Smrt i sudnji dan

Čudim se onome koji je zaboravio smrt, iako gleda mrtve

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Smrt 38-godišnje supruge moga poštovanog kolege, hfz. Sead ef. Šahinovića, nagnala me je, da pored toliko drugih tema, u ovom uvodniku kažem nekoliko riječi o smrti. Njen rani odlazak sa ovoga svijeta slikovito nam kazuje da dunjaluk napuštaju i mladi kao i stari. Štaviše, ako se osvrnemo na one između nas koji su otišli, vidjet ćemo da je umrlo više mladih, dok starost samo rijetki doživljavaju. Iako je jedino čovjek svjestan svoga odlaska sa ovoga svijeta, ipak Uzvišeni Gospodar u Kur’anu Časnom na trideset i pet mjesta spominje smrt, a na stotinu šezdeset i pet mjesta umiranje. Bez obzira…

koliko se čovjeku smrt ne sviđala i ma koliko se krio i bježao od nje, ipak smrt je šerbe koje će svako popiti, ćefini su odjeća koje će svako obući, tabut je jahalica koju će svako uzjahati i kabur je kuća u koju će svako useliti. Kao što nismo svojom voljom došli na ovaj svijet tako nećemo svojom voljom ni odlaziti sa njega, već isključivo voljom našeg Stvoritelja Allaha, dž.š., Koji je kazao: „Gdje god bili stići će vas smrt, pa makar bili i u kulama visokim“. (En-Nisa, 78) Sintagmu „kulama visokim“ Ibn Abbas, r.a., objašnjava: „makar bili u utvrđenim dvorcima od čelika“.

Dakle, nikakve utvrde ne koriste kada nekome smrtni čas nastupi, bilo pojedincu ili čitavom narodu. Nema toga ko će ga odgoditi niti ubrzati. „Reci: ‘Smrt od koje bježite zaista će vas stići. Zatim ćete Onome Koji poznaje i nevidljivi i vidljivi svijet, vraćeni biti i On će vas, o onom što ste radili obavjestiti.“ (El-Džumu’a, 8)

Često isticanje smrti ima za cilj potaknuti nas na pripremanje za nju i ono što slijedi poslije toga. Podsjećanje na smrt ima višestruko značenje. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: „Što češće se podsjećajte na smrt jer to čisti od grijeha i uništava pretjeranu želju za ovim svijetom.“ (En-Nesai i Ibn Madždže)

Razmišljanje o rastanku s ovoga svijeta utječe na lakše podnošenje životnih tegoba i iskušenja u neimaštini, i umjesto tjelesnim prohtjevima, čovjek se okreće Ahiretu i vječnosti. Misao o smrti znak je istinske pobožnosti. Poslanik, a.s., je jednom kazao: „Što češće se pdsjećajte na ono što vam uništava svaku slast“. ‹A šta je to, Allahov Poslaniče›, upitaše ashabi, a on odgovori: „To je smrt“. (Tirmizi)

Omer bin Abdulaziz, rahimehullah, imao je običaj da okupi učenjake i s njima razgovara o smrti, kijametskom danu i onome što slijedi poslije smrti, nakon čega bi se rasplakali kao da su na dženazi. Stoga, razuman je samo onaj koji vodi računa o svojim postupcima, koji razmišlja o onome što slijedi i priprema se za to, koji kontrolira svoje prohtjeve i koji ne proturječi svome Stvoritelju. Već mu predano robuje nadajući se Njegovom oprostu i milosti. Nerazuman je onaj koji nema ništa od toga već radi suprotno a nada se Allahovoj milosti i oprostu.

Pripovjeda se da je zapovjednik vjernih, hazreti Alija, r.a., jednom kazao: „Čudim se oholom koji je jučer bio samo kaplja sjemena, a sutra će biti lešina. Čudim se onome koji je zaboravio smrt, iako gleda mrtve. Čudim se onome koji unapređuje kuću prolaznosti a zanemaruje kuću vječnosti“. (Staza rječitosti, 241.)

Obično su ljudi skloni utapanju u varljive slasti ovoga svijeta i zaboravu njegovog napuštanja što uzrokuje gaflet i srčanu okrutnost. Neki islamski učenjaci kažu da za srce nema ništa korisnije od posjećivanja kabura, prisustvovanja sijelima gdje se tumači vjera, isticanja biografija pobožnih ljudi i čestog podsječanja na smrt. Bilježi se da se neka žena požalila, majki pravovjernih, hazreti Aiši na osoro srce pa joj je ona rekla: „Razmišljaj o smrti i to će ti raznježiti srce“.

Gledanje umirućeg, također, je put do omekšavanja srca. Gledanje smrtne agonije odbacit će iz srca požudu i pretjeranu naklonost prema dunjaluku, tijelo će zaposliti ibadetom i trudit će se da smrt što spremnije dočeka. U trenucima odvajanja duše od tijela, kada nastupi smrtna agonija, tada će se čovjeku razotkriti istina i on će konačno shvatiti ono što je prije arogantno odbijao. Njegova smrt je poput vrata između dva svijeta; onog koji napušta i onoga u koji nastupa. On će definitivno spoznati da stvari koje je zapustio i gledao kao udaljene i nerealne, sada postaju vidljiva stvarnost, a stvari koje su izgledale velike i veoma važne u njegovom životu, nestaju poput sjene.

Tada će se čovjek suočiti sa svojom nemoći i uvidjet će da je njegovih pet minuta definitivno prošlo. To će biti gorko suočenje sa istinom da je beskrupulozna borba za imetak i pozicije, kao i neobuzdano prepuštanje strastima i zanemarivanje budućeg života – bila zabluda.

Stoga je neophodno da čovjek tokom cijelog života pazi na Uputu koja mu je data i trajno moli svoga Gospodara za učvšćenje na pravom putu, jer su iskušenja kroz koja ljudi prolaze, mnogima, kamen spoticanja i uzrokom njihove propasti. Allah, dž.š., je vlasnik svega pa tako i naših duša i srca, koja On okreće onako kako je Njemu volja. Poslanik, s.a.v.s., je, kako navodi hazreti Aiša, često učio ovu dovu (ALLAHUMME JA MUKALLIBEL-KULUBI SEBBIT KALBI ALA DINIK) „Gospodaru moj, Ti Koji srcima ljudi upravljaš, učvrsti moje srce u pokornosti Tebi!“ Upitala sam ga: ‘Toliko često učiš i ponavljaš ovu dovu, da imam osjećaj da se bojiš?!’ „A kako da se ne bojim, o Aiša, kad su srca ljudi među prstima Silnog, pa kada hoće da preokrene srce nekog čovjeka, On to i učini.“ (Tirmizi)

Gospodaru moj, molim Te, da mi pokloniš zadovoljstvo poslije udarca sudbine, ugodan život poslije smrti, slast gledanja u Tvoje lice i ljubav za susretanje s Tobom, bez nevolje koja bi mi štetila i kušnje, koja bi me zavela! Amin!

Dr. Halil Mehtić – “Novi Horizonti”

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: