gospodara. Nisam klanjao, postio, nisam izvršavao islamske dužnosti, i znao sam da to nije uredu, ali sam nastavljao sa lošim životom. Godine su prolazile a ja sam truhnuo u lošem životu. Ne mogu reći da sam bio u neimaštini, ali sam uvijek nekako bio nesretan. Sretan u društvu, ali kada bih se osamio, duboko sam bio svjestan toga da ja ustvari i nisam sretan.Tako su iz dana u dan godine prolazile, a ja nikako da padnem na sedždu. Opet kažem da nikada nisam negirao Gospodara, ali zna se da je bez namaza sve ostalo upitno.

Prije četiri godine prestao sam piti i drogirati se, ali i dalje nisam klanjao i tako je trajalo do prije tri, tri i po godine kada sam došao u jednu veoma tešku situaciju,u kojoj sam molio Allaha da mi pomogne. Nisam se imao kome obratiti jer je problem bio takve prirode da mi je samo Allah mogao pomoći. Znao sam da se dova upućuje dlanova okrenutih prema gore, pa sam počeo da dovim.  Klanjati nisam znao, pa sam našao neki ilmihal iz prijeratnog perioda, kako bih naučio. Pošto sam znao Subhaneke, euzu, bismillu i Fatihu, stao sam na namaz po prvi put u životu. Klanjao sam i nakon toga sam dovio. Nedugo zatim jedna osoba mi javlja, tako mi Allaha, da je problem riješen. Plakao sam i zahvaljivao Allahu. Niko nije bio sretniji od mene na svijetu.

Kada se sve završilo, ja sam namaz opet ostavio, da mi Allah oprosti. Prošla je od toga još godina, a ja sam se našao u porodičnom problemu. Dan za danom, situacija je postajala sve gora. Jedne noći odlučio sam da se iselim iz kuće jer je postalo nepodnošljivo. Otišao sam na spavanje s mišlju da ću sutra naći kakav stan, pa pod kiriju. Legao sam tako nasekiran i razmišljao. U tom trenutku pomislio sam kako mi je najbolje da opet zapalim jedan džoint, pa da se smirim, kao nekad. Uzeo sam mobitel da nazovem prijatelja i da odemo negdje da zapalimo. Kako sam uzeo mobitel, tako mi misli skrenuše na namaz i kao da me nešto obasja i ustadoh, uzeh abdest i stadoh da klanjam.

Tu noć kada sam pao na sedždu kao da se ništa nije desilo ranije. Nestalo je sekirancije. Osjetio sam samo mir u srcu. Klanjao sam dokasno uvečer i plakao, zahvaljivao Allahu na uputi. Od tada klanjam evo već godinu i tri-četiri mjeseca, hvala Allahu. Allah je dao da dosta toga naučim sam. Pratim vašu stranicu, družim se sa braćom i, sve u svemu, sretan sam i, što je veoma bitno, problemi u porodici su nestali.

Ovu priču je napisao jedan brat na NUM-ovoj FB stranici u rubrici komentara

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook110Email this to someonePrint this page

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: