Prilozi posjetitelja

Kada roditelji postanu najveći neprijatelji (potresna priča jedne naše posjetiteljke)

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook44Email this to someonePrint this page

U današnjem vremenu muslimanima je uveliko olakšano upoznavanje vjere preko raznih islamskih web-portala koji aktivno rade na promicanju islamskih vrijednosti i propisa. S obzirom da redovno posjećujem NUM stranicu, u rubrici pitanja i odgovori pročitala sam odgovor profesora Ljakića jednoj sestri o pokrivanju, što je uveliko doprinijelo da se, uz Allahovu pomoć, i ja, istog dana, pokrijem, odnosno stavim hidžab i tada su počela moja bolna iskušenja sa roditeljima, koja traju i dan-danas…

Ja imam 32 godine, udata sam i majka troje djece, elhamdulillah. Inače, i prije sam bila muslimanka, ali samo po imenu. Allah me uputio, elhamdulillah, u Svoju odabranu vjeru islam i pokrila sam se, zahvaljujući samo Allahu, prije godinu i pol. Za svoje roditelje ne mogu reći da praktikuju islam, a događaji koje želim podijeliti s vama potvrdili su to i činjenicu da ”vjeruju” u Boga, ali ne vjeruju u sudbinu, gajb – nevidljivo, obaveznost izvršavanja propisa.

Od prvoga dana kada sam se pokrila, oni su prekinuli komunikaciju sa mnom i sa mojim mužem. To mi je teško palo jer sam bila neraskidivo vezana za roditelje, a to su potvrđivali svakodnevni dolasci kod njih na večere i doručke, što smo mnogo voljeli, a moja majka bila mi je najbolja prijateljica koju sam ikad imala. Moji roditelji, naravno kao i svi nane i dede, veoma vole naših troje djece i navika je bila takva da bi ih moja mama često u sedmici uvijek preuzimala iz obdaništa dok sam ja bila na poslu, i vodila svojoj kući, ugađala im i davala sve što žele. A jednom u sedmici, dvoje starijih išli bi prespavati kod mojih roditelja i to je bilo nešto čemu su se i djeca a i moja mama veoma radovali.

Kada su prekinuli kontakt sa nama, mi smo i dalje slali djecu kod njih. Moja mama bi samo poslala poruku na mobilni kada bi željela preuzeti djecu i došla bi ispred kuće i čekala u autu dok djeca ne izađu iz kuće. Zvali su nas vehabijama, govorili su da moj muž izgleda kao četnik, prljavo i neuredno sa bradom i da će zaraziti djecu, zatim da ja izgledam kao ciganka i da nisam nigdje prispjela sa takvim izgledom, da vjerujemo u nešto što ko zna ko je pisao. Vrijeđanje Poslanika, a.s., da ne spominjem te uvrede jer su grozne, subhanallah.

Nekada bi se pojavila na ulaznim vratima moje kuće kada bi djecu dovezla nazad i ja bih pokušala na lijep način da je pozovem da uđe malo u kuću. Ona bi tada uzviknula najjačim glasom: “Bože sačuvaj, nikada!” Nekada je znala stajati po četrdeset minuta pred vratima i napadati me, pljuvati na moj izgled i govoriti kako sam grozna i ružna, da me vidi na ulici samo bi se okrenula, da uništavamo djecu i da djeca neće imati normalan život, da ne može da gleda mog muža, da joj se gadi i da je on kriv što sam se pokrila, iako ja sam prva počela klanjati i sama se pokrila bez ijedne sugestije svoga muža, a on je, mašallah, počeo klanjati mjesec dana poslije mene. A prije toga nijedno, ni ja ni muž, nismo praktikovali islam.

Moj otac je znao zvati razne hodže po drugim gradovima da potvrde da li postoje vehabije, pa su skoro svi i rekli da postoje (bosanske hodže), pa bi nas zvao i govorio: ”Vidiš da to postoji”, i napadao bi nas kao da smo mi nešto krivi. Međutim, i pored svega, mi i dalje šaljemo djecu kod njih nekoliko puta u sedmici i jednom na spavanje vikendom, a često smo pokušavali pitati da dođemo, ali bezuspješno. Zadnji događaj koji se desio prije skoro dvije sedmice bio je potresan i previše za sve nas. Djeca su bila kod mojih roditelja, osim najmlađe kćerke.

Dan prije toga mi smo počeli djecu voditi u džamiju, u mekteb, da počnu učiti o islamu, a i arapski jezik, i to je jedina džamija u našem gradu koju svi smatraju arapskom, ali veoma je mješovita, ima i Kineza i Turaka, i Arapa i Pakistanaca, i svih naroda pomalo jer je to jedina džamija u gradu pa se niko ne dijeli i nema gdje drugdje ići. U ovu džamiju dolazi, dakle, svi osim Bosanaca koji ne žele tu ići, izuzev nekoliko njih, ali svi drugi i oni koji žele ići na džumu putuju u drugi grad koji je od nas udaljen oko 40 minuta vožnje u jednom pravcu. Moji roditelji su čuli da smo vodili djecu u džamiju koju smatraju arapskom (jer mnogo Bosanaca ima odbojnost prema Arapima, subhanallah).

Moj otac je prvi nazvao i počeo pitati zašto ne vodimo djecu u bosansku džamiju, a ja sam rekla da su, za mene, sve džamije Allahove kuće i da ne želim putovati u drugi grad kada imam džamiju u svom gradu. Tada  je otac počeo svašta govoriti i vrijeđati, a u pozadini se čula sam mamu kako proklinje i govori kako želi da meni moja djeca budu kao što sam ja njoj. Tada sam rekla mužu da ode po djecu jer ne želim da slušaju takve gluposti. Nakon nekoliko minuta moja mama je nazvala i rekla ono što je već govorila godinu i po – da više nije moja mati, da sam je izgubila onog dana kada sam se pokrila, da mi nikada neće doći bez obzira šta da mi se desi, dobro ili loše. Onda je opet vrijeđala islam i govorila kako možemo slijediti nešto što je napisao neki čovjek, subhanallah.

Kada mi je spočitala što vodim djecu u ”arapsku” džamiju, rekla sam joj da se i u tome ogleda ljepota islama i da sve ostale nacije dovode svoju djeca, pa tako i ja vodim svoju da vide da ima muslimana Kineza, Arapa i svih ostalih. Na to je ona rekla da to nije ispravno i da trebam voditi djecu u džamiju gdje dolaze samo ”bijela” djeca, subhanallah. Tada sam joj rekla: ”Izvini, mama, ja svoju djecu neću učiti da mrze ikoga zbog boje kože.” Ali, znam, i da sam ih vodila u bosansku džamiju, zasigurno da bi opet bio problem što ih vodim u džamiju i da tu nema kraja i zadovoljstva sa njima.

Tada je počela nabrajati najgore slučajeve u gradu i sa nama porediti djecu drugih roditelja Bosanaca koja su bila u zatvoru, na drogi, koji su vozili pijani i ubili nekoga, subhanallah, koji žive sa curama ili momcima druge vjere, koji imaju vanbračno dijete, i osobe koje su prevarile svoju ženu dok su bili još u braku, i cure koje nose odjeću tako da skoro pa i nemaju ništa na sebi i ne poštuju roditelje nimalo. Sve ih je nabrojala i onda rekla da se divi sve i jednom roditelju od te djece jer su za nju sada svi bolji od mene, da sam ja najgora od njih svih i da sam zaostala i da me se stidi.

Navodila je primjere vjernika i njihove žene koje vjeruju i klanjaju, ali nisu pokrivene i njihove muževe koji su kao normalniji od moga i pitala zašto ne budemo kao oni,  a moj muž, subhanallah, da ga Allah nagradi, ima toliko strpljenja da nikada nije napravio frku niti rekao ružnu riječ, a mnogi ne bi trpjeli sve ono što je on pretrpio, hvala Allahu. U tom trenutku upitala sam je: ”Draga mama, zar se ne sjećaš, prije nego što sam se pokrila, pa tu čitavu godinu dana prije pokrivanja počeli smo polahko klanjati, elhamdulillah, pa ste nas zato napadali i govorili da je preće da to vrijeme provodimo sa djecom. Pa kada smo počeli postiti u ljetnom periodu, prije mog pokrivanja, tada ste nas napadali jer je toplo i da pretjerujemo i ljutili ste se što smo odbijali da se kupamo u bazenima.

Kada bi moj muž išao u džamiju napadali ste ga i govorili da je vehabija i da ne treba ići, a sada govorite da biste sve to prihvatili samo da se ne pokrijem. A dobro znam i da nisam, ne daj Bože, pokrivena da bismo uvijek imali problema zbog praktikovanja islama jer vi ne shvatate islam onako kako treba zbog neznanja.” Ona je priznala da je to sve tačno i da trebamo posvetiti život ovom životu, a da niko nije umro pa se vratio i potvrdio sve to u što mi vjerujemo. Subhanallah, moji roditelji ”vjeruju” u Boga, ali ne vjeruju u drugi svijet, i ne prihvataju Kur’an kako ga Allah objavio, smeta im dosta toga što je naš Gospodar Allah naredio u Kur’anu, i ne prihvataju Poslanika, a.s., pogotovo moja majka jer misli da je to čovjek koji je samo želio slavu i sve to izmislio, Allah mu se smilovao.

Nakon svega nismo opet ružno uzvratili i strpjeli smo se, ali smo moj muž i ja odlučili da više ne možemo slati djecu kod njih jer je sve počelo djelovati na djecu.. Do koje je mjere sve došlo moglo se vidjeti po djeci i po mome četverogodišnjem sinu koji mi je tada tužno rekao: ”Mama, nana je rekla da ti nju ubijaš i da si ti zla osoba, ali ti nisi zla, ja to znam, ti si fina.” Ja sam počela plakati i nisam mogla vjerovati da su počeli i djecu da miješaju iako smo uvijek govorili da se djeca ne smiju miješati.

Svaki put kada smo usmjeravali djecu i tražili da poštuju neka osnovna pravila, kao što je ulazak u kuću prije akšama, moji roditelji to ne bi ispoštovali i čak su puštali djecu da se kupaju u bazenu u predakšamsko vrijeme, u što sam se često uvjerila kad bih nazvala da provjeril jesu li djeca u kući. Na isti način su se ponašali i u situaciji kada smo od nih tražili da djecu ne odvraćaju od islama i od nas, ali oni bi samo nastavili ”po svome”. Mene i moga muža nimalo ne poštuju, a pogotovo moga muža. Nakon svih pokušaja shvatili smo ne samo da nas odvraćaju od vjere nego i našu djecu, i čak kvare naš roditeljski ugled kod naše djece. Oni bi najviše voljeli da se otkrijem i da prestanem klanjati, postiti i učiti Kur’an, ne daj Bože, i takvu bi me prihvatili, a ne mogu me prihvatiti ovakvu kakva jesam.

Znam da je sve u Allahovim rukama, dovim Allahu i znam da to Allah može okrenuti preko noći i da moji roditelji postanu, inšaallah, vjernici. Ja sam njima rekla da su naša vrata uvijek otvorena za njih, da im nismo okrenuli leđa, da želimo da dođemo kod njih, da ih volimo, ali da su oni nama okrenuli leđa i ja tu ne mogu ništa. Na sve to moja mama kaže: ”Džaba ti mahrama i sve to tvoje kada si ti uradila ovo svojoj majci, uvrijedila je i izabrala jednu krpicu, mahramu, pored svoje majke i neka ti to bude na duši.

To me toliko boli i rekla sam joj da nju ne mogu staviti na prvo mjesto, a, ne daj Bože, Allaha na drugo mjesto: ”Allah je prvi, a naravno da si mi ti pored Allaha jedna od najprećih i islam me uči da te poštujem mnogo”, ali ona ne misli tako i smatra da sam ja najgora kćerka i govori da joj niko nije uradio ovo što sam joj uradila ja i ovoliko je povrijedila što sam se pokrila.

Uglavnom, rekli smo im da ili ćemo svi doći ili neće niko, da djeca ne mogu sama da im dolaze, pošto odvraćaju djecu i govore im svašta, i nisu bili zahvalni godinu i po dok smo im davali djecu, i tada su svašta govorili umjesto da su šutjeli iako se ne slažu sa nama, ali eto mogli su poštovati makar to što šaljemo djecu kod njih. Mene samo brine to što moja majka mene kune i govori da sam ja njoj uradila nešto najgore i da će me njene suze stići, a znam da sam čitala da se dova ne prima onome ko je prekinuo rodbinske veze. Šta ja sada mogu učiniti u ovom slučaju kada smo i do sada bezuspješno pokušavali, zapitam se. Međutim, i dalje nismo digli ruke i imamo nade da se mogu pomiriti sa nama, ali samo smo se povukli jer ne možemo trpjeti teror koji se vrši nad nama svako malo.

Na kraju je moj muž rekao: ”Što je dosta, dosta je”, i od sada ako imaju šta reći da se obrate njemu i da više neće dozvoliti da mene napadaju. Subhanallah, teško je kada su to tvoja majka i otac, pa u istom gradu moraš živjeti bez njih. Oni ne žele ništa da imaju sa nama jer nas se toliko stide, čak moj otac koji je prije išao u džamiju samo za Bajram, zadnje dvije godine ne ide ni u bosansku džamiju na Bajram jer je rekao da su ga ljudi pitali da li je njegov zet vehabija. Toliko nas se stidi i kaže da zbog nas više ne ide ni za Bajram u džamiju.

Allahu dragi, prihvatam sva iskušenja koja mi pružaš i olakšaj svakome ko kroz ovo prolazi i gore od ovoga. Olakšaj nam i oprosti našim roditeljima jer oni stvarno ne znaju, i smiluj im se i uputi ih na Pravi put, inšallah, a ja halalim svojim roditeljima svaku uvredu, svaku lošu riječ i svaku svoju suzu.Hvala na čitanju i da vas Allah nagradi na vašem trudu i radu!

Sestra D. H.

____________________

MOLIMO VAS da preslušate donje predavanje od prof. Hajrudina Ahmetovića na temu SIRAT ĆUPRIJE, jedno od najboljih predavanja koje imamo na stranici, ovo predavanje mnogima moze biti podsticaj da povećaju svoj iman i uvećaju svoj rad za islam i uvećaju svoja dobra djela, kako bi ovog dana što brže i bezbolnije prešli preko ovog mosta. BRAĆO I SESTRE, KAKO SU OVA DUNJALUČKA ISKUŠENJA, MA KAKVA I KOLIKA BILA, BEZNAČAJNA PREMA ONOME ŠTO INSANA ČEKA NA SUDNJEM DANU, AKO BUDE NEPOKORAN SVOME GOSPODARU:

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook44Email this to someonePrint this page

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: