Danas je punih 6 godina kako je moja majka otišla sa ovog svijeta… Nekako se i nesjećam tih zadnjih dana života moje majke…sve nekako kao kroz maglu. Idem u posjetu u bolnicu, a ne ide mi se, bolila me je spoznaja da je blizu dan kada ću je izgubiti, i onaj trenutak kada uđem u bolničku sobu, a mama pokušava da umanjuje jecaje, drži vrh pokrivača i navlači ga preko glave, grčeći lice…

Velike bolove je imala, metastaza, skoro na sve organe…a suzdržavala se kad dođem u posjetu…”Dobro je, dobro je idi kući djeci” tako bi govorila…trpila, samo da ne povrjedi i da olakša svom djetetu. To može samo majka!! Sjećam se i jednog od zadnjih razgovora, ulazim u sobu…najradije bih da negdje pobjegnem…jer teško je kada naši najmiliji pate, a nemožemo im pomoći…priđem poljubim je i navale mi razmišljanja kako sam mogao dosta bolji sin biti. Nisam bio loš sin, ali mogao sam dosta bolji biti…iz mene kao neki krik izađoše riječi “Mama halali mi” a mama reče “Gdje će biti majka da ne halali djetetu” nisam se mogao suzdržati, suze su tekle, jecao sam. Kaže: “Ne plači, ja sam se života naživila, idi djeci, pazi ih”…

Sve ovo pišem da se sjetimo u dovi naših majki, da im se dragi Allah smiluje i oprosti grijehe. AMIN!!

POSEBNO BI SE OBRATIO SVIMA KOJI OVO BUDU ČITALI A SRETNICI SU I OD ONIH KOJI IMAJU ŽIVE SVOJE MAJKE, ČUVAJTE IH, PAZITE IH, MOŽETE BITI BOLJI, NEMOJTE DOPUSTITI NI NAJMANJI UZDAH VAŠE MAJKE DA BUDE ZBOG VAS… Drago bi mi bilo ako nekog podsjetim pa makar nazove telefonom svoju majku ili uradi kakvo dobro prema svojoj mami. Da Allah dragi upiše dobro djelo mojoj majci, ako se neko okoristi i sjeti svoje majke ili roditelja zbog ove priče.

Preuzeto sa FB