Pokajnici

Hidžab je za mene bio grozna stvar

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ovaj tekst nam je poslala jedna sestra, posjetiteljka stranice, koja je se prije nekoliko dana pokrila

Danas sam stavila hidzab i vise ga neskidam. Bio je to jedan od najsretniji dana mog zivota. Pored ti najsretniji dana, racunam dan kada sam prvi put izgovorila sehadet i nasla Islam – ustvari kada je Islam nasao mene – Allahovom, svt, voljom i odredjenjem. Bilo je to malo prije mog 16 rodendana, ali je se taj dan ubrzo zaboravio i moj zivot se vratio zabludi i krenuo stanputicom zapadnjackim i takozvanim “modernim” nacinom zivota i sve sto spada uz njega.

Inace odgojena sam u muslimanskoj familiji gdje se Islam nije prakticirao i gdje je trag Islama bilo veoma malo, cak se ni bajram nije slavio a da ne kazem obavljanje namaza, posta i drugih Islamskih duznosti i blagodati. Komunizam i socijalizam su ostavili svoj trag i utisak, kao i teske posljedice na moje roditelje – slomljenog Islamskog identiteta sa strane socialisticke diktature u bivsoj Jugoslaviji, i ugrozene slobode da ispovjedaju svoju vjeru, oni su se okrenuli sami protiv sebe, zaboravljajuci svoju vjeru i kulturu. Toliko da cak dolazkom u zapadnju zemlju tokom rata u BiH i bijega od cetnickog terorizma i genocida nad bosnjacima, Islam ostaje ono sto je i prije rata bilo.

Moj prvi susret sa Islamom u Svedskoj, su bile propisno odjevene zene muslimanke, ulicom setajuci ponosno sa hijabom, i mahramom na glavi, ali sto se u mom okruzenju i kod kuce smatralo zaostalo te da je to njihova tradicija a ne obuhvata jednu od Islamskih duznosti muslimanke zene. Moj odgoj usmjeren “modernim” nacinom zivota se nasnovao da sama rasudjujem i sto vise odlucujem o svemu i granica skorom da i nije postojalo. “Razmisli sama” bio je motto koji je bio moj vodic u zivotu. (to je sve do sada dok nisam stavila mahramu)

Roditelji su imali povjerenja u mene, jer sam bila dobar djak i nisam pravila neke “probleme”. Godine su prolazile a ja nijedan namaz da sam obavila, nijednom Allahu Dragom da padnem na sedzdu, nijednog ramazana da ispostim, samo da se zahvalim sto sam ziva i zdrava, a da negovorim o ostalim Allahovim blagodatima svud oko nas. Jedino sto se vrtilo u mojoj glavi su bile ovo dunjalucke stvari, kako da predam jos jedan ispit nebili dobila sto bolju ocjenu, kako svoju buducnost da osiguram i “kreiram” jer me je odgoj posvjesno ucio da ja sama “stvaram” i upravljam svojim zivotom i sudbinom, kako da se dotjeram, nasminkam i budem sto privlacnija da mi dragi Allah oprosti, muskarcima- bio on ozenjen ili ne. To je bila normala, jednostavno se na moje odjevanje niko nije obazirao, taj osjecaj za sram je lagano nestao.

Nisam izlazila prekomjerno niti sam trosila alkohol, bila sam kako nasi ljudi kazu “fina djevojka” – jer u tu definiciju se smatrao kontakt sa muskarcima i zabavljane normalnim sastavom jednog mladalackog zivota. Provod, putovanja i uzivanja, sve sto je dusa i strast pozeljela imala je, ali tu unutrasnju prazninu koja se povecavala kao posljedica nije imala kraja. I nema grijeha a da ta djevojka na kraju krajeva nije izostavila. Zapad je vladao nadamnom i sve njegove bolesti i posljedice koje su ostavile trag na meni i mom tjelu.

Na pokrivene zene se vise nisam obazirala – ja sam imala svoj zivot – one svoj – bila sam neizmjerno egocentricna. Ali da samo znate kako taj ego moze da zavara covjeka i odvede ga u propast. Da samo znate… Mahrama muslimanke, za mene nije pricinjavala niti imala ikakvog smisla. Zasto mahrama? Kakve koristi i gluposti staviti nesto preko glave za mene je to bilo grozno, da ne kazem smjesno. Mozete zamisliti- koliko je insan daleko od svoje vjere, pa da i nepoznaje elementarne sastave jedne djelove najvece religija na svijetu jos svoje vlastite! Pomisao o Islamu, Bogu i sve ostalo sto spada u tu kategoriju je za mene bilo je nesto sporedno, dok ih skroz nisam zanemarila, i nikad nisam pomislila da cu ikad imati ista sa religijama a da ne govorimo sa Islamom – Islam, za mene je da mi se dragi Allah smiluje postao odvratan, izmisljotina, nesto zaostalo kao i sve ostale religije, uzrok problemima i sukobima medju ljudima u svjetu.

Mozeteli razumiti tih predrasudi sa strane jedne takozvane moderne, obrazovane zene koja je sebe smatrala objektivnom i razumnom, a da Kur´an nijednom nije procitala? Kur´an na kome je ta predivna religija osnovana i koju ja kritikujem. Kur´an koji opisuje stanje i razvoj covjeka u majcinoj maternici, o cemu savremena nauka tek posljednih godina saznaje malo vise nego sto je prije znala. Danas znam jedino kroz Allahovu milost i uputu, bolje.

Ta pobjeda koju danas osjecam i taj dusevni mir koji vlada meni, povratkom Islamu i odjevanjem hidzaba, nista nemoze zamjeniti. Kad prosetam kroz grad to je sloboda koja obuhvata moj unutrasnji svjet. Oslobodena mode, vjecitom borbom za ugled i druge besmislene ovodunjalucke stvari, i zalim sto druge zene a narocito muslimanke koje nenose hijab neosjete. Ta pobjeda nije bila laka, misli na posao, kako u ova doba i u ovom svjetu gdje diskriminacija prema zeni muslimanki je trenutno prevladala gotov sve insitutcije su povecavale sejtanovo (Allah ih prokelo) oruzje i napad na moju psihu kao i vlastita opravdanja kako nebi stavila hijab i ostala neotkrivena.

Ali Allah svt je htjeo nesto drugo, elhamdullillah, i spustio svoju pobjedu. Klanjala sam i postila ali srcu nije bilo dovoljno, potreba za hidzabom me je vodila svojim putem, ali nisam jos bila ubjedjena da je to potrebno da bi upotpunila svoj iman. Dosta je sto pokrivam tjelo a ne kosu. Bojala sam se kako cu podnjeti kritiku ostali ljudi i trazila laki izlaz da ga nestavim. Pa se sjeti svoje nene, i njenog zivota dok je jos uvjek bila mlada, tokom drugog svjetskog rata u bivsoj Jugoslaviji dok je bjezala sa svojom djecom po cjeloj Bosni trazeci spas od tadasnjeg cetnickog napada na muslimane, (bez covjeka pogino je u ratu) sve do Hrvatske gdje su muslimani bili minoritet, u to doba noseci svoju marhamu, klanjajuci i posteci iako nije imala skorom nista – ona je se borila za Islam. Pa joj je Allah spustio svoju milost i dao joj sve sto je potrebno i vise od toga, novog muza i vise djece ellhamdullillah.

A pogledaj ti nas, muslimane danas, narocito nas na zapadu u koliko tolikoj demokraciji, miru i izobilju mi zivimo pa kakvo je nase opravdanje? Kakvi su nasi izgovori i opravdanja? Kako ce mo mi stati pred svog Gospodara sutra kad nam cas dodje? Gdje je taj ponos, ta borba na Allahovom putu koja je pratila prijasnje generacije? Ostale su samo pare, brige, dugovi…Ja sam svjesna da je ovaj put tezak. Ali vrijeme je da se mi svi upitamo kojim putem mi zelimo poci.

Moji roditelji nisu odusevljeni mojom odlukom sa hidzabom, ali molim Allaha da ih uputi. Ja znam isto tako da ja imam svoja prava kao i svi ostali i da na Sudnjem danu necu odgovarati pred njima, niti pred sefom, niti muzom, niti drustvom vec pred Allahom svt. .

Sva zasluga i pohvala pripada samo Allahu dz.s u ovoj “mojoj” pobjedi.

Sestra A. Dz.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: