Rekaik

Dvije poučne priče iz rekaika

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Vozis li i ti prebrzo?

Pogledao je na svoj brzinometar: sedamdeset i pet na sat u zoni u kojoj je ograničenje pedeset. Već četvrti put da ga policija zaustavlja u nekoliko mjeseci. Kako baš svaki put kad prekorači brzinu bude odmah zaustavljen? Usporio je i lagahno zaustavio auto, ne baš na zgodnome mjestu. Uostalom, neka saobraćajna policija koja ga je zaustavila brine o gužvi koja bi mogla nastati.Policajac je lagahno prilazio s velikim notesom u ruci.

Čovječe, pa to je komšija; iz iste mahale. Još više se uvukao u svoj mantil. To je gore nego kazna koju će morati platiti. Policajac je uhvatio čovjeka iz vlastite ulice. Čovjeka koji je bio malo nestrpljiv dočepati se kuće nakon dugoga i napornoga dana na poslu. Čovjeka s kojim je sutra trebao ići na utakmicu.

Iskočio je iz auta i prišao policajcu, čovjeku koga je viđao skoro svaki dan ali kojega nikada, do sada, nije vidio u uniformi.

“Đe’s ba! Malo sam zijan što te ovako sretoh…”
“Šta ima?”, odgovori policajac ali bez smješka.
“Izgleda da si me ufatio dok sam žurio kući ženi i djeci…”
“Ja, izgleda.”

Policajac je djelovao nesiguran, dobro je.

“Znaš šta, malo sam se prâvo naradio ovih dana u kancelariji. Eto, malo sam i prekršio koje pravilo, samo jednom.”

Šutnuo je nožnim prstima kamenčić na asfaltu:
“Žena mi reče nešto o roštilju večeras… Kontaš?”
“Kontam, kontam. Ali kontam i da si uvažen u našoj mahali.”

O-o. Ne sluti na dobro. Vrijeme za promjenu taktike.
“Pri kol’ko si me ufatio?”
“Sedamdeset. Možeš li se, molim te, vratiti u auto?”

“Čekaj ba, pogledao sam na brzinometar čim te vidjeh. Jedva da sam išao šezdeset i pet”, činilo se da je laž sve uvjerljivija kako se stjecalo iskustvo kroz kazne.

“Molim te, vrati se u auto.”

Isfrustriran, zavali se u sjedište, zalupi vratima i zabulji se u šoferšajbu. Nije žurio otvoriti prozor na vratima. Minute su prolazile. Policajac je nešto švrljao po papiru. Kako to da nije zatražio vozačku?

Kako bilo, proći će sedmice prije nego što ga ponovno pozdravi kada se sretnu na ulici. Kuckanje po prozoru uzrokovalo je da okrene glavu na lijevo. Policajac stajaše s papirom u ruci. Spustio je prozor tek toliko da se papir može provući. “Fala”, nije mogao skriti ironiju u svome glasu. Policajac se mirno vratio u svoje auto. Gledao ga je u retrovizoru kako odlazi. Odmotao je papir koji dobi. Kolika li je kazna? Ček’, ček’. Šta je ovo? Zezancija? Kazna sigurno nije. Počeo je čitati:

“Dragi moj prijatelju, kćerka mi je imala šest godina kada je poginula. Pretpostavljaš – vozač je vozio preko dozvoljene brzine. Tri mjeseca u zatvoru i onda sloboda. Bio je slobodan otići svojoj kući i zagrliti svoje kćeri; sve tri.

Ja sam imao samo jednu, i morat ću čekati odlazak na Ahiret (drugi svijet) da bih je, ako Bog da, ponovno zagrlio. Hiljadu sam puta pokušao oprostiti tome čovjeku. Svaki put mislim da sam konačno uspjeo to postići. Možda i jesam, ne znam, ali moram to ponovno učiniti jer nisam siguran. Kako bih i bio?! Moli dragoga Allaha za mene. I, molim te, pazi – moj sin je sve što mi je ostalo.”

Okrenuo se na vrijeme da vidi kako policajčev auto odlazi. Gledao je za njim sve dok se ne izgubi iz vida. Ostao je u šoku.

*************************************
Covjek koji je volio zeleno

Covjek je pozivao svog poznanika u dzamiju. Bio je petak i odjekivao je dzumanski ezan.“Podji sa mnom u dzamiju.“ rece mu. “Petak je, trebamo klanjati dzumu.“ “Ti znas da ja ne idem u dzamiju “, rece mu poznanik. “Znam, ali bas me interesuje koji je razlog?“ “Sta ja znam“, rece.“Mozda malo utice okolina, a i svakako izbjegavam da mi se pegla na pantalonama ne pokvari prilikom saginjanja u namazu.“

Covjek se nasmija. Rece: “Vjerovatno se salis. Zar zbog toga odustajes od odlaska u dzamiju?“ “Potpuno sam ozbiljan“- odgovori mu poznanik.“ Znas da mnogo vodim racuna o odjeci i da mnogo volim zelenu odjecu.“ I zaista je bilo tako. Cisto i lijepo bi se nosio, a na sebi bi uvijek imao nesto od zelene odjece koja je bila ispeglana.

“Dobro“ ,rekoh. “Da li si ikad isao u dzamiju?“ “Dok sam bio dijete isao bih ponekad sa dedom, ali tada nisam mislio na pantalone, no sada cisto sumnjam da bih otisao.“ Covjek je bio razocaran i porazen zbog ovog sto je cuo. Pokajao se sto je uopste zapocinjao razgovor.

Medjutim, dva mjeseca kasnije, covjek je cuo da mu je poznanik, ipak, dosao u dzamiju, te odmah ode tamo. Uistinu, poznanik je bio u dzamiji, ispred svih poredanih safova i opet na sebi imade zeleno odjelo.

Covjek mu se polako priblizi i tihim glasom ga upita: “Rekao si da neces doci u dzamiju?“ Poznanik mu nista ne odgovori. Lezao je na tabutu prekriven zelenim prekrivacem, pripremljen za dzenazu.“

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: