Prilozi posjetitelja

Islam, to je ono što hoću!

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook42Email this to someonePrint this page

Rođena sam i odrasla u Srbiji, u centru Beograda. Beograd, kao moj grad, pamtim po mnogim lijepim stvarima. Nikako ga ne mogu zaboraviti. Tamo je počeo moj put i povratak. Iako noseći muslimansko ime, nisam, sve do puberteta, bila uvjerena i ubjeđena u islam. Do mene su doprirala razna učenja, kako o hrišćanstvu, komunizmu, tako i učenja raznih sekti. Ipak, vjerovala sam u Boga, ali nisam bila ubjeđena niti u jedan pravac. Nisam znala kuda idem i da li je ovo ili ono istina. Kada živite u jednom mjestu okruženom ljudima koji lutaju i vi lutate sve dok vas Milostivi ne uputi.

Često čujem ponavljanje iste priče o tome kako je moja nena učila ezan i ikamet mom bratu i meni kad smo bili tek rođeni. Ta slika koju nisam vidjela, jedino osjetila, prati me čitav život. Sjećam se kada bih, kako sam sve više odrastala, čula ezan, nešto u meni se probudilo i nesvjesno bih stala sa govorom i pokretima, samo bih ostala duboko zamišljena.

Bilo je svakakvih provokacija na ovaj ili onaj način. Više je to bilo na nacionalnoj osnovi. I pitala sam se, šta ako ja nisam muslimanka a oni mene toliko provociraju. Možda jednog dana odlučim da budem hrišćanka. Da li bi me tada susretali sa nelagodom? Na ekskurzije smo išli obilazeći manastire i crkve. Iako se u crkvama nisam lijepo osjećala, i dalje sam razmišljala da li one predstavljaju istinu za kojom težimo. Sjećam se mirisa tamjana i velikih freski visoko na plafonu. Iskreno hvatao me je strah pri ulasku u njihove svetinje. Ne znam što. Čudno mi je bilo kada ljube ikone i šta su te ikone zapravo. Palila sam svijeće u crkvi, za umrle i žive. Nikad uvjerena da je to istina, više radi toga što su svi to radili. Sjećam se da sam se krstila kada bi čula nešto čudno u svom tadašnjem društvu. Bože sačuvaj. To je više bila dječija navika. Ali sa odrastanjem to mi je sve bilo strano. Sa jedne strane ezan i islam, sa druge crkva, Božić, Uskrs. Odakle da počenem i čemu da se vratim?

Jeste, za druge sam ja bila muslimanka, ništa više i ništa drugo. Ali u mom srcu, nisam bila u potpunosti orijentisana. Poslije rata, počeli smo da opet idemo kod nene u jedno bosansko selo. Tamo sam opet slušala ezan i gledala nenu kako uporno i skrušeno obavlja molitvu. Zašto se ona toliko trudi? Od svoje desete godine pa sve do tada. Da li je jednostavno tako naučila ili ima veliko ubjeđenje? Vjerovatno da joj je to predstavljalo rutinu davno bi prestala, jer to je velika obaveza koja ukoliko je neiskrena, slama čoveka.

Puno previranja, ali jedno sam znala. Bog postoji. Svaki put prije spavanja izgovarala sam riječi molitve: „Bože, oprosti svima nama, daj nam samo dobro. Svim ljudima. Neki me ubjeđuju, sa svojim komunističkim lažima, da Ti ne postojiš. Ne vjerujem im. Ja vjerujem u Tebe.“ Toga se dobro sjećam. Ostajalo je da odredim u čijeg to Boga vjerujem, da li on ima sina ili ne, da li je moj Poslanik Muhammed.

Fatihu sam prvi put naučila da bih se zaštitila, to su me moji savjetovali. Bila sam jako ponosna na to, ali ne i dovoljno ubjeđena u ono što govorim. Nama su čas islam u školi predstavljali kao religiju mira, a čas ko religiju sile i terorizma.

I dalje, nastavlja se potraga. Prateći svoga brata u svemu pa i u religiji počela sam kao i on da čitam o svemu. Zapravo on je više čitao a ja sam se ponavaljala za onim o čemu mi je pričao. Odlučili smo da idemo na islamsku vjeronauku. Bajrakli džamija. Naša ljepotica. Isti miris tepiha i šuštanje vode iz česme u dvorištu, polako mi se vraća. Počinjem da napredujem učeći sufaru i puno toga novog. Učimo i da klanjamo. Nisam očekivala da ću ubrzo klanjati i kod kuće. Mislila sam da ću to raditi samo na vjeronauci. Ali osjećaj za tim je kao zavisnost.

Dugo sam razmišljala o iskrenosti mog novog poziva. Ipak konačno sam se opredjelila. Islam, to je ono što hoću. Ja sam muslimanka i porjeklom i fitrom i ubjeđenjem. Šehadet, namaz, post i još malo toga sam u početku imala od islama. Dalje nastavljam da napredujem sve više i više. Elhamdulillah. Ipak, mislim da je čovjek najponosniji na početak svog ulaska u vjeru. Tada su žar i sreća najveći. Snaga najupornija. Želja i volja jedno.

Ne krivim svoje roditelje što sam lutala. Pa i oni su. Baš zbog toga što oni nisu bili odlučni i ja sam bila neodlučna. Ipak danas smo na istom. Pronašli smo svrhu i cilj. Sa njima u džemmatu obavljam molitvu. MašaAllah. Zajedno se spuštamo na zemlju veličajući svoga Gospodara koji nas je stvorio, uputio, opskrbio i okupio. Molim Ga da nas sastavi i u Džennetu gdje ćemo vječno biti zajedno i neprestano slaviti Njega savršenog. Ima li ljepše nagrade?

U srcu Beograđanka

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook42Email this to someonePrint this page

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: