Rekaik

Gorki završetak

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Radio sam kao mu’allim u jednoj od džamijskih halki za učenje Kur’ana napamet. Viđao sam ga svaku noć nakon akšam-namaza. Imao je petnaest godina. Uvjek bi u rukama držao svoj mali Kur’an iz kojega bi učio… Ne! Ustvari, on ga nije učio, samo se pravio kao da ga uči!!! S vremena na vrijeme bi sa nevjericom pružao svoj…

pogled prema nama prisluškujući naš govor. Kao da je želio da zna šta je to o čemu mi govorimo dok smo u našoj džamijskoj halki Časnoga Kur’ana. Kada bih god pogledao u njega, brzo bi obarao svoj pogled prema Kur’anu učeći ga. Tako bi svaku noć sramežljivo sjedio i neobično nas posmatrao.

Jedne noći, nakon što smo klanjali jaciju namaz, odlučio sam da mu priđem, da se upoznamo. Približio sam mu se i kazao: Ja sam Selman, radim kao muallim u halci Kur’ana koja se održava ovdje u džamiji. Reče: Moje ime je Halid! – brzo odgovorivši, kao da je spremao ovaj svoj odgovor mjesecima, i kao da je očekivao već odavno da će ovo pitanje biti upitan.

Nastavio sam razgovor pitajući ga: Koji si razred Halide?

„Treći razred srednje škole!“ – odgovorio je on. „I, mnogo volim Kur’an!!!“

Moje čuđenje je se još više povećalo nakon njegovog odgovora. Zbog čega je izgovorio ovu posljednju rečenicu?

Zatim sam ga podstaknuo riječima: Halide, pa da li imaš slobodnog vremena nakon akšam-namaza da se družimo kroz našu halku Kur’ana, bili bi radosni kada bi nam se pridružio?
Odgovorio mi je zamuckivajući: Oh!!! Kur’an… Halka.. Da! Da! Sa punim zadovoljstvom! Ako Allah da, sutra ću vam se pridružiti, a tako i svaki dan nakon akšama!

Obasula me je radost pa sam požurio da mu kažem: Dakle, sutra ćemo se naći, inša’allah!

Tu noć sam proveo razmišljajući o tom neobičnom dječaku. San mi nikako na oči nije dolazio. Pokušavao sam da nađem odgovor na sve što sam čuo i vidio, ali nikako nisam uspjevao. Na kraju sam rekao sebi: Vrijeme će ti otkriti ono što nisi znao, i tada ćeš čuti vijesti koje si tražio!

Okrenuo sam se na desnu stranu. Noć me je umotala u svoj plašt a san me je uzeo u svoje naručje. Zaspao sam govoreći: Allahu moj, svoje lice Tebi prepuštam….i sav svoj slučaj Tebi prepuštam….itd.

2.

Dani su prolazili… Halid se konstantno družio sa nama u halci Kur’ana. Bio je aktivan u učenju napamet i pri ponavljanju naučenog. Sve nas je zavolio i svi smo ga zavolili! Nije se odvajao od Kur’ana, niti je napuštao prvi džamijski saff.

Ništa loše pri njemu nisam mogao da primjetim, osim jedne stvari – veliku zamišljenost. Osjećali smo da je nekada samo tjelom sa nama u džamiji, međutim, njegova duša je plovila nekim, tamo drugim, prostranstvima… Ponekad bih mu iznenada postavljao neka pitanja, i ispostavljalo se da je bivao daleko od onoga o čemu pričamo, zauzet ramišljanjem o nečemu drugom. Ne bi mu preostajalo ništa drugo do da pobjegne od trenutne odsutnosti i da se opravdava nekim nebitnim isprikama, iako je znao da mu nevjerujem. Osjećao sam da u sebi krije veliku tajnu koju vješto skriva, jer je, možda, opasna. Odlučio sam da tu zakopanu tajnu otkrijem kako bi se osposobio za razgovor s njim, onako kako to dolikuje. Jednog dana sam dogovorio s njim sastanak na obali mora, nebi li se velika tajna upoznala i predstavila velikom moru, i kako bi svoju dušu rasteretio od svih briga i bolova koje je nosio.

Šetali smo obalom… Bila je noć a puni mjesec je lijepo sijao. Neobični prizor u kojem su se sastali mračnina neba i mora. Mjesec je među njima bio kao zbunjen, baš kao i ja što sam bio pred Halidom. Tišina, sve je šutilo! Odjedanput, ovu tišinu je pomeo glas žestokog plača i jecanja… Bio je to glas Halida koji je plakao. Nisam htjeo da prekinem slatkoću njegovog plača i okus suza nebi li ga to rasteretilo i odagnalo njegove brige. Nakon trenutka Halid je progovorio:

Ja vas zaista volim, volim Kur’an i one koji ga vole! Volim one koji dobra djela čine, koji su lijepi, čisti, koji se pridržavaju propisa vjere… Međutim, moj otac… Moj otac!!!

Pitao sam ga: Šta se desilo sa tvojim ocem?

Odgovarao mi je dok ga je gorko iskustvo gušilo: Otac mi stalno prijeti da se družim sa vama!!! On vas se boji! On vas ne voli! Često mi vas je lošim predstavljao i to dokazivao izmišljenim pričama i legendama. Međutim, kada sam vas ja gledao u halci kako učite Kur’an, vidio sam na vašim licima, i na vašoj odjeći, i u vašem govoru, svjetlost! Čak i pri vašoj šutnji sam viđao svjetlost! Zato sam posumnjao u sav govor moga oca i zbog toga sam stalno sjedio u džamiji nakon akšama, gledajući u vas i zamišljajući sebe među vama kako se od vas okorištavam i oplemenjujem.

Jedan trenutak je zašutio, a zatim je nastavio govoreći:

Sjećaš li se učitelju Selmane kada ste mi prišli nakon jacije namaza i kada ste me pozvali da se pridružim vama u halku Kur’ana? Ja sam tu priliku odavno očekivao; da prihvatite moju dušu i učinite je da bude dio vaših duša; u svijetu upute i istrajnosti na njoj; u svijetu sreće i spasa! Te vaše, tada, izgovorene riječi su na mene djelovale poput svjetiljke koja mi je osvijetlila put moje upute. Tada sam bio ohrabren i prihvatio sam da prisustvujem halkama. Postao sam marljiv. Nisam noću spavao. Noć bi provodio u učenju Kur’ana i u suzama, u plaču i skrušenosti. I zaista, kada sam se počeo sa vama družiti osjetio sam okus sreće i ljepote življenja! Osjećao sam, dok bih bio sa vama, istinsku sreću koju nikada do tada u svom životu nisam osjećao. Kur’an mi je postao najbolji prijatelj prema kome nikada nisam osjećao ikakav prezir.

Malo je zašutio, a zatim je nastavio svoju žalovitu priču govoreći:

Moj otac je primjetio velike promjene na meni, i nekako je saznao da sam se pridružio vašoj halci za učenje Kur’ana. Saznao je da se družim sa «bradonjama». Dani su prolazili sve dok nije došla ta noć koju nikada, sve dok sam živ, neću zaboraviti! Bio sam u kući zajedno sa mojom majkom i braćom čekajući ga da se vrati iz kafane, kao što mu je to bio svakodnevni običaj, kako bismo zajedno večerali. Kada je ušao u kuću, na licu sam mu primjetio tamu i srdžbu. Sjeli smo za sto da jedemo, svi šuteći kao po običaju jer smo izbjegavali da pričamo u njegovom prisustvu. Iznenada, otac je svojom galamom prekinuo našu tišinu govoreći:

– Čuo sam da se družiš sa onim bradonjama!!!

Njegov govor me je iznenadio, jezik mi se svezao, riječi su mi se izmješale u ustima!!! Nije čekao da čuje moj odgovor, nego je uzeo ibrik sa čajem koji je bio postavljen na stolu, i snažno ga bacio na moje lice! Čitav dunjaluk mi se pomješao u glavi i boje u očima. Pao sam na pod. Moja mila majka mi je prišla da me podigne. Kada sam došao sebi, čuo sam oca kako se na nju dere: Ostavi ga, ili ćeš i ti dobiti isto kao i on! Izvukao sam se iz njenog naručja i krenuo put moje sobe. Njegove psovke su neprestano izlazile iz usta, meni upućene, odzvanjajući u mojim ušima… Nakon ovoga događaja svaki dan me je udarao i psovao mi. Gađao me je sa čim je stigao, negledajući jesam li ikakav grijeh učinio. Tjelo mi je postalo šarena vreća za udaranje na kojoj su se nalazile različite boje, ali i otvorene rane.

Tada je Halid žestoko zaplakao! Pokušao sam da ga utješim i ušutim. Nakon nekog trenutka stišao je i nastavio svoj govor:

Vjerujte mi učitelju Selmane, zamrzio sam svoga oca i ne volim ga nimalo. Moje srce je ispunjeno mržnjom prema njemu. Jednog dana, dok smo sjedili za stolom jedući, rekao mi je taj nepravedni otac: Ustaj, nećeš sa nama jesti! I, prije nego što sam se digao, ustao je i udario me je nogom u leđa tako da mi je tanjir ispao iz ruku! Dunjaluk mi je sav crn postao u mojim očima. Krv u venama mi se usirila. Više ni o čemu drugom ne razmišljam do o osveti mom nepravednom i osorom ocu! Uobrazio sam se i zagalamio njemu u lice, govoreći: Osvetiću ti se! Udarat ću te kao što si ti mene udarao! Šamarat ću te kao ti mene što si! Narast ću ja i postati jak, a ti ćeš ostariti i biti nejak, tada ćeš znati, postupat ću prema tebi kao ti danas prema meni što postupaš! Tad ćeš goru nagradu dobiti od ove koju ja od tebe dobijam!!! Zatim sam pobjegao izašavši iz kuće i tračao sam neznajući kamo da idem, bez ikakvog cilja, sve dok me noge nisu donjele do ovog mora. Zatim sam uzeo Kur’an i učio iz njega plačući i jecajući! Od silnoga plača nisam mogao da nastavim učenje!!!

Kada je Halid dostigao ovu granicu svoga govora, prepustio se silnome plaču i jecanju. Ostavio sam ga da plače…zbog toga što plač u čestim situacijama bude smiraj. Nisam ni jedne riječi progovarao. Čuđenje je blokiralo moj jezik… Nisam znao kome da se više čudim, da li ovom zlonamjernom ocu čije srce je ispražnjeno od bilo kakvog osjećaja milosti i očinstva, jer sam osjetio u njegovom srcu sve vrste tvrdoće i srdžbe, ili da se čudim ovom sinu kojem je Allah dž.š. želio uputu i ustrajnost, pa ga je zbog toga k tomu inspirisao, uprkos svim pritiscima, a koji je saburao na velikim iskušenjima sa kojim se suočavao. Ili, da se obadvojici odjednom čudim zbog njihove međusobne veze, otac i djete, koja je dostigla vrhunac sukoba, nakon koje je neminovnost raskid i odvojenost! Ta čuđenja mi prekinu glas Halidov koji me dozivaše:

Učitelju Selmane!!!

Uzeo sam ga za ruku i pomilovao po glavi. Zaista je ličio na jetima, možda čak i gore! Obrisao sam mu suze i privukao sebi u naručje nebi li osjetio barem nešto od osjećaja ljubavi i brižnje koju nije osjetio kroz svoj život. Molio sam Allaha za njega i nasavjetovao ga da bude poslušan svome ocu, da se strpi na svim neugodnostima pa makar šta god da se desilo, makar šta god da učinio. Obećao sam mu da ću pronaći njegova oca i popričati sa njim i zamoliti ga da dopusti Halidu da se vrati u našu halku za učenje Kur’ana. Nakon toga smo se razišli…

3.

Kako su dani prolazili, razmišljao sam o načinu na koji ću se obratiti Halidovom ocu po pitanju njegovog sina. Kako ću ga oraspoložiti i uvjeriti…I na kraju, nakon što sam skupio snagu i sabrao sve svoje ideje, odlučio sam da naš sastanak bude danas u pet sati, nakon ikindije. U odlučeno vrijeme sam se i uputio ka kući Halidova oca. Mnoge misli su mi se vrtile po glavi, kao i mnogobrojna pitanja. Pokucao sam na vrata stana…Vrata se otvoriše. Na njima se pojavi ono namršteno lice iz koga su izbijali znakovi srdžbe. Prije nego što sam išta progovorio zgrabio me je za okovratnik moje košulje, privukao sebi i rekao:

Znači ti si taj bradonja koji uči Halida u džamiji!!?

Odgovorih: Da.

Sa svim zlom koje mu izbijaše iz tih njegovih očiju reče:

Tako mi Allaha, ako te još samo jednom vidim sa Halidom, noge ću ti polomiti!

Zatim je sabrao pljuvačku iz usta i pljunuo me u lice, a onda zatvorio vrata, zalupivši ih svom snagom. Obrisao sam ono sa čim me je Allah počastio da zadobijem na Njegovom putu. Okrenio sam se i otišao obveseljavajući svoju dušu i šapučući joj: Sa Allahovim Poslanikom s.a.w.s. dešavali su se još teži događaji: njegov narod ga je u laž ugonio, grdili su ga, gađali kamenjem i okrvarili mu nogu, slomili mu zub, stavili nečistoću na njega, istjerali ga iz njegova kraja…

Dani i mjeseci su se smjenjivali jedan za drugim a mi nismo viđali Halida. Otac mu je zabranio da izlazi, čak i radi obavljanja namaza. Bilo nam je svima uskraćeno da ga vidimo i zijaretimo. Mnogo smo dovili za njega da ga Allah nadahne strpljivošću pred ovim iskušenjem.

4.

Nakon određenog vremena, Halidova porodica se preselila u susjednu četvrt, tako da su se sve informacije o Halidu presjekle. Kako su godine prolazile zauzetost ovim svijetom je preplavila naše sjećanje na Halida, zaboravili smo ga! Jedne noći, nakon što smo klanjali jaciju u džamiji, neka krupna ruka me je dohvatila sa leđa za rame. Oh! To je ona ista ruka koja me je nekoć zgrabila za okovratnik. Kada sam se okrenuo, dragi moj Allahu, to je bilo ono isto lice, iste bore na njemu, ista usta koja su me počastila iako nisam tada bio toga dostojan, to je bio Halidov otac. Međutim, mnogo se promjenio!!! Ono njegovo namršteno lice postalo je izmoreno, bore sa lica su sada predstavljale smirenost i poniženje, tjelo je bilo izmoreno od bolova i briga, oslabljeno tugom i zabrinutošću. Prvi sam započeo razgovor:

Dobrodošao amidža!

Zatim sam poljubio njegovo čelo iskazavši mu srdačnu dobrodošlicu, i otišli smo u jedan od uglova mesdžida. Nismo uspjeli ni sjesti a Halidov otac je počeo plakati i jecati. Zapanjio me je bolni prizor, subhanallah! Mislio sam da to, nekada namrgođeno lice, i to tvrdo srce, nikada neće moći pustiti suze zbog bola. Sačekao sam ga trenutak da se utiša plač i da popusti jecanje, zatim ga upitao:

Reci amidža.? Izbaci to što te tišti u grudima! Kako je Halid? Šta je sa njim?

Kao da sam sa ovim riječima pogodio kao nožem u grudi! Duboko je uzdahnuo, a onda rekao:

Halid… Moj mladiću, Halid više nije ona osoba koju ste poznavali. Od kako vas je napustio, vas, vašu halku za učenje Kur’ana, i od kako se udaljio od vašeg društva, upoznao se sa lošim momcima. Sam po prirodi je druželjubiv, a bio je u godinama u kojim se volio provoditi. Počeo je pušiti… Grdio sam ga i tukao, međutim, bezkorisno. Njegovo tjelo se bilo naviklo na udarce a uši na korenje i psovku. Brzo je narastao… Noćima bi bdio sa svojom lošom družinom a kući bi dolazio sa svitanjem zore. Izbačen je iz škole. Nakon toga bi nam samo po neku noć dolazio, ali, njegov govor nije više bio kao što smo navikli od njega. Lice mu se promjenilo. Jezik mu je izgovarao nešto nerazumljivo. Ruke su mu drhtale! Promjenilo se i njegovo, nekada bujno, punačko tjelo, smireno i skrušeno… Postalo je slabašno! Nekadašnje bijelo lice, poput čistoće istoka, postalo je crno. Na njemu je bila prašina grijeha i propasti. Upustio se u konzumiranje alkohola i droge. Nestao je onaj njegov odgoj i stid. Zamjenile su ga agresivnost i neodgoj. Ono lijepo dobročudno srce postalo je tvrdo poput stijene, ili još gore.

Zašutio je jedan trenutak otac Halidov, i nakon što je obrisao suze koje su nakvasile njegovo lice, nastavi govoreći:

Vjeruj mi, učitelju Selmane, skoro da ni jedan dan više ne prođe a da Halid ne zagalami na mene, ili me udari… Zamisli momče moj, ja sam ipak njegov otac koji ga je podučio i odhranio – da mene udara i da mi psuje!!? Vratio se Halidov otac svome plaču, samo, sada žešće i još tužnije. Jedan trenutak sam se čudio, gotovo nevjerujući u sve rečeno što čuh dok me nije Halidov otac koji je brišući suze upitao: Molim te, momče, učitelju Selmane, zijareti Halida! Povedi ga sa sobom, dozvolit ću vam. Moja kuća je za vas u svako vrijeme otvorena. Često nam navraćajte! Nemojte ga prepuštati lošem društvu! On vas voli! Upišite ga u halku Časnoga Kur’ana! Idite sa njim na izlete, ja vam neću braniti! Naprotiv bilo bi mi drago da noći kod vas u stanu. Ako želite bilo kakvu svotu novaca, ja sam spreman da je uručim! Želim samo da se Halid vrati u prijašnje stanje. Molim te! Poljubit ću vam ruku i noge. Molim te! Ne ostavljajte Halida! Nemojte ga izbjegavati!

Uronio je u plač i gorki jecaj, a nakon što se ušutio, i prestao govoriti, rekoh mu poučen iskustvom:

Moj amidža, požnjeo si ono što si posijao! Zbog tvog prezira i mržnje prema onima koji čine dobra djela, koji se drže propisa vjere, požnjeo si zlo i belaj! Zaista njih štiti Gospodar svih svjetova… Međutim, uprkos tome, pokušat ću! Možda uspijem sa Halidom i to bi bila Allahova blagodat i uspjeh, a možda i neću, a zbog toga onda nemoj nikog drugog kriviti do sebe. Sam si svoga sina upropastio. Ti si ubica i ubijeni! Onaj koji je činio drugome nepravdu i kome se ona sada čini!

5.

Započeo sam svoje pokušaje da Halida vratim na put upute sa koga je skrenuo pod žestokim pritiskom kojeg je na njega činio njegov osori i zlonamjerni otac, kao i uticajem njegovog lošeg društva. Pokušavao sam da se na razne načine sretnemo, međutim, on je na sve raspoložive načine izbjegavao taj susret. Slao sam mu pisma i cedulje. Tražio ga po kafanama i okupljalištima, ali nisam uspio da ga sretnem, ili navedem na razgovor. Jedne prilike, dok sam išao jednom ulicom, ispred mene se pojavio Halid. Odmah sam ga prepoznao uprkos mnoštvu njegovih očitih promjena. I on je mene prepoznao, ali je pokušao da me izbjegne. Snažno sam ga uhvatio za rame i privukao sebi u naručje, prigrlivši ga svojim srcem! Bio je to bolan događaj… Nije se mogao oduprijeti ovom velikom izazovu pa je posegnuo za plačem. I ja sam bio na ivici plača pa se nisam mogao suzdržati da ne zaplačem.

U takvom stanju smo bili par minuta, a zatim sam ga poveo sa sobom u moj stan. Tu smo dugo ostali sjedeći i u priči, i kada mi je Halid sve ispričao šta je prošao od njegovog prisilnog napuštanja halke Kur’ana. Njegovo stanje se promjenilo nakon našeg rastanka. Obavjestio sam Halida da je sada, upravo njegov otac želio, da mu dođem, da ga pozovem da se vrati halci Kur’ana u džamiji. Također, obavjestio sam ga da je njegov otac zavolio vjernike. Pozvao sam ga da učini iskreno pokajanje i otvorio mu nadu u Allahovu milost. Bodrio sam ga da nam se vrati u mesdžid, Kur’anu i društvu dobrih ljudi. Uporno sam tražio od njega da se vrati Putu upute i pridržavanja za vjeru. Kada sam učestio te molbe, počeo je plakati, govoreći:

Vjerujte mi, učitelju Selmane, ja bih volio da vam se vratim, vama, džamiji i Putu upute, međutim, ja to ne mogu. Ne mogu! Moj otac je sa svojom tvrdoćom i nepravdom, i mržnjom prema vjernicima, u meni uništio sve što je lijepo u ovom životu. Počeo sam da živim bez ikakvog plemenitog cilja, ili životne želje, koju bi htjeo da u svom životu ostvarim. Više nikako ne mogu da se strpim bez opojnih pića, filma, žena, pijanstva… Nemam više vremena, učitelju Selmane, sve se okrenulo? Zato me ostavi da budem i dalje zarobljenik ovog mračnog tunela, sve dok ne dođem do kraja, a Allah najbolje zna kakav će kraj biti…

I, prije nego što me je napustio, Halid je nježnim i blagim pogledom pogledao u mene, i rekao:

Učitelju Selmane, zamoli Allaha da mi oprosti grijehe i moja zvijerstva! Moli Allaha i za moga nepravednog oca koji me je doveo do ove provalije!

Zatim je otišao, a suze su potekle sa njegovih obraza, jezik izgovarao:

Ovo je ono što je moj otac privrijedio, a ne što sam ja sam sebi…

6.

Nakon ovog događaja prekinule su se sve informacije o Halidu. Saznao sam od njegova oca da je se njegova tvrdoća i žestina i bjes u odnosu sa njim povećali. Povećala se i njegova stramputica, inat, i žudnja za grijesima. Stalno sam molio Allaha da ga uputi i da ga popravi. Jedne tamne, crne noći, malo prije sabaha, izašao sam iz kuće da kupim neke lijekove za svoje dijete iz obližnje apoteke. Moj put je prolazio pokraj Halidove kuće. Pažnju mi skreniše policijska auta koja su bila pored njegovih vrata. Brzo sam otišao na lice mjesta da ispitam šta se desilo. Na vratima sam našao jednog od Halidove braće. Suze su mu lile iz očiju. Upitah ga šta se desilo pa me obavjesti da se desila velika nesreća, strašno iskušenje. Halid se pred sabah pijan vratio kući. Grubo je lupao na vrata. Mati mu je pokušala da otvori, ali otac joj je zabranio. Međutim, Halid nije prestajao snažno i grubo kucati. Otac je izašao da ga otjera i tu su se počeli svađati i psovati. Halid mu je psovao i pokušao da digne ruku na njega, bezsvjesno, bez ikakvog osjećaja. Otac se branio, i jednim debelim drvetom je udario Halida po glavi. Tada je Halid pobjesnio, izvadio nož iz džepa i njim potegao prema starom ocu. Ubo ga je sa nekoliko uzastopnih uboda. Otac je krvav pao na zemlju, a što se tiče Halida, on je pobjegao. Ubrzo su došla kola hitne pomoći i odvezla oca, ni mrtvog ni živog, u bolnicu.

U jutro sam saznao da je Halidov otac u bolnici izdahnuo dejstvom uboda koji su izbušili njegovo tijelo. Halida su uhapsili i sproveli u zatvor gdje će čekati izvršenje presude šerijatskog suda – smrt!

Otišao sam na dženazu Halidovom ocu. Svi prisutni su plakali, svi pogođeni tragedijom. Nakon što smo ga spustili u kabur i ukopali, i nakon što se narod razišao, stao sam pored kabura i zamolio Allaha da ga učvrsti. Zatim sam mu rekao:

O Halidov oče dali me čuješ!? O oče Halidov, požnjeo si ono što si posadio, zato sada okusi gorčinu onoga što ruke tvoje privrijediše! O kako je ružna ta tvoja žetva, i, kako je okrutan ovaj krvavi i gorki završetak! Pitam se, da li su majke i očevi dobro razumjeli ovo predavanje prije nego što za to bude kasno!??

Prijevod: Smail L. Handžić, prof. – SAFF

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: