Pokajnici

Dva druga na dva puta – Sarajevska priča sa ulice

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook1Email this to someonePrint this page

Dugo ga nisam vidio, prošlo je i nekoliko godina, a nekada smo bili nerazdvojni. Da, “palili smo i žarili” Sarajevom, iako se tog perioda, prije povratka Allahu, nerado sjećam. U svom “džahilijetu” bio sam otkačen i veseo momak, uvijek spreman na dobru zabavu i dernek… Takav je i on bio, pa smo se vrlo brzo našli na istoj talasnoj dužini. Povrh toga, on je bio “zvijezda” grada, pa i države, poznati sportaš na vrhuncu karijere, sve oči uprte u njega, a kao šlag na tortu došao je i veliki ugovor koji je tada potpisao sa jednim evropskim klubom i…

sve to bio je razlog za jedan ludi i zanesenjački život koji je, na prvu, bio jako interesantan, ali se ubrzo pokazalo za mene i jako poguban. Ja sam se uvijek “šlepao” uz njega i kao takav sam prolazio i kod djevojaka, ali i u društvu, koji su mahom bili “krema” grada, kao što su sportisti, pjevačice, manekenke, glumci i biznismeni. Jedan život i svijet koji je, gledajući sa strane, idealan i savršen, međutim, onoga trena kada postaneš dio njega, shvatiš koliko je on ustvari izvještačen, licemjeran, usiljen i neprirodan, jednom riječju – prava patnja.

Ali, ljudi vole da žive u lažima, zavaravanju samih sebe, ali i drugih, te u lažnom sjaju i glamuru. U tom nekom zanosu tim svijetom novca i ljepote, posrnuo sam zajedno sa svojim prijateljem u more intriga, nemorala, poroka, sve dok me jednog dana nije zamalo koštalo glave. I tada sam se prvi put osvrnuo iza sebe i na život koji sam vodio, zastao sam i razmislio: Gdje ja to idem? Kako živim? Kuda ovo vodi? Dokad mislim ovako? Nisam imao ni posla, ni porodice, ulazio sam već u tridesete, u glavi nisam imao nikakvih pametnih planova sa svojim daljnjim životom, i povrh svega, još iskušenja u kojima sam se tada našao, a koja ne bih ovdje spominjao zbog njihove odvratnosti.

Sve to prislilio me da se malo zapitam i zastanem nad svojim životom, da razmislim: Pa neću valjda ovako dovijeka, dok me ne sahrane?!
Šetao sam tih dana sarajevskim ulicama, razmišljao o svemu, povukao sam se u sebe i drugi su to primijetili. Znao bih tako, šetajući i razmišljajući o besmislu svega, da prođem pored tadašnjih dobrih prijatelja a da ih uopće ne registrujem, čak i na njihove pojedine pozdrave nisam od prve reagovao, već tek nakon dva-tri poziva, shvatio bih da se to neko meni obraća. Jednom prilikom, šetajući kroz Ferhadiju, iz mojih razmišljanja prenu me glas nekog momka koji me blago potapša po ramenu.

Pogledah ga i shvatih da smo se nekad negdje upoznali, ali me iznenadi njegov izgled, jer imao je malu bradicu i bijelu kapicu na glavi… Shvatih da je od onih koji su se okrenuli vjeri. Nisam imao ništa protiv takvih, ali nisam nešto ni bio za tu varijantu života, bar ne dok sam još mlad; to mi je nekako uvijek bila opcija za stare dane, kao i većini naših ljudi. Međutim, iznenadio me njegov smiren i topao pogled koji mi je uputio i smiješak koji nije silazio sa njegovog lica: odavao je sliku sretnog i staloženog čovjeka.

U ruci je nosio nekakav letak koji je pokušao da mi dadne. Ja se na prvu htjedoh usprotivi i reći mu da se uzalud ne trudi, ali odjednom mi u glavu dođe nešto da uzmem ponuđeno i tako dobih žarku želju da pročitam to što sam dobio. Valjda me je u tom trenutku njegov smireni izgled i topao osmijeh očarao i ja poželih da to isto osjetim, pa makar i na tren.

Uzeo sam nekoliko letaka koji su bili na stolu za kojim je on stajao sa još nekoliko momaka koji su prolaznicima djelili razni vjerski materijal. Razmijenio sam nekoliko riječi sa njim i ubrzo se udaljio sa tog mjesta. Sjeo sam u obližnju baštu, naručio kafu i sa nestrpljenjem počeo da čitam materijal koji sam maločas dobio od svog poznanika.

Prvi naslov je glasio: “Zašto postojim?” Nasmijah se kiselo i prokomentarisah sam sebi nešto, ali kako sam nastavio čitati letak, ostao sam fasciniran njegovim sadržajem. Odmah sam uzeo drugi letak koji je glasio: “Još uvijek nije kasno za pokajanje”. Kako me ovaj naslov samo obradovao! “Progutao” sam sadržaj ovog letka i počeo gorko da plačem… Kroz nekoliko trenutaka taj se plač pretvorio u neopisivo zadovoljstvo koje je preplavilo moju dušu.

Ljudi koji su sjedili u bašti gledali su me sa čuđenjem, konobar me upitao je li sve u redu, a meni je u tom trenutku bilo svejedno ko šta misli. Osjetio sam zadovoljstvo u grudima nakon dugo, dugo vremena, nakon svih silnih derneka i provoda koje su ispunjavali i hranili moje jadno tijelo, ali duša je uvijek ostajala gladna i prazna… A sad, evo, konačno je dobila svoj prvi zalogaj, svoju prvu hranu. Posegnuh za malom brošuricom i počeh čitati, bio je to minijaturni ilmihal, knjiga o tome kako se klanja namaz. Odlučih da to počnem odmah učiti i praktikovati, i tako i bi.

Od tog trenutka, za koji nisam ni slutio da će doći tako iznenada, brzo i neplanirano, ja sam se posvetio jednom novom životu, polahko i postepeno sam učio o vjeri, čitao knjige, išao na predavanja, posjećivao sarajevske džamije, a u isto vrijeme tražio sam posao… I tako nakon određenog vremena i saburanja, dobio sam halal posao, ubrzo se oženio, dobio i potomke. Sve je bilo kao u snu. Sa svojim bivšim društvom polahko sam izgubio svaki kontakt: prvo se to bilo svelo na sve rjeđa i rjeđa viđanja, zatim samo na telefonske pozive, a onda je na kraju i to prestalo. Većina njih gledala me kao nekoga ko je “pukao” i otišao u nekakve tzv. vehabije. Nisam se puno osvrtao na te glasine, pogotovo znajući kakav je to svijet trača, zavisti i pun radosti kad se radi o tuđoj muci ili sreći.

Ali sa svojim nekadašnjim najboljim drugom, sportašem, ipak sam cijelo ovo vrijeme pokušavao da ostanem u kontaktu. Bili smo previše vezani i mnogo toga smo prošli skupa, čak sam mu bio i vjenčani kum. Da, oženio je najljepšu djevojku iz našeg društva. Svi mi ostali potajno smo ludili za njom, nadali se njenoj naklonosti. Ali, ona je ludila za mojim drugom, a možda i za njegovom slavom i novčanikom, ko zna.

Uglavnom, i on se smirio uz nju, naviknut da dobija od života samo ono najbolje i najljepše, zatim ona mu je rodila prelijepog dječaka, a zatim i curicu. Imaju svoj vlastiti biznis, kuću na moru, vikendicu na Bjelašnici i uzimaju od života sve što im se pruža. Prošlo je od tad nekoliko godina i mi smo redovno bili u telefonskom kontaktu, ali nikako da se vidimo, sve dok ga jednog dana nisam slučajno sreo u gradu.

Bio je sa svojom suprugom u popodnevnoj šetnji. Bilo mi je drago vidjeti ga nakon toliko godina, a ni on nije krio zadovoljstvo. Nakon što smo se pozdravili, pozvaše me da sjednemo u baštu obližnje slastičarne. Odazvah se njihovom pozivu sa nadom da ću, između ostalog, imati priliku da im pričam o islamu, da ih pozovem ka istini, te da vidim u kakvom je on stanju sa vjerom, jer uvijek sam se potajno nadao i dovio Allahu da uputi njega i njegovu porodicu. Počeli smo razgovor o tome gdje smo i šta smo postigli svih ovih godina, sjećanja na neke zajedničke stvari, ali dotakli smo se i budućnosti i daljih planova o životu.

Ja se iznenadih koliko je moj prijatelj imao planova za svoju budućnost. I pored dobrog zaposlenja koje je imao, kao i njegova supruga, s obzirom da su imali vlastitu firmu, začudila me ambicioznost koju su imali da pokrenu još jedan biznis. Htjedoh pitati zašto im još to treba, ali prešutih. Nekako dođosmo do priče o vjeri, i ja se osjetih na svom terenu i rekoh im za smiraj koji osjećam sad kao vjernik, ali moj prijatelj me sasluša reda radi i pokuša skrenuti priču na neku drugu temu.

Međutim, njegova supruga pozitivno reagira govoreći kako bi i on trebao da uzme pouku iz mog života i da se posveti vjeri, bar na džume da krene… Ali, on to kategorički odbi i ja osjetih da mu je bilo krivo zbog našeg blagog pritiska na njega. Da bih malo opustio situaciju, ja rekoh kako nema prisiljavanja u vjeru i kako je to svačiji lični izbor i da ne treba nikoga forsirati. On te moje riječi jedva dočeka da nađe sebi opravdanje. Ali, za kraj mu rekoh da ipak razmisli o tome da polahko krene na džume. Ostatak razgovora protekao je u bezveznom čavrljanju i ja ustadoh pod izgovorom da im iz svog parkiranog auta donesem koji letak i brošuricu o islamu… Nikad se ne zna…

Međutim, moj drug to kategorički odbi i reče mi da on to nikada neće čitati, možda tek pod stare dane, i da mu bolje ne dajem, da ne trošim bezveze, jer ga to apsolutno ne interesuje i bolje je da mi kaže ovako otvoreno nego da licemjerno uzima. Na tu njegovu reakciju samo slegnuh ramenima, pozdravih se sa njima i pođoh prema svome autu. Iskreno, bio sam malo razočaran i potišten svim tim dešavanjima, ali pomirih se, barem sam na lijep način pokušao da ga pozovem.

Prošlo je nekoliko dana od tog našeg susreta u gradu, kad mi jedno jutro stiže poziv od njega. Pomislih da je možda shvatio da je grubo reagirao na moj poziv za džumu, ali sačekah da to čujem iz njegovih usta. Ozbiljan glas sa druge strane žice nazva mi selam, otegnuto, umorno, osjetih neku težinu.

Na moj šaljivi upit otkud on da me nazove i mora da je neko preselio kad sad zove nakon toliko vremena, moj sagovornik reče kiselim glasom: “Srećom, nije niko preselio, ali nije bilo daleko od toga, imao sam saobraćajni udes, auto je potpuno uništeno, ali ja sam nekom srećom prošao samo sa lakšim ogrebotinama, izvukao sam se za dlaku, pa eto, želio bih da učinim nešto na ime toga što sam dobro prošao. A obzirom da si ti u tom folu vjere i poznaješ te propise, reci mi šta trebam učiniti po tom pitanju, da li da dam sadaku ili…?”

U prvi mah nisam znao šta da mu kažem, ostao sam zbunjen, ali iz mene progovoriše svi oni osjećaji koje sam godinama potiskivao kada je on bio u pitanju. “Znaš šta bi trebao prije svega da uradiš? Da padneš licem na sedždu i da zahvališ Allahu što ti je dao još jednu priliku za život! Jer, koliko je onih koji je nisu dobili… A zatim da sjedneš i razmisliš o tome što ti se desilo, jer to je zasigurno bio ibret i pouka za tebe, pa hoćeš li pouku primiti? Šta da si, kojim slučajem, ne dao Allah, preselio u tom udesu, šta onda?”, počeo sam da mu brojim u slušalicu i na tren pomislih da sam pregrub, ali u isti mah čuh njegove tihe jecaje.

Plakao je i to mi dade poleta da nastavim sa svojom pričom: “Šta bi onda bilo, dobri moj? Čitav život ti pade u vodu, sve odjednom prestade… Kraj priče… a ti, dobri moj, vratio bi se svome Gospodaru bez ijednog namaza, bez ijednog valjanog djela koje bi ti moglo pomoći, jer i u hadisu se kaže: “Kome namaz ne bude valjan, neće mu biti valjana ni ostala djela”. A tebi samo da ne valja namaz, pa ti ga uopće nemaš!”

Na drugoj strani ostao je samo muk, nije bilo odgovora, upitah ga je li još tu, a on potvrdi da jeste i reče mi par riječi koje su mi poslije dugo odzvanjale u glavi: “Sve si u pravu, ali ja jednostavno, još nisam spreman za to… Evo, dobio sam novu priliku i imam još vremena, ima još do starih dana, a da je Allah htio, On bi me uzeo odmah sad, ali nije, evo, ostavio me, sve će to biti dobro, nadam se…” Ostadoh zabezeknut na njegovo razmišljanje, izustih samo riječi selama i spustih slušalicu.

Više nisam bio sposoban za bilo kakvu daljnju konverzaciju. Oči mi zasuziše, tihim glasom izgovorih riječi namijenjene njemu, koje ostadoše između moja četiri zida: “A šta ako ne bude dobro, šta ako ne bude bilo sutra i vremena za pokajanje, šta ako ti Allah ne pruži drugu šansu?”

Počeh da razmišljam koliko se samo puta desilo da čovjek, nakon što mu je došla opomena od Allaha, opet nastavi istim putem, ne uzme pouku, i na tom ga putu stigne smrt. Subhanallah! Taj insan izgubi i dunjaluk i ahiret, prodade svoju vječnost za bezvrijedni i prolazni dunjaluk, ostadoše iza njega i porodica žena i imetak, dobar auto, dobar posao, bogatstvo… Neko drugi će u tome uživati vjerovatno, a on ode na daleki put bez ikakve opskrbe, bez vjere u Allaha, bez namaza, bez posta, bez dobrih djela.

Pitam se šta li će takav čovjek reći Uzvišenom Stvoritelju kad ga bude pitao u šta je život proveo i zašto nije klanjao, da li će i Njemu reći ona ista opravdanja koja često slušamo od ljudi kada ih pozivamo na namaz, na džume, na činjenje dobrih djela. Ne znam, ali jedno znam sigurno: Niko od nas ne zna kada će mu smrtni čas doći, i samo razumom obdareni razmišljaju o tome i spremaju se za to, dok onaj koji je nemaran prema tome, živi u nadi u dug život i smatra da je ovaj život – jedini život, a da drugog života nema, pa hajde onda da ga iskoristi najbolje kako umije…

Istinu je rekao Uzvišeni Allah: “Nije vjerovao i nije klanjao, nego je poricao i okretao se, a onda je svojima oholo odlazio. Teško tebi! Teško tebi! I još jednom teško tebi! Zar čovjek misli da će zaludu ostavljen biti?! Zar nije bio kap sjemena koja se ubaci, zatim zakvačak kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik učini, i od njega dvije vrste, muškarca i ženu, stvori, i zar Taj nije kadar mrtve oživiti?!

Brat I. S.

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook1Email this to someonePrint this page

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: