Aktuelnosti

I ja sam demobilisani borac

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

U odbrani od dvostruke agresije na moju domovinu, iz moje kuće, učestvovala su četverica muškaraca, moj babo, moja dva brata i ja. Moj najmlađi brat Sulejman postigao je šehadet na Božijem putu, stariji brat Emir je ranjen, a majka, babo i ja, izuzmemo li duševnu bol, i čir koji sam fasovao na liniji, izašli smo iz rata “bez ogrebotine”. Na dan kada sam odlučio uzeti pušku imao sam 19 godina. Otišao sam doslovno iz škloske klupe, iako nisam bio obavezan, jer su se prije mene mobilisala dva člana porodice. Ratovao sam diljem Bosne i nagledao sam se svega i svačega. Ranjenih, ubijenih. Popaljenih domova, uništenih naselja i porušenih džamija. Nisam tražio plaću, hvalu niti bilo kakvu naknadu, jer moja domovina, moj toprak, moj dom, moja porodica, moja džamija, moja majka, moja Bosna i moj narod, vrijedniji su u mom srcu od toga da bi za njih tražio bilo kakvu nagradu, osim onu kod Allaha.

Izašao sam iz rata sa dvadeset dvije godine, i preda mnom je bio još jedan veliki ispit. Odlazak u daleki svijet radi nastavka školovanja, i ostavljanje iza sebe svojih najmilijih, babe, majke, brata i mog životnog saputnika, koji će mi se kasnije pridružiti u “tuđini”. Deset dugih godina bio sam odvojen od svoje rahmetli majke, za koju sam bio puno vezan. Nakon okončanja fakultetskog i magistarskog školovanja, na nagovor moje rahmetli majke, vratio sam se u domovinu, iako sam imao sve predispozicije da tamo i doktoriram. Po povratku, nisam čekao niti očekivao da me država/domovina zaposli, nego sam “zagrnuo rukave” i radio sve što mi se nudilo, u struci i van struke, da bi prehranio sebe i svoju porodicu. Isto mogu reći i za svog babu i brata. Sedam dugih godina, sa svojim saborcima, Ezherom Beganovićem, Abdusamedom Bušatlićem, Abdulmedžidom Nezom, Adnanom Pezom, Samirom Sušom, Alminom Fočom i drugima, na svojim plećima, kao urednik i distributer, nosio sam teško breme islamskog novinarskog rada, braneći perom i idejom ideale za koje sam se, petnaestak godina ranije, borio puškom.

Radio sam, nakon toga, i ugostiteljskom sektoru, za mizernu plaću, i u firmi Merkez Oil, i kao prevodilac, i vanredno završio medresu, i na kraju se “skrasio” u Školi Kur’ana i srednjoj školi. Svo to vrijeme, kod kuće sam imao najmanje jedno hajvanče, redovno sam, svojim rukama, sijao krompir i ostale poljoprivredne kulture koje koristim u svakodnevnoj prehrani, i nikad niodkoga ništa nisam očekivao, niti tražio. Nisam Bakirov, ni SDA-ov, niti bilo čiji. Ja sam sin Bosne, ona je moja druga majka, a majka se voli bezuslovno. Ona je moj dom, moja porodica, moja džamija, moja sloboda. Branio sam je u ime Uzvišenog Allaha i ponovo bih. Moja ljubav prema Bosni je bezuslovna, a onima koji smatraju da zaslužuju od ove države nagradu za svoju žrtvu, želim sve najbolje, i želim da što prije ova država donese zakon kojim će zaštiti njihova prava, ali niko, pa ni borci, nemaju pravo, u moje ime, niti u ime svih onih čestitih ljudi, koji su dali svoje živote za o ovo prelijepo parče zemlje, rušiti ono što smo svi zajedno, krvlju i znojem, stvarali. Selam i pozdrav sinovima Bosne!

P.S. Ovaj moj status nije podrška strankama ni onim bošnjačkim političarima, koji nisu uradili dovoljno da bi se zakonski zaštitila prava najboljih sinova ove zemlje, kao ni pojedincima koji su, bez ikakvih zasluga, “zajašili” na grbaču ovog naroda i koji su državna dobra stavili u funkciju postizanja niskih dunjalučkih prohtijeva. Neka svako odgovara za ono što jeste ili nije uradio, pred Bogom i ljudima.

Hfz. Imamović Semir

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: