Odgovori

Cetiri nova pitanja i odgovora

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

1. Pravljenje mevluda i hatme (52. dan) u istom danu – dilema

Pitanje: Selam alejkum. Poštovani, hteo sam da vam postavim pitanje o Mevludu i učenju Hatmeta za 52 dana, kakav je vaš stav. Naime, mome prijatelju je preselia majka pre 2 meseca, pa me je zamolio da vam postavim ovo pitanje, i još jedan problem sa kojim se on sreo je bio taj: da li može da se uči hatma (završi učenje) i organizuje mevlud u istom danu. Zato jer su neki poznavoci islama da se tako izrazim (stariji džematlije) nisu odobravali, a neki jesu. Pa ga zanima vaš odgovor ko je bio u pravu.

ODGOVOR:

Alejkumusselam.

Da bi se na ovo odgovorilo na propisanost pravljenja mevluda i hatme u istom danu treba prvo odgovoriti na osnovanost samih mevluda i hatmi ponaosob. Mada je o ovim temama već bilo govora ovdje ćemo ih spojiti na jednom mjestu. Što se tiče mevluda, kod nas se praktikuju dvije vrste mevluda uzimajući u obzir povod njihovog organizovanja, dok je način njihovog obavljanja otprilike isti.

Prvi vrsta je mevlud koji se inače praktikuje u islamskom svijeta a koji se obavlja 12. Rebi’ul evvela, za koji se smatra da je datum rođenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a što istorijski nije potvrđeno. Druga vrsta su mevludi koji se organizuju zbog raznih povoda poput: obilježavanje nečega značajnog, otvorenja džamije, završnog ispita u vjerskoj pouci, godišnjica sretnog braka, smrti, četeresnice, sedmine, useljenja u kuću, odlaska u vojsku, završetka školovanja, povodom mubarek noći, hatmi i slično.

Prvi koji su počeli sa proslavljanjem mevluda su Fatimije u Egiptu (koji su vladali 909 – 1171. god. u sjevrnoj Africi a osvojili su Egipat 914. god.). počeli su proslavlajti mevlud u četvrtom stoljeću po hidžri. Fatimije ili Fatimidi su šitska ismailijska sekta koju su učenjaci onog doba proglasili nevjerničkom zbog onoga na čemu su bili od temelja vjere. Fatimijsku državu je ukinio Salahudin Ejjubija prije nego što je protjerao krstaše iz Palestine i Kudsa. Sa propašću Fatimida prestalo je i proslavljanje mevluda, da bi se kasnije ponovo uvelo u šestom stoljeću po hidžri a prvi je to uradio vladar Erbila kralj El-Muzafer Ebu Seid. Od tada pa na dalje obilježavanje mevluda se proširilo na čitav islamski svijet, na žalost, tako da nema mjesta a da se u njemu ne praktikuje mevlud.

Postavlja se pitanje kakav je šerijatski status mevluda. Proslavljanje mevluda je šerijatski zabranjeno zbog mnogih spornih stvari na kojima je zasnovan a od kojih su najbitnije četiri: jer je novotarija, jer predstavlja oponašanje kršćana, jer u njemu samom ima mnogo popratnih šerijatsko zabranjenih stvari i jer proslavljanje mevluda otvara vrata proslavljanju dana rođenja evlija, šejhova i znamenitih ljudi. Sve ovo što je rečeno odnosi se na prvu vrstu mevluda, a druga vrsta mevluda je dodatna novotarija koja je proširena verzija prve i razlikuje se od nje u povodu i nekim popratnim stvarima.

Mevlud je novotarija u vjeri jer on nije zasnovan ni na Kur’anu ni na Sunnetu niti su to radile prve tri najbolje generacije ovog Ummeta. Nego je mevlud uveden u vjeru tek pred kraj četvrtog stoljeća i to od strane šija ismailija što je dovoljna činjenica da mevlud nema osnova u vjeri i da je uvedena novotarija. Jer kakav je taj obred koji se pripisuje islamu a koji nije radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashabi, niti selef ovog Ummeta. Da je u proslavljanju mevluda bio hajr ne bi to mašilo one koji su u pridržavanju i praktikovanju vjere bili bolji od potonjih generacija.

Pošto se mevlud smatra, kod onih koji ga praktikuju, velikim i vrijednim ibadetom, a sa druge strane taj isti mevlud nije zasnovan na šerijatskim tekstovima, onda nema sumnje da je proslavljanje mevluda notorna novotarija. A kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Čuvajte se novih stvari u vjeri, jer je svaka novina novotarija, a svaka novotarija je dalalet (zabluda), a svaki dalalet vodi u Vatru”. Bilježe ga Ebu Davud i Tirmizi, a vjerodostojnim ga ocjenjuju Hakim, Ibn Hibban, Tirmizi, Ibn Madže, Ibn Redžeb, Albani i mnogi drugi. Takođe, bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Aiše, radijallahu anha: “Ko uvede u ovu našu stvar ono što nije od nje to se odbija“.

Proslavljanje mevluda je oponašanje kršćana u njihovom proslavljanju dana rođenja Ise, alejhisselam, pa tako po ugledu na njih neznalice od muslimana i učenjaci koji vode ljude u dalalet takođe proslavljaju svake godine dan rođenja Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Neki od njih to proslavljaju u džamijama, neki u kućama a neki u posebnim mjestima pripremljenim za to.
U većini slučajeva proslavljanje i priređivanje mevluda, pored toga što je ovo novotarija i oponašanje kršćana, nije čisto od riječi širka i munkera (šerijatski zabranjenih stvari), poput pjevanja ilahija i kasida koje sadrže pretjerivanje u veličanju i uzdizanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se u dovi traži od njega pomoć u nevolji i da se traži od njega šefa’at.

A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selle, u hadisu kojeg prenose Buharija i Muslim je zabranio pretjerivanje u njegovom veličanju i uzdizanju rekavši: “Nemojte me pretjerano hvaliti i uzdizati kao što su to radili kršćani sa sinom Merjeminim, zaista sam ja rob i recite: Allahov rob i Njegov poslanik“. Takođe, od šerijatsko zabranjenih stvari koje su sastavni dio mevluda su organizovane priredbe i svečanosti uz muziku, miješanje muškaraca i žena, sufijske novotarske zikrove i tome slično. Naravno, kad bi se svi ovi munkeri izbacili iz mevluda on opet ostaje novotarija i zabranjeno oponašanje kršćana u njihovoj vjeri.

Oni koji kažu da proslavljaju i priređuju mevlude kako bi izrazili svoju ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i veličali ga onako kako mu dolikuje kao poslaniku, odgovor na ovo bi bio: Da je u ovakvom načinu izražavanja ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovom veličanju, da je u tome bio hajr selef ovoga Ummeta bi bio preči od nas da ga tako izražava jer su oni više voljeli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i više ga veličali od nas. Ispravno je da se ljubav prema njemu i njegovo veličanje izražava u slijeđenju onoga sa čime je došao, poslušnosti prema njemu, oživljavanju njegovog Sunneta vanjštinom i unutrašnjošću i širenjem onoga sa čime je došao.

Prema tome, mevlud je čista novotarija, nije ga dozvoljeno organizovati, niti priređivati, niti učestvovati u njemu, nego je obaveza odvraćati ljude od njega, upozoravati na njegovu spornost i ulagati maksimalan trud da se ova novotarija raširena među muslimanima iskorijeni iz prakse.

A što se tiče hatmi i učenja Kur’ana umrlim, učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće sevap i nagrada učenja Kur’ana kada se pokloni umrlim stiže njima, tj. da li im koristi, a složni su da učenje Kur’ana umrlim nije bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, radijallahu anhum.

Naime, nema razilaženja među učenjacima Ehli sunneta da umrli imaju koristi od djela živih u dvije stvari. Prva – ono što je umrli uzrokovao tokom svoga života pa mu teče nagrada nakon njegove smrti, a u ovo ulaze troje: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično), dobro dijete koje dovi svome roditelju i znanje od kojeg se koriste ljudi. Ove tri stvari su spomenute u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu (1631): “Kada umre sin Ademov prekida mu se djelo osim u trome: trajnoj sadaci, dobrom djetetu koje mu dovi i znanju od kojeg se koriste oni poslije njega“.

Druga stvar: dobra djela koja čine drugi ljudi za umrlog, tj. sa nijetom da umrlom stigne nagrada tih djela, od tih stvari su: dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega i obavljanje Hadždža za njega. Za ove četiri stvari su došli šerijatski tekstovi Kur’ana i sunneta koji potvrđuju da umrli ima koristi od njih ako ih živi učini za njega. Oko posta za umrlog postoji razilaženje među učenjacima, a ispravno je da umrli od toga ima koristi kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu koje bilježe Buharija (1952) i Muslim (1147): “Ko umre a ostao je dužan post neka posti za njega njegov velij (dijete)“.

Znači, ovo su djela od kojih umrli ima koristi kada ih za njega učini neko od živih. Da još jednom ponovimo ta djela su: trajna sadaka (tj. uvakufljena džamija i slično) koju je dao umrli, dobro dijete koje dovi svome roditelju, znanje (knjige, predavanja i slično) koje ostavio umrli od kojeg se koriste ljudi, dova muslimana za umrlog, činjenje istigfara umrlom (traženje oprosta od grijeha), udjeljivanje sadake za njega, obavljanje Hadždža za njega i post. Sve ovo je potvrđeno u šerijatskim tekstovima i oko njih nema razilaženja među učenjacima osim oko posta.

A što se tiče ostalih dobrih djela poput namaza, učenja Kur’ana i zikrenja sa nijetom da sevap od tih djela ide umrlim, islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje da li uopće stiže nagrada ovih djela umrlima. Takođe, u ovo ulazi i klanje kurbana umrlom, jer o tome nije ništa prenešeno. Pa tako imami Ebu Hanife i Ahmed smatraju da ko uradi ova djela i pokloni njihov sevap umrlim da mu to koristi. Dok imami Malik i Šafija smatraju da umrli od toga nema koristi. I jedni i drugi su složni da po ovim pitanjima nije prenešeno ništa vjerodostojno. Oni koji smatraju da umrlima koristi učenje Kur’ana i drugih gore spomenutih djela dokazuju to kijasom (analogijom) na ona dobra djela (poput sadake, dove i Hadždža) za koja je došlo u Šerijatu da od njih ima koristi umrli. Znači oni nemaju drugog dokaza osim kijasa, tvrdeći da nema razlike između dove, istigfara i sadake od kojih umrli ima koristi kada mu ih pokloni živi i između namaza, učenja Kur’ana i zikra i poklanjanja sevapa istih umrlima.

Učenjaci koji smatraju da poklanjanje sevapa učenja Kur’ana, klanjanja namaza i zikrenja umrlom ne koristi dokazuju to sa tri dokaza koja vrijedi ovdje spomenuti:

Prvi: riječi Uzvišenog: “I insanu ne pripada osim ono što je on uradio” (En-Nedžmu 39), u kojima se negira da čovjek ima koristi od tuđih djela. I kažu da je ovo opće pravilo iz kojega se izuzima ono što je došlo od dobrih djela da koristi umrlom u drugim šerijatskim tekstovima.

Drugi: da učenje Kur’ana (zikrenje i namaz) i poklanjanje sevapa tog djela umrlom nije prenešeno ni riječima niti djelom od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a da tome pouči svoj Ummet imalo je itekako potrebe. Takođe, to nije bila praksa ashaba niti tabi’ina.

Treći koji je ujedno i najjači dokaz: da je pitanje stizanja sevapa nekog djela koje čini živa osoba umrlom stvar gajba, tj. nepoznatog, kojeg jedino Allah zna. A nije nam prenešeno da umrlima stiže sevap učenja Kur’ana kada ga živi pokloni njemu.
Ovaj drugi stav učenjaka, na čemu su imam Šafija i Malik je bliži ispravnom gledajući na snagu dokaza.

Prema tome, učenje Kur’ana i poklanjanje nagrade tog učenja umrlom nije prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim. Takođe, poklanjanja hatme za dušu umrlog nema osnova u vjerodostojnom sunnetu. Na muslimanu je da čini dobra djela za koja je prenešeno u šerijatskim tekstovima da umrli imaju koristi od njih, jer to je ono što je sigurno.
Eh, sada da odgovorimo na postavljeno pitanje. Pošto je pravljenje mevluda novotarija a svaka novotarija je dalalet po tekstu hadisa nije dozovljeno njegovo organizovanje niti prisustvovanje istom.

A pošto učenje hatmi umrlim nema potporu u praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti ashaba, ridvanullahi alejhim, pogotovo na način kako se to kod nas radi, a upitno je da li nagrada i sevap učenja Kur’ana stuže umrlim jer za tako nešto nemamo dokaza osim kijasa (analogije) na druge ibadete, organizovano učenje hatme za dušu umrlog uz plaćenje učača je neosnovana vjerska praksa koju muslimani trebaju napustiti jer je prerasla u novotariju. A odgovor na propisanost spajanja mevluda sa hatmom prepuštam samo čitaocu. Ve billahi tevfik.
___________________________________________________________

2. ŠTO SE KLANJA ISTIHARA

Pitanje:

– Esselamu alejkum. Za šta se tačno klanja i uči istihara i istiharet dova? kako se to pravilno čini?

ODGOVOR:

Alejkumusselam.

Za sve bitno što čovjek namjerava raditi ili ostaviti, od onog što je dozvoljeno da se radi ili ne radi (a ne onog što je zabranjeno ili naređeno), sunnet je klanjati istiharu-namaz kao nafilu a koja ima dva rekata i klanja se u bilo koje doba dana i noći, a nakon klanjanja ta dva rekata nafile prouči posebnu istihara dovu. U toj dovi vjernik, slijedeći riječi Uzvišenog: “Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista, teško, osim poslušnima” (El-Bekare 45), priznaje svoju slabost i neznanje, moli Allaha da mu da mu olakša, moli Ga da mu odredi ono što je dobro za njeg i na dunjaluku i na ahiretu, i dovi da Allah odbije i udalji od njega štetne posljedice na ovom i onom svijetu.

Način klanjanja istihare-namaza je opisan u hadisu kojeg bilježi Muslim u svom Sahihu a prenosi ga Džabir ibn Abdullah, radijallahu anhuma, u kom kaže: “Allahov Poslanik, sallahu alejhi ve sellem, nas je učio istihari kod svih odluka kao što nas je poučavao kur’anskim surama, rekao bi: ‘Kada neko od vas ima namjeru da uradi neku (za njega važnu) stvar, neka klanja dva rekata nafile, a zatim prouči: Allahumme, inni estehiruke bi’ilmike ve estakdiruke bikudretike, ve es’eluke min fadlike-l-azimi, fe inneke takdiru ve la akdiru, ve t’alemu ve la e’alemu, ve ente ‘allamul-gujub! Allahumme in kunte t’alemu enne hazel-emre hajrun li fi dini ve me’aši ve ‘akibeti emri’, ili je rekao: ‘Adžili emri ve adžilihi’, ‘fakdirhu li ve jessirhu li summe barik li fihi, ve in kunte t’alemu enne hazel-emre šerrun li fi dini ve me’aši ve ‘akibeti emri, ili je rekao: fi ‘adžili emri ve adžilihi’ fasrifhu ‘anni vasrifni ‘anhu vakdir lije-l-hajre hajsu kane, summe raddini bihi (Allahu moj, ja ti činim istiharu sa Tvojim znanjem, tražim od Tvoje Svemoći, i molim iz Tvoje dobrote, jer Ti određuješ a ne ja, i Ti znaš a ja ne znam, i Ti si poznavalac svih tajni. Allahu moj, ako je ova stvar dobra za mene, za moju vjeru i život, i ima dobre posljedice na oba svijeta, odredi mi je, olakšaj i bereket mi daj u njoj. A ako je ova stvar štetna po moju vjeru i život, i ako su joj posljedice loše na ovom i onom svijetu, odbij je od mene, i odbij mene od nje, i odredi mi dobro gdje god bilo, i učini me zadovoljnim njime kako god da bude), i onda treba spomeniti svoju potrebu (odluku).” Hadis bilježi Buharija (1166) u svom Sahihu.

Prema tome, istihara se ne klanja da bi se nešto doznalo ili sa njom riješili neki problemi među ljudima niti treba klanjati neko za negog ili za nešto. Nego kao što je došlo u hadisu, sa klanjanjem istihare čovjek traži od Allaha da odredi, olakša i da bereket u onome što je odlučio da uradi ako je u tome hajr za njega, njegovu vjeru i život i ima dobre posljedice na oba svijeta, a ako je u tome što je odlučio da uradi šteta za njegovu vjeru i život, i ima loše posljedice na oba svijeta, traži od Allaha da to odbije od njega i da ga odvrati od te namjere.

Takođe, nakon klanjanja istihare nije prenešeno da treba sanjati nešto po tom pitanju gdje će mu se u snovima staviti na znanje šta da radi, niti treba da očekuje da će dobiti neko posebno nadahnuće u sebi po kojem će biti usmjeren kako i šta da radi.
Na njemu je da počne raditi ono što je namjeravao i da se osloni na Allaha.

Pogrešno je shvatanje da se istihara klanja kada je čovjek u nedoumici i dilemi šta da radi, ovo ili ono, jer u hadisu je došlo “Kada neko od vas ima namjeru da uradi neku (za njega važnu) stvar”, što znači da je već odlučio šta hoće ali ne zna je li u tome što hoće da uradi hajr za njega ili nije pa za to klanja istiharu. Takođe, u nastavku teksta hadisa “Allahu moj, ako je ova stvar dobra za mene, za moju vjeru i život, i ima dobre posljedice na oba svijeta, odredi mi je, olakšaj i bereket mi daj u njoj. A ako je ova stvar štetna po moju vjeru i život, i ako su joj posljedice loše na ovom i onom svijetu, odbij je od mene, i odbij mene od nje“, se razumije da se govori o jednoj te istoj stvari koja se namjerava uraditi, a ne o dilemi i nedoumici da li da se radi jedna ili neka druga stvar.

Prema tome, istihara se klanja kada čovjek ima namjeru da uradi neku (za njega važnu) stvar pa traži od Allaha da odredi, olakša i da bereket u onome što je odlučio da uradi ako je u tome hajr za njega, njegovu vjeru i život i ima dobre posljedice na oba svijeta, a ako je u tome što je odlučio da uradi šteta za njegovu vjeru i život, i ima loše posljedice na oba svijeta, traži od Allaha da to odbije od njega i da ga odvrati od te namjere. Ve billahi tevfik.
___________________________________________________

3. UZIMANJE AZILA KJAFIRSKE DRŽAVE

Pitanje:

Esselamu alejkum uvaženi brate, magistre. Ja sam iz Sandzka, živim trenutno u jednoj od zapadnih evropskih zemalja. Htio sam da vas pitam ne zeleći da vas opteretim, interesuju me dvije stvari:

Prva- da li je čovjek učinio grijeh ako zbog materijalnih stvari učini azil u stranu zemlju – tj, da li spada u kategoriji ljudi koji uzimaju za zaštitu Jevreje ili krsćane?

I drugo: kakav je status novca (dozvoljen-zabranjen) koji se dobija u tim situacijama dok je čovjeke na azilu, socijalna pomoć i sl., jer od tog novca se treba hraniti, oblačiti i dr. Da vas Allahu Uzviseni nagradi dobrom.

ODOGVOR:

Alejkumusselam.

Musliman meže da zatraži azil od neke kjafirske zemlje u jednom od dva slučaja:

Prvi slučaj – da bude od onih muslimana koji su pobjegli od tlačenja i progonjenja nepravednih režima muslimanskih država u kojima su rođeni bojeći se za svoj život, vjeru i čast, ili nad kojima je izvršen psiho-fizički pritisak, ili slično, a ne može naći neku muslimansku zemlju koja bi ih primila a uzimanjem političkog azila od kjafirske države bio bi zaštićen i siguran.
Ovakvima je dozvoljeno traženje azila kjafirske države jer su prisiljeni na to. Šerijat je dozvolio da musliman u stanju prisile izgovori riječi kufra pod šartom da mu srce bude čvrsto u vjeri našto ukazuje kur’anski ajet, pa preče je da mu se dozvoli uzimanje azila kjafirske države ako je na to primoran.

Takođe, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada se vraćao iz Taifa a mušrici Mekke mu nisu dali da uđe u nju, je tražio zaštitu i pomoć od Mut’im ibn ‘Adijja koji je bio kjafir, i tek uz njegovu zaštitu je ušao u Mekku siguran i zaštićen. Tako isto Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio skupini ashaba da učine hidžru u Abesiniju kako bi tamo našli zaštitu kod vladara kjafira koji nikome nije činio zulum. Sve ovo je prenešeno u vjerodostojnim hadisima. A ovo su jasni dokazi koji ukazuju na dozvolu traženja zaštite od kjafira i kjafirskih država u prinudi.

Traženje azila kjafirske države iz gore spomenutih razloga ulazi pod traženje zaštite od kjafira u prinudi. S tim da se ovo uslovljava sljedećim: da njihova prinuda bude stvarna a ne umišljena, da ne pomaže kjafire protiv muslimana, da mrzi kjafire i njihovu vjeru, da im ne pokazuju vjernost i odanost kao i da se pridržava vjerskih propisa koliko su u stanju.

Drugi slučaj – da bude od onih muslimana koji u tome vide uglavnom svoj dunjalučki šićar poput većih privilegija, boljeg posla i slično. U ovom slučaju nije dozovljeno tražiti politički azil kjafirske države.

Od dokaza koji ukazuju na tu zabranu su:

Nužno poznata stvar u vjeri a to je jasna zabrana vjernosti i odanosti kjafirima, kao i prijateljovanje i ljubav prema njima i zadovoljstvo sa munkerima koji su kod njih. A traženje političkog azila od kjafirske države uz stalni boravak u njoj je najjasniji vid ispoljavanja te vjernosti, odanosti, ljubavi i prijateljstva prema kjafirima koju je Uzvišeni Allah na nekoliko mjesta u Kur’anu zabranio: “Neka vjernici ne uzimaju za prijatelje nevjernike kad ima vjernika; a onoga ko to čini – Allah neće štititi. To učinite jedino da biste se od njih sačuvali. Allah vas podsjeća na Sebe i Allahu se vraća sve!” (prijevod značenja Ali ‘Imran 28), “O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i Kršćanie! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.” (prijevod značenja El-Maide 51), “Koji prijateljuju sa nevjernicima, a ne s vjernicima! Zar kod njih traže snagu, a sva snaga pripada samo Allahu?” (prijevod značenja En-Nisa’ 139)

Uzimanjem državljanstva od kjafirske države musliman se obavezuje na apsolutnu pokornost državnim zakonima te države u svim sferama života, a nije nepoznata činjenica da su ti zakoni u većini oprečni šerijatskim, što je nesumnjivo šerijatski sporno.
Negativne posljedice na porodicu (ako se povede sa sobom). Ova negativnost se ogleda u prihvatanju običaja i načina života, navikavanju na neislamsku sredinu i nemoralan život, učenju u njihovim školama, druženju sa njihovom djecom i mnogi drugi vidovi potpadanja pod uticaje sredine u kojoj se živi. Islamski učenjaci su se razišli oko dozovole samog boravka među kjafirima, gdje je većina na zabrani, pa kako da se traži politička zaštita od kjafirske države?

Naravno, ne bi se trebali dva razumna raziči da je u našim državama u kojim živimo bolje sa stanovišta praktikovanja vjere nego u evropskim kjafirskim zemljama, ali ostaje pitanje: koliko su stvarno naše zemlje u kojima živimo islamskije u odnosu na kjafirske zemlje od kojih se traži politički azil i koja je suštinska razlika među njima. A to je tema za sebe.

A što se tiče primanja socijalne pomoći od bilo koje države, uzimajući u obzir da to država (bilo koja) daje kako dobrotvornu (socijalno-društvenu) pomoć, nema nikakve smetnje u uzimanju tih sredstava pod uslovom da se stekne pravo na nju ispunjavanjem uvjeta koje su postavili a ne prevarom i falsifikovanjem dokumenata. Naravno, i pod šartom da uzimanje te pomoći ne bude usloljeno nečim što je šerijatski sporno. Ve billahi tevfik.
________________________________________________________

4. KADA JE OBAVEZA DJECU OSUNETITI

Pitanje:

Selam alajkum.

Hteo bih da pitam u kojoj godini života je najbolje da se muško dijete osuneti.

ODGOVOR:

Alejkumusselam.

Oko vremena sunećenja nije ništa vjerodostojno prenešeno, zbog toga učenjaci imaju podijeljeno mišljenje po tom pitanju. Kada je upitan imam Ahmed o vremenu sunećenja odgovorio je: “O tome nisam čuo ništa”. A kaže Ibnul-Munzir: “Oko vremena sunećenja nema hadisa na kojeg bi se moglo vratiti niti sunneta po kojem se radi”. Bilježe Buharija i Muslim u svojim Sahihima od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ibrahim, alejhisselam, se osunetio u (u rivajetu: nakon) osamdestoj godini života u mjestu Kudum”.

Neki učenjaci kažu da je najbolje da se sunećenje izvrši u djetinjastvu jer u tom periodu je najmanje bolno za dijete, te da bi dijete odraslo u potpunom tjelesnom stanju. Kaže imam Nevevi u “El-Medžmu” (1/351): “Mustehab je staratelju da osuneti dijete u njegovoj mladosti jer je to najblaže za dijete”. Bilježi Bejheki u svom Sunenu od Džabira, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu laejhi ve sellem, zaklao akiku Hasanu i Husejnu i osunetio ih sedmog dana. Međutim, sened ovog hadisa je slab kao što su to pojasnili šejh Albani i ostali, te ovaj hadis ne može biti argument po ovom pitanju.

A što se tiče vremena kada je vadžib da se dijete osuneti, po tom pitanju se prenose otprilike neka tri mišljenja: prvo – da je obavezan nakon punoljetnosti da se osuneti, drugo – prije nego što postane punoljetan i treće – kada god hoće, ali da je najbolje prije punoljetnosti.

Prvo mišljenje, da je sunećenje obavezno nakon punoljetnosti, je stav šafijskog mezheba, kao što prenosi imam Nevevi, a dokazuju ga time što uopćeno šerijatske obaveze ne počinju prije punoljetnosti pa tako i sunećenje.

Drugo mišljenje, da je sunećenje vadžib prije nastupanja punoljetnosti, zastupa između ostalih i Ibnul-Kajjim, s tim da je obaveza staratelja da izvrši sunećenje a ne samog djeteta. On dokazuje ovo mišljenje time što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavezao očeve da naređuju svojoj djeci da klanjaju od sedme godine a da ih uderaju od njihove desete godine ako ostavljaju namaz (kao što je prenešeno u hadisu mutefekun alejhi), pa kaže kako se može opravdati njihovo nesunećenje sve dok ne postanu punoljetni. Međutim, ovome se može prigovoriti da je ogromna razlika između obaveze namaza i obaveze sunećenja te da je kijasenje (analogija-upoređivanje) jednog na druga potpada pod tzv. kijas sa razlikom, tj. da ove dvije stvari (namaz i sunećenje) imaju mnogo različitih karakteristika zbog čega je neispravno upoređivati jednu sa drugom.

Od Ibn Tejmije se prenosi (El-Fetav el-kubra, 1/275) da je bio na trećem stavu, tj. da je muslimanu dozovljeno da se suneti kad god hoće a da bi trebao da se osuneti kada se približi godinama punoljetnosti, kao što je to bio običaj Arapa, tako da kada već postane punoljetan bude osunećen. Nema sumnje da je najbolje i najbezbolnije za dijete da ga staratelj osuneti u djetinjstvu odmah nakon rođenja, s tim da nema dokaza da je to sunnet niti vadžib. A musliman postaje obavezan da se osuneti kada postane punoljetan jer sa punoljetnošću postaje obavezan da radi i većinu ostalih šerijatskih obaveza, a da je musliman obavezan osunetiti se prije punoljetnosti za to nema dokaza. Ve billahi tevfik.

Mr. Zijad Ljakic!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: