Prilozi posjetitelja

Bol za Sirijom

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Neke večeri sanjala sam rat i jako sam se prestrašila. Oni strašni zvuci, pucnjava, plakanje… izazivali su jezu u meni. Probudila sam se i okrenula na drugu stranu, pomislivši: “Je li ovo java ili san?” U tom trenutku ustala sam da pregledam svoju djecu, da vidim da li je sve uredu. Uvjerivši se da su djeca u dubokom blaženom snu, misli mi odlutaše miljama daleko, a mojem srcu tako blizu. Ja sam ove večeri samo sanjala rat, ali ovaj san nekome je stvarnost u ovo doba noći. Zar čovjek može nastaviti da mirno spava dok u tom trenutku zna da sirijsko dijete cvili, da majka sva krvava izvlači svoje čedo ispod ruševina, da umiru od gladi.

Zar čovjek može na sve te slike i strašne scene naše braće i sestara iz Sirije, koje mu se motaju svakodnevno u glavi, ostati ravnodušan? Može. Ali, ko? Onaj što ima kameno srce. Nije rat ona naša igra kao kad smo bili djeca pa se igrali i, uz smijeh i graju, ganjali oko kuće, a što nam je ostalo kao lijepo sjećanje iz djetinjstva. A koliko je njih iz Sirije i iz svih ostalih mjesta gdje se muslimanska krv lije, kojima će u sjećanju ostati sve te užasne scene, s kojima će živjeti ostatak života? Koliko? Ne znamo. Jer, pitanje je koliko će njih ostati na ovom svijetu živih. Koliko je djece, majki, sinova i svih ostalih ubijeno? Koliko je majki uplakano? Koliko je onih koji više neće ugledati svoga oca, brata, prijatelja? Koliko je onih što svoj dom napustiše jer sve im porušiše. Ima li broja? Jeste li čuli ili pročitali gdje tačan broj? Ne. Jer oni su iz Sirije. To nisu mačke sa ulica, to nisu životinje iz zooloških vrtova. Oni su iz Sirije. I to je nekima dovoljno da se ne bi objavilo, širilo ili “ne daj Bože”, zaustavilo.

Boli me. Zato što sam srela djevojčicu iz Sirije koja nikada više neće hodati. Ostale su joj noge na ulicama Sirije. Malog dječaka koji bez oca i majke traži azil. Ubili su ih. Majku koja svoju djecu nije vidjela tri godine, ali mora se integrisati i učiti novi, njoj strani jezik zato što ih je rat razdvojio. Ali kako kad su joj duša, misli i sve kod njih? Sestru koja je vid izgubila u ratu, ali dušu nije. I iako ne vidi, duša joj jeca, a srce plače. Plače i moje srce. Ali, ja ne znam šta je rat. Nikada nisam bila u ratu. To je bio samo moj san, koji me još više osvijestio da mislim na njih. Ali, bole me rane ummeta. Ovo je ispit meni, tebi i čitavom čovječanstvu.

Dok Sirija krvari i sve dok rat ne prestane, ja, ako ništa drugo ne mogu, bar iz svoje vruće postelje mogu ustati i uputiti dovu. A možeš i ti. Ujedinimo se bar u dovama. Kraj rata će doći, inšallah, sa mnom ili bez tebe. Ali, kad nam naš defter života bude predat, neka imamo zapisano da smo se bar dovom sjetili naših sestara i braće iz Sirije. Sjetimo se da smo jedno tijelo, da je njihov rat i naš rat, da su njihove rane i naše rane, da se dova za svog odsutnog brata ne odbija. Dovi! Rat je riječ od samo tri slova, a tako srceparajuća.

Hamzić A.

Sirijska djevojčica Ghadir/Rabah (jako emotivno)

Sirijska djevojčica Ghadir/Rabah (jako emotivno)

Posted by N-UM.com on Freitag, 1. September 2017

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: