Da li umrli osjeća i zna kada ga neko posjeti?
PITANJE: Da li umrli osjećaju kada ih neko posjeti u mezarju? Da li je prilikom toga obaveza stajati pored kabura ili je samo dovoljno da se uđe u mezarje?
ODGOVOR: Allah najbolje zna da li umrli osjeća kada ga neko posjeti. Neki učenjaci iz prvih generacija su stava da umrli osjeća, ali za takvo nešto, koliko znam, nema jasnog dokaza. Međutim, sunnet je, kao što znamo, da se mrtvi posjećuju i da im se naziva selam riječima: Es- selamu alejkum dare kavmil-mu’minin ve inna inšaAllah bikum lahikun, nes’elullahe lena ve lekum-l-afijete, jagfirullahu lena ve lekum, jerhamullahul-mustakdimine minna vel-muste’hirin. Ovo je ono što nam je propisano, a kada je u pitanju da li mrtvi osjećaju ili ne, potrebno je za takvo nešto imati jasan dokaz.
Bez obzira osjećali umrli našu posjetu ili ne, na nama je da praktikujemo sunnet i da ih posjećujemo, za njih dovimo, jer za to imamo sevap, a njima koristi. Naša dova i posjeta umrlima koristi im i za to imamo nagradu i sevap jer se time podsjećamo na smrt i na onaj svijet. Ukoliko bi čovjek stao sa strane mezarja i nazvao selam, bilo bi dovoljno. Ukoliko bi stao pored mezara i rekao: Es-selamu alejkum dare kavmi-l-muminin ve inna inšaAllah bikum lahikun, nes’elullahe lena ve lekum-l- afijete, jagfirullahu lena ve lekum, jerhamullahu-l- mustakdimine minna ve-l-muste’hirin, i to bi bilo dovoljno.
Međutim, bolje je ukoliko čovjek posjeti kabur nekoga iz svoje porodice (oca, brata) i skroz se prisloni na mezar. Dakle, najbolje je i najpotpunije je ako se u potpunosti približi kaburu svoga oca, brata, prijatelja i sl., i kaže: Esselamu alejkum o ti koji ležiš u kaburu (po imenu ga zovne), neka je milost Allahova nad tobom i Njegov bereket. Neka ti Allah oprosti, smiluje ti se i poveća nagradu za dobra djela.
Vidjeti: Ibn Baz, Fetava nurun aled-derb, 1/26.
______________________
Sine moj, ovo je ono na što sam te upozoravao
Nisam klanjao ranije, mada su me svi savjetovali…moj otac, moja sestra… ali ja se nisam obzirao na to. Jednog dana zazvoni mi telefon, nazvao me brat mog najboljeg prijatelja koji mi plačnim glasom reče “Ahmede, Allah ti olakšao, našli smo Halida mrtvog u njegovom krevetu”…. Vrisnuo sam: “Halida… pa jučer sam bio s njim?” “Klanjaćemo mu dženazu u velikoj džamiji…” spustio sam slušalicu ne mogavši više slušati ove zaprepašćujuće stvari. Gušio sam se u plaču i pitajući se kako je mogao umrijeti ovako iznenadno i ovako mlad. Pa jučer sam bio s njim, a danas mu spremaju dženazu.
Otišao sam plačući do džamije da po prvi put klanjam nekom dženazu, a taj “neko” je bio moj najbolji prijatelj. Želio sam ga da vidim posljednji put, pa sam prošao sve safove i ugledao sam ga zamotanog u neko bijelo platno. Ležao je ispred svih tih ljudi, ne pomjerajući se. Taj prizor me je strahovito potresao da sam kriknuo od bola koji sam osjetio u duši. Ljudi su se počeli okretati i gledati u mom pravcu, pa sam oborio glavu i lice pokrio rukama, pokušavajući da zadržim plač od kojeg sam se sav tresao.
Otac mi priđe, blago me prigrli i tiho šapnu na uho: “Sine moj, ovo je ono na što sam te upozoravao, ali si uvijek glavu okretao i nisi želio da me slušaš. Sine moj, počni klanjati, prije nego dođe vrijeme da tebi drugi klanjaju (dženazu)”. Ove rijeci su mi, u tom trenutku, odjeknule u ušima kao pucanj iz pištolja. Počeo sam se još vise tresti, dok su se drugi počeli spremati za dženazu namaz. Dok smo klanjali ja sam gledao u Halida, razmišljajući o tome šta bi on sada radio da se može vratiti među žive, da li bi nastavio život koji smo do sada živjeli, a nije bilo grijeha a da ga nismo okusili. Ni u snu nisam mogao zamisliti da svemu tome mora doći kraj, a pogotovo ne ovako brzo.
Ponijeli smo Halida na mezarje, spustili ga u kabur i zagrnuli ga zemljom. Onaj bol koji sam do sada osjećao u meni je se višestruko povećao kada sam pomislio da u ovom trenutku Halidu dolaze meleci koji će ga ispitivati o životu na ovom svijetu. “Hoće li im odgovoriti: 60 pjesama sam slušao svaki dan, 20 filmova sam sedmično gledao, s tom i tom djevojkom blud učinio, hiljade cigareta u životu popušio… za ovaj trenutak se nisam ni malo pripremio ni ti sam o tome ikad razmišljao?”
Nije bilo dove koju sam mogao proučiti da mu barem bude malo olakšano… nije bilo dobrog djela koje sam mogao učiniti za njega … jednostavno, za njega je bilo kasno sve. Ostao sam dugo plačući nad njegovim mezarom, jer se nisam mogao pomjeriti. Sve vrijeme je moj otac bio nad menom i čekao da ustanem. Na posljetku sam ustao, okrenuo se i ostavio Halida u njegovom mezaru, dok je on, sa sigurnošću, čuo topot mojih koraka dok sam odlazio i ostavljao ga samog s njegovim djelima.
Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.
