Prilozi posjetitelja

Hidžab mi nije bio prepreka u životu

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Pokrivena sam, elhamdulillah, od svoje osamnaeste godine. Odrasla sam i studirala na Zapadu. Pri kraju master studija, kao i sve moje kolegice, tražila sam posao, ali, iako sam imala dobre ocjene, prosto nisam mogla ništa da nađem. Moje kolegice su našle poslove, ja sam bukvalno bila jedina koja je ostala da još traži. Upućivala sam dovu i molila se za bar neki znak od Allaha, po prvi put osjećala sam se zapostavljenom zbog mahrame. Danonoćno sam upućivala dove, u sadaku sam davala više od pola svojih prihoda, onima kojima je više potrebno, i znala sam da će doći olakšanje, znala sam da će što više trpim nagrada biti veća, inšallah.

Tokom jedne nastave ostala sam sama sa profesoricom i još dva-tri studenta, i tada mi je profesorica rekla da treba da skinem mahramu i da se prilagodim, jer ovako kako izgledam neću nikad moći da radim u svojoj struci. Tako mi Allaha, dok je to ona pričala, učinilo mi se kao da je vreme stalo, pomislila sam: “Elhamdulillah! Allah mi odgovara na dovu, jer ne može ona da sudi o mojoj nafaki.” Osjećala sam se kao najsretnija osoba na svijetu, ne znam što, ali znala sam da Allah neće dati da ona bude u pravu. Prošlo je još nekoliko mjeseci, ali nisam našla nikakav posao sve dok, radeći praksu, slučajno nisam vidjela oglas za posao na istoku. Prijavila sam se za posao i primljena sam da radim u grad za koji nisam ni znala da postoji, plata mi je bila tri puta veća nego mojoj profesorici sa univerziteta.

Na tom radnom mjestu radila sam godinama i sve vreme sam davala pola plate na sadaku. Moram da napomenem da sam te zadnje dvije godine imala velike probleme sa zdravljem u porodici. Prešla sam da radim u drugoj ustanovi, ali mi tu, nažalost, nije bilo lijepo, mnogo sam radila i nije mi ostajalo vremena za moju djecu i porodicu. Nekako me bilo stid da se, poslije onolike nafake, žalim Allahu i da tražim više, a i mislila sam da sam ogriješila nešto i da me Allah sad čisti iskušenjima. Jednog dana dok sam klanjala (dali su nam jedan mali prostor) suze su mi same počele kliziti niz obraze, jer me bilo mnogo stid da se Allahu žalim na stanje, samo sam pomislila: “Gospodaru, kad će olakšanje!”, i odjednom se taj mali zagušljivi prostor osvijetlio i nikad čišći zrak i ljepšu svjetlost nisam osjetila. To mi je bilo dosta, bitno mi je bilo da znam da je Allah uz mene, da me nije ostavio.

Elhamdulillah, nakon nekoliko mjeseci došlo je olakšanje, dobila sam posao opet na zapadu u svojoj struci, tako da sad radim sa mahramom ondje gdje prije sedam godina niko nije mogao da zamisli da će pokrivena moći da radi, osim mog oca koji je uvijek bio uvjeren da mogu sve da postignem. Promjene nikad nisu lahke, pa i kad su lijepe. Moram da napomenem da je istina da se svaki dinar potrošen na Allahovom putu dvostruko vraća! Isto tako je istina da ne znači da ti je teže biti dobar vjernik ako živiš na Zapadu, jer i faraonova žena je opstala i sačuvala vjeru u kući najvećeg nasilnika, a isto tako i Lutova žena ostala je nevjernik u kući najvećeg vjernika tog vremena. Ne moramo da živimo u islamskim državama da bismo sve postigle, mi sve možemo postići i u Evropi!

Tekst poslala sestra S.

Pošaljite nam i vi vašu priču na adresu: prilozi_posjetitelja@mail.com

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: