Borba za namaz u džematu!

Šejh Abdulmuhsin el-Ahmed, Allah ga sačuvao, prenio nam je zanimljiv slučaj kojeg mu je ispričao imam jednog mesdžida. Spomenuti imam veli: “Sjedio sam u mesdžidu i učio Kur’an, bilo je to vrijeme između ezana i ikameta (pošto se u arapskim državam između ezana i ikameta ostavlja nekih 15 minuta da bi ljudi mogli stiči i abdest uzeti). U džamiji je bilo još dosta ljudi koji su došli ranije kako bi proučili koji harf iz Allahove Knjige prije namaza. Dok smo sjedilii učili Kur’an, začuo sam neku galamu pred…

ulaznim vratima. Okrenuo sam se kao i ostali prisutni, vidjeli smo čovjeka koji je svom snagom otvorio vrata i gledao u nas. Pogled mu je bio pun straha. U sebi sam pomislio da ovaj čovjek nije dobar, da sa njim nešto nije u redu. Nakon nekoliko trenutaka, čovjek je pao kod ulaznih vrata na sedždu. Međutim, čovjek je nakon toga ušao u džamiju, klanjao dva rekata skrušeno, zatim namaz a nakon namaza je uzeo Kur’an i učio. Vidio sam sada da je sa njim sve u redu. Poslije namaza, otišao sam do njega da se selamim sa njim i da ga upitam, šta se desilo ono na ulazu džamije pred početak namaza.

Nakon što smo se selamili, upitao sam ga: “Izvini brate, ali vidio sam te da si pred namaz kao „lud“ utrčao u džamiju i sedždu si učinio na samom ulazu gdje se obuća ostavlja, da li je sve u redu?“

Čovjek mi odgovori: “Da, ima svašta nešto. Ja sam čuo hadis Poslanika, savs,u kojem je rekao: “Ko klanja četrdest dana u džematu, prispijevajući na prvi tekbir, taj je zaštičen i sačuvan od dvije stvari: nifaka (licemjerstva) i vatre džehennemske.“ (Sunen od Tirmizija a šejh Albani, rhm, je rekao da je hadis hasen – dobar). Ovo danas mi je bio 39. dan a da nisam zakasnio na prvi tekbir u džematu, međutim, danas me pred namaz uzeo neki umor i malo sam zaspao. Kad sam se prenuo iz sna, čuo sam ezan, ustao sam kao lud, abdestio se i sjeo u automobil da stignem na prvi rekat.

Dok sam vozio, plakao sam i dovio riječima: “Gospodaru, ne dozvoli da zakasnim, ne uskrati mi tu blagodat, da budem sačuvan od nifaka…!“ Kad sam došao pred vrata džamije, primjetio sam tišinu, mislio sam: Sad su na sedždi ili na ruku’u..otvorio sam naglo vrata, a kad vi sjedite i učite Kur’an. Šta mi je drugo preostalo, nego da odmah tu na ulazu učinim Allahu sedždu zahvalnosti što sam stigao ipak na vrijeme.“

Ramazan je mjesec Allahove milosti, nemojte biti lijeni kad je u pitanju namaz, ako vam je džamija daleko, onda namaz obavite na vrijeme u svojoj kući sa svim sunnetima. Ako vam je džamija blizu, namaz obavljajte u džamiji, normalno ako ste kod kuće. Nemojte da vas televizija, internet i lijenost odvrate od vrijednosti klanjanja u džematu. Nemojte biti od onih koji uvijek kasne, uvijek ustaju da nadoklanjaju namaz a nakon selama od farda, prvi izađu pred džamiju i tamo zikre.

Ostani do kraja u džamiji i završi šta treba u vezi namaza. Allah da se smiluje našim dedama, koji dođu prije namaza, klanjaju čitav namaz (svi sunneti), zikre čitav zikr poslije namaza i tek onda izađu iz džamije. To je pravi odnos prema namazu.

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kada neko od vas upotpuni svoj abdest i ode u džamiju isključivo radi namaza, neće učiniti nijedan korak a da mu Allah neće povećati stepen u Džennetu i obrisati jedan grijeh. A kada uđe u džamiju ima nagradu onoga ko je u namazu sve dok ga namaz sprečava da izađe, a meleki na njega donose salavat (mole za oprost) sve dok je na mjestu na kojem je klanjao: ‘Gospodaru naš, oprosti mu, Gospodaru naš, smiluj mu se’, sve dok ih ne uznemiri nečim ili ne izgubi abdest.“‘ (Buhari)

Saudin Cokoja