Rekaik

Halali mi

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Allah nekome na ovome svijetu da sve ono što mi ljudi nazivamo jednom riječju:sreća. Allah nekoga obdari i pameću i zdravljem i ljepotom i lijepu mu nafaku da, ali opet čovjek kao čovjek, umjesto da bude zahvalan Allahu na onome što ima, da cijeni ono što mu je Allah podario, on se uzoholi pa umjesto zahvalnosti u njemu obijest proradi. A, opet ima ljudi kojima Allah ne dadne sve kao ostalima, bilo da im oduzme pamet, zdravlje ili ljepotu ili nafaku, pa na taj način ih obilježi i s tim biljegom takvi se rađaju i s tim biljegom i umiru

A Zejneba je bila jedna od takvih, obilježenih, rekli bi smo u neku ruku nesretnih osoba koje uspiju da se naviknu na samog sebe, naviknu se da je to od Allaha, pomire se sa sudbinom i pokušavaju koliko-toliko svoj život učiniti sretnim. Zejneba je bila djevojka koju je Allah obdario pameću, zdravljem i ljepotom, i nafaku joj je Allah finu dao, ni previše ni premalo, taman toliko kako bi se moglo normalno živjeti, ali Allahova odredba je bila da se Zejneba rodi bez lijeve ruke. Sve je kod nje bilo na svom mjestu, i pamet i zdravlje i ljepota, ali pogled na njen lijevi rukav koji je onako prazan u zraku visio, odavao je da ipak nije sve kako bi trebalo biti. Zejneba je to dobro znala i boljelo je to saznanje i ti pogledi koji su se najviše zadržavali na njenom lijevom praznom rukavu su je pekli, a sav taj bol je dopirao direktno do srca.

Druge djevojke koje bi dolazile sa njom na vodu bi odjednom donijele vode koliko im je trebalo držeći u objema rukama posude sa vodom, dok bi Zejneba po nekoliko puta morala da se vraća do vode. Ili kada bi kupila šljive koje su otrešene ležale na putu morala bi da utroši i posljednji atom snage kako ne bi zaostajala za drugima. Bilo je tu niz drugih situacija u kojima je Zejneba osjećala tjeskobu u duši i bol koja joj je razdirala grudi i to sve zbog razloga što nema obje ruke, što nije kao i drugi. Ali bez obzira na sve to ona je pokušavala da ne misli na sebe i svoju sudbinu, pomirila se sa Allahovom odredbom i nastojala koliko-toliko u svoj život da unese makar tračak sreće. Imala je ona i neke svoje snove, svoju maštu, ali i svoju realnost. Slušala je svake noći kako momci dolaze pod prozore svojih izabranica, kako šapuću, sevdišu i uzdišu. I ona je uzdisala, ali ne od ljubavi i sreće, već od bola i tuge. Gorka je bila ta njena tuga čemerna i bolna. Pod njenim prozorom još se nije ni jedan momak oglasio, bježali su od nje i njenih prozora kao da kuga u njenoj kući hara.

Došlo je konačno i proljeće a sa njim je došao i prvi teferič, prvi na koji će Zejneba da ide sa svojom drugaricom Esmom. Dok se taj dan pripremala birajući svoje najljepše djevojačko ruho neki čudan osjećaj je prože. Osjećala je kao da će se nešto loše desiti, nešto je u njoj govorilo da ne treba da ide, ali ipak želja da i ona bude tamo da bude dio tog mnoštva je bila isuviše jaka tako da je odbacila tu pomisao i nastavila sa pripremanjem. Dok je dovršavala jelo začu glas svoje drugarice Esme, zvala ju je da krenu. Već se čula vreva, žamor, glasovi su se miješali i pronosili vazduhom, sve je govorilo da je teferič uveliko počeo. Izašla je vani dok joj se na licu odražavao čudan izraz nemira i straha. Nije voljela da izlazi među svijet, jer ti pogledi nekad podrugljivi i pakosni, a nekad topli i samilosni su je uvijek podsjećali na jednu stvar koju je ona u samoći uspijevala da zaboravi. Ti pogledi su pekli čitavo njeno tijelo, kao žeravice, pa čak i sada dok je stajala sa Esmom u masi naroda posmatrajući šarenolikost tog teferiča i sada je osjećala da nije kao ostali. Svi oko nje su bili radosni, smijali su se, razmahivali objema rukama dok su objašnjavali neke sasvim obične stvari, dok je ona stajala izložena pogledima sa svih strana kao ptica slomljenog krila, koja bi poletjela ali zna da ne može da to učini sa jednim krilom.

Tako je ona emotivno doživljavala svoju sudbinu, a znajući da već duže vremena živi sama ta je tuga bivala sve veća i veća. Ta tuga nije se pojavila odjednom, već duže vrijeme u njoj hara, kida joj tijelo i duh i svaki dan čini je sve bljeđom i bljeđom.
-Zejneba,-zovnu je njena prijateljica Esma probudivši je iz tih tužnih misli.
-Hoćeš li da zaigramo u kolu?- upita je Esma.
Razmišljala je koji tren te neodlučno reče:
-Ne, neću.

Znala je dobro da ako je upita ponovo da neće moći odbiti, jer želja je u njoj bila tako jako da je nikakvi razumni razlozi pa čak ni onaj čudni osjećaj koji ju je obuzeo kada se spremala neće moći spriječiti. A Esma kao da je to osjetila ponovo joj reče skoro molećivim glasom:
-Hajde Zejneba da zaigramo, molim te.
-Dobro kad već hoćeš, hajdemo.

Već sljedećeg momenta su se probijale kroz gužvu da bi došle do kola. Uhvatiše se u kolo i počeše prvo lagahno i polako da se kreću u ritmu muzike, te poslije sve brže i brže prilagođavajući se igri momaka i djevojaka. Na Zejnebinom licu je možda po prvi put u njenom životu zablistao osmijeh, osmijeh sreće i zadovoljstva. Da to se zove sreća, i ovakvi kao ja imaju pravo na nju, i oni mogu biti sretni. Tako je u tim momentima , sva zanesena u igru razmišljala Zejneba. Odjednom ni sama ne zna kako pojavi se u kolu Sabit, seosko spadalo, veoma prgave naravi, uvijek spreman da zbija šale na tuđi račun. Nije slutilo na dobro. Stao je pored Zejnebe koja je bila na kraju kola sa njene lijeve strane te ispruži svoju ruku ka njoj da ga uhvati. Znao je da nema lijeve ruke, da mu ne može dati ono što nema, ali šejtan mu nije dao mira, sve ga je više huškao i podbadao. Ona je okrenula glavu praveći se da ne vidi njegovu ispruženu ruku, te ga ovo naljuti i izdera se na nju:
-Hoćeš li mi dati tu ruku ili ne?

Kolo zastade, muzičari prestaše svirati, svjetina se zagleda u taj do sada neviđeni prizor, svi su očekivali šta će se desiti.
Zejneba se lagano okrenu ka Sabitu i podiže ka njemu svoje blijedo lice, dok su joj iz očiju suze tekle .
-Bog ti dao Sabite ono što si zaslužio- izgovori ona jedva čujnim glasom i pade na zemlju.
Sabit je stajao kao okamenjen, ni riječi nije mogao da izgovori, oči su mu gledale u prazno, još nije shvatio šta se dogodilo, zašto je to zapravo učinio. Gledao je kako prihvataju Zejnebu i odnose je njenoj kući užurbanim koracima, nije znao ni je li mrtva ili živa. Priđe mu Esma te mu reče prekornim glasom:
-Sabite, što to učini, što uvrijedi ovu jadnu siroticu?
-Pusti me, molim te, ostavi me na miru, ni ja sam ne znam šta mi je bilo- to rekavši otrča nekuda.
Teferiča više nije bilo, niko nije mogao poslije ovoga nastaviti da igra i pjeva, narod se razišao i otišao svojim kućama pitajući se šta li će se desiti sa Zejnebom, hoće li preživjeti ovja napad koji je ličio srčanom udaru ili će umrijeti. Haberi o događaju sa teferiča su se prenosili kao vjetrom nošeni, od kuće do kuće, sva mahala je znala za Zejnebinu sudbinu i svi su je žalili.

A u njenoj kući je bilo tiho, samo se čula vatra kako pucketa u staroj zemljanoj furini. Pored njenog kreveta sjedila je Esma i par žena iz sela. Oca ni majke Zejneba nije imala, umrli su prije dvije godine od neke čudne zarazne bolesti koja je eto Zejnebu poštedila, ali ju je duhovno potpuno oslabila. Izgubivši i oca i majku ostala je bez oslonca, bez ikakve potpore i podrške, nije imala kome da se potuži, ni ocu ni majci, ni sestri ni bratu, tako da je sav svoj bol držala u sebi, a taj bol je kao vatra potmulo po njoj harao sve dok nije buknuo, sve dok jadno srce sirotice nije moglo više da izdrži. Sabit i njegova ruka su bili ta kap koja je prevršila čašu, koja je Zejnebu bacila na zemlju a zatim je prikovala za krevet. Polagano je dolazila sebi. S teškom mukom je uspjela da otvori oči. U sobi je bilo veoma mračno, samo je jedna svijeća gorjela na stolu u blizini kreveta. Ugledala je zabrinuto Esmino lice nad sobom. Htjela je nešto da kaže, ali je bol u grudima presječe i ponovo utonu u san.

Kako joj reći istinu- pitala se Esma.

Doktor je bio, pregladao je i rekao da će ovo teško preživjeti, a ako koma potraje duže od tri dana smrt je neminovna. Treći dan otkako se to sve desilo Zejneba je bila malo došla sebi. Na licu joj se ocrtavalo bljedilo i umor. Pogled joj je bio zamućen, gledala je lica oko sebe ne mogavši da ih prepozna. Žene su dolazile kod nje malo bi posjedile pa bi se vraćale svojim kućama noseći vijesti o Zejnebinom stanju. Sedmi dan njene bolesti kao da joj se stanje malo popravilo, čak je malo i pričala sa Esmom, ali sve je to bio samo privid, jer njoj izgleda nije bilo lijeka.

Dok je s teškom mukom gutala hranu koju joj je Esma prinosila pitajući je kao malo dijete, vrata se odjednom sa treskom otvoriše. U sobu je sav zadihan i crven u licu uletio Sabit. Na licu mu se vidjelo da je nečim uznemiren, čak mu je lice bilo poprimilo nezdravo bijelu boju, sve na njemu je govorilo da je Sabit preživio nekakav šok koji je izazvao u njemu taj nemir. Pritrčao je krevetu te kleknuvši pored njega uhvati Zejnebu za ruku i plačnim glasom progovori:
-Halali mi Zejneba, halali mi ako ikako možeš.
-Zašto si Sabite došao da je ponovo mučiš, zar ono nije bilo dovoljno- upite ga Esma povišenim glasom.
Sabit se okrenu ka Esmi te tihim jedva čujnim glasom progovori:
-Danas sam vidio smrt, gledao sam joj ravno u oči.
-Kako to, šta ti se desilo?- upita ga Esma.

Malo zastade prisjećajući se današnjeg prizora na pilani dok mu se u očima vidio strah, strah od smrti, strah od kletve, od dove onoga kome je zulum nanešen.
-Danas kada sam bio na pilani, možda po prvi put sam osjetio šta je to strah. Ni sam ne znam kako se to desilo, odjednom sam ugledao gomilu balvana koja su se kotrljala ka meni. Imao sam dovoljno vremena da se sklonim u stranu i da pobjegnem, ali u tom strahu nisam vidio šta je ispred mene pa sam potrčavši zapleo nogom o žilu i pao…

Riječi su mu zamirale na usnama, govorio je isprekidano kadkada gubeći dah. Malo zastade te nastavi.
-Gledao sam kako se kotrljaju ka meni, bio sam potpuno svjestan da ako me samo jedan dotakne da će me zdrobiti, više nisam imao vremena za bijeg, balvani su mi bivali sve bliže i bliže, još koji tren i već će biti prvi balvan na meni, za njim odmah dolazi drugi, pa treći, pa četvrti, a ni prvi ne bih izdržao već bih bio mrtav. Spasi me Bože, samo me poštedi, pokajaću se za svoje grijehe, biću pravi vjernik, zatražiću halala od svakog onog koga sam uvrijedio…

Dok je ovo izgovarao znao je dobro na koga misli, pred njegovim očima je od onog kobnog dana stalno treperio Zejnebin lik, kao da i sada vidi njene suzne oči kako tužno u njega gledaju moleći ga da je poštedi daljeg maltretiranja.
Pomozi mi ja Rabbi, pomozi mi samo sada.
-Vidio sam da mi smrt puše za vratom, znao sam da me je stigla tvoja kletva, ali ipak Allah me je poštedio, uslišao je moju dovu te su balvani udarajući o jedan kamen koji se nalazio ispred mene počeli da odskaču u vazduh prelijetajući mi preko glave i padajući sa treskom na zemlju. Buka koju su balvani izazvali je bila nepodnošljiva, tog momenta sam osjećao da će mi srce puknuti od straha. Kada je i posljednji balvan preletio preko moje glave, ustao sam i zagledao se u taj kamen koji je bio sebeb mog spasa a sam Allah zna zašto je to tako. Sjetih se dove upućene Allahu, sjetih se tebe i tvojih riječi i dođoh evo da tražim od tebe halala.
-Hoćeš li mi Zejneba halaliti- kroz suze progovori Sabit.
-E moj Sabite, nisam ti ja takva, ja sam tebi već davno halalila, da nisam tako učnila ništa te ne bi moglo sem Allaha spasiti, jer Allah se odaziva dovi onoga kome je zulum učinjen. Nego zapamti dobro šta si obećao Allahu, učini teobu, pokaj se i budi pravi vjernik.
– Nek ti Allah podari dženet Zejnebo. Sada mi je malo lakše na duši, ali znaj da ću do smrti svoje imati u mislima ono što si mi rekla. Nikada to neću zaboraviti.
-Allahimanet – izgovori Sabit tiho, skoči i ode.
Sabit je ispunio svoje obećanje, pokajao se i to iskreno, počeo je ići u džmiju, klanjao je redovno, nikoga više nije vrijeđao niti se na njegov račun šalio, postao je sasvim druga osoba. Već sutradan selom se pronio tužni haber. Svi su ga prihvatali kao neki teret koji se ćutke dočekuje.

Na Zejnebinoj dženazi je bilo mnogo svijeta, za života je niko nije pazio a sada su ipak htjeli da joj se oduže, da je isprate do njenog vječnog boravišta i da time ublaže makar malo grižnju savjesti koja ih je sve redom pekla. Samo malo više ljubavi da smo joj pružili ne bi se ovo desilo, govorili su mještani. Svi su se u neku ruku osjećali krivim. Sabit je sam iskopao mezar, napravio nišane, spustio je u mezar pa su je poslije svi zagrnuli. Ljudi su se odmah poslije dženaze razišli dok je Sabit dugo i dugo ostao na njenom kaburu kvaseći ga svojim vrelim suzama moleći Allaha za oproštaj.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: