Pokajnici

Kafana mu je bila draža od islama i mene

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Brak mojih roditelja bio je pun pijanstva, svađe, maltretiranja i raznih drugi scena surovog života. Sve to samo mi je davalo povoda da što prije odem od njih i da se udam. Imala sam mlađeg brata, kojeg mi je bilo mnogo žao ostaviti, ali sam ipak to uradila, jer je tako Allah, subhanehu ve teala, odredio. Udala sam se za komšiju muslimana kao maloljetnica, mislila sam da će se mojom udajom riješiti svi moji životni probemi, ali, nažalost, nije bilo tako…

Rođena sam u Bosni i Hercegovini prije trideset tri godine, u jednoj muslimanskoj porodici, koja je bila vrlo daleko od islama i njegovih propisa. Komunizam je kod mnogih izbrisao sve tragove islama, pa i kod nas. Više se držalo do bratstva i jedinstva sa ćafirima nego do bilo čega drugog. Gdje nije bilo islama, nije bilo ni moralnog života, samo se pilo i lumpovalo. Brak mojih roditelja bio je pun pijanstva, svađe, maltretiranja i raznih drugi scena surovog života. Sve to samo mi je davalo povoda da što prije odem od njih i da se udam. Imala sam mlađeg brata, kojeg mi je bilo mnogo žao ostaviti, ali sam ipak to uradila, jer je tako Allah, subhanehu ve teala, odredio. Udala sam se za komšiju muslimana kao maloljetnica, mislila sam da će se mojom udajom riješiti svi moji životni probemi, ali, nažalost, nije bilo tako… On je bio vozač kamiona i danima i noćima navraćao je u kafane, tražio druge žene i mene tim svojim životom ponižavao.

Elhamdulillah, u svemu tome rodila sam prvog sina, koji je tada bio moja jedina radost, ali koja nije dugo trajala, jer je nakon dva i po mjeseca, Allahovom odredbom, preselio na ahiret – svi smo Allahovi i svi se Njemu vraćamo! To je za mene bio veliki šok, ali sam se pomirila s tim, jer sam tad već bila navikla na životne poteškoće. Na samom početku rata u BiH, rodila sam drugog sina, koji se rodio nijem (sa mahanom govora i otvorenim nepcetom)! Situacija u braku mojih roditelja, a i u mom braku bila je sve lošija, šejtan je uradio svoje: novac, kafane, muzika, pjevačice i konobarice, mog su muža odvojili od mene. Znam samo da sam u mnogim noćima plakala i od tolikih problema često izgovarala: “Bože moj, sačuvaj me od ovoga svega, podari mi sabur da izdržim i što dalje odavde da idem…” Poželjela sam da odem od njega, ali kud? Ništa bolje nije bilo ni kod roditelja, pa sam morala ostati jer nisam smjela ni obrukati roditelje i vratiti im se: sramota, sjedi i i trpi – saburaj…

Tako je i bilo neko vrijeme, dok Allah, dželle šanuhu, dovu ne ušlisa, koja je imala svoj uzrok, a to je bila moja mala beba, koja se, kao što sam rekla, rodila nijema! Moj sin i ja smo krenuli sa izbjeglicama iz Bosne, iz rata, u Hrvatsku, da ga pokušaju operisati. Moje srce bilo je toliko ranjeno, jer ostavljam svoje roditelje (majka mi je tad bila invalid), moga malog brata i moga muža (iako nisam sumnjala da neće biti sam)…. U Hrvatskoj sam bila u kampu sa izbjeglicama i čekala termin za operaciju, ali iskušenja za iskušenjima, nemam nikog svoga, a moji tamo pod granatama! Zatvorila sam se u sobu sa svojim djetetom i molila sam Allaha da me izbavi iz ove situacije.

Napokon mi se, elhamdulillah, dijete operisalo i morala sam napustiti Hrvatsku. Krenula sam svom mužu, koji je poslije mog odlaska izbjegao u zemlje Evrope. Allah je dao da dođemo u jedan izbjeglički kamp pokraj jedne pobožne porodice! Dane sam provodila sa njima i dok su oni obavljali namaze, ja sam sjedila i gledala ih. Pitala sam se: “Zašto ja ne klanjam, zašto sam ohola, šta još sve treba da mi se desi, pa da se vratim Allahu? Kada mi je nešto trebalo i za operaciju djeteta, molila sam se dovom, a sada kada ide sve dobro, ja ništa zauzvrat ne činim, pa zašto sam toliko ohola, zašto ne zahvaljujem se Allahu i kada imam i kada nemam?”

Toliko puta sam se pitala dok sam bila u Hrvatskoj (osamnaest mjeseci): “Nemam novac, a ko me ovo hrani? Nemam poznanike, a ko mi pomaže za operaciju?”… i tako se sjetih svojih riječi i suza te posudih nekoliko knjiga. Počeli su, Allahovom odredbom, moji prvi koraci u islam, počeli su prvi ajeti da se vrte u mojim ustima i srcu, moji prvi rukū i sedžde, moji namazi koje sam morala kriti od muža i ostalih ljudi! Počeli su moji najdraži koraci u islam i stjecanje znanja, uz sreću i zadovoljstvo moje duše!

Svoje dane izmijenila sam iz čitanja raznih bezveznih knjiga u čitanje islamskih knjiga, umjesto kahvenisanja sa izbjeglicama, pazila sam na svoje namaze i mnogo ostalog. Kako sam ja dan za danom, korak po korak, više ulazila u vjeru, moj muž je sve više i više izlazio iz kuće.
Počela sam klanjati redovno i učila sam o vjeri, te sam počela svoje dijete, koje je samo Allahovom odredbom i milosti progovorilo, da jos od prvih koraka učim o islamu i spašenom putu! Bila sam zaposlena, ali sam uvijek težila da prestanem raditi i da budem vjernica u kući svoga muža, da se pokrijem i nosim hidžab! Moj život se pretvorio u Džehennem, moj muž i dalje je javno odlazio od kuće, prijetio mi je drugim ženama, tukao me je radi vjere, namaza, hidžaba, učenja djeteta i brukanja pred društvom, jer sav svijet napreduje, a ja nazadujem i njega ponizujem!

Nisam mogla odmah, ali sam svoj posao ostavila i odlučila sam i nositi hidžab. Svaki korak i dan više u islamu bili su mi draži, više zadovoljstva u duši, ali sa puno više iskušenja. Rat je prestao i odlascima u Bosnu insan je nailazio na razne kritike, a što je najgore ili najteže to je da nisam imala podršku svojih roditelja, koji nisu svoj život pa ni nakon rata izmijenili i nije im bio pouka kao ni mnogim drugim porodicama. Moji roditelji u Bosni podržavali su zeta, a on je to koristio i dalje nastavio ići po kafanama, te stalno prijetio: “Skidaj to sa glave ili odoh, evo me u noćnom baru…”, nastavljao sa fizičkim maltretiranjem, kidao moje mahrame, izolirao me od drugih, potcjenjivao i pred svojim društvom, mojom i svojom familijom, te mnoge druge stvari.

Noćima sam ga čekala i obraćala se svome Gospodaru, upućujući dovu: “Allahu moj, olakšaj mi i daj mi izlaz iz ovog, ili ga uputi na pravi put, ili ga udalji od mene!” Molila sam također puno za svoje roditelje i familiju, pričala sam im o islamu, o spasenom putu, slala pisma, knjige, kasete i trudila se onoliko koliko sam mogla. Svom mužu sam navodila razne primjere, čitala mu, puštala video i audio kasete za dokaz, navodila primjer moralnog života koji vodi do uspjeha i nemoralnog koji vodi do propasti, sve ovo govorila sam mu kroz razne primjere Ijudi koje mi poznajemo, kao što su naši roditelji itd. Ali, Allah upućuje koga hoće i ostavlja u zabludi koga hoće. Pored petnaest godina braka sa njim i ophođenja kao sa najvećim vjernikom i pored dvoje djece, odlučila sam ga ostaviti u ime Allaha, subhanehu ve teala. Važnija mi je pokornost Uzvišenom Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nego daljnji ostanak u ovakvom braku.

Mnogo je primjera iz vremena Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji su slični mom primjeru. Dovila sam danima i mjesecima prije svoje odluke, ponekad mi se srce stezalo od straha. Pitala sam se kako ću sama sa djetetom, bez igdje ikoga kome bih ovdje mogla da se obratim, oslonim i tražim pomoć, gdje ću sa hidžabom, kako i kud? Ali, na to sve došao je odgovor, koji sam i osjetila u svom srcu, svojoj duši, u svom mozgu: “Imam Allaha i divan li je On pomagač i zaštitnik, On opskrbljuje i vjernika i nevjernika, On je taj koji daje utočište, On je Taj koji, kada se dvoje rastave, učini neovisnim jedno od drugog, On ukazuje na pravi put kome hoće, On je Allah, Gospodar svih svjetova…”
Pitala sam ga: “Hoćeš li da prekineš taj način života kojim sad živiš i da se okreneš islamu pa da budeš spašen ili ću ja morati da odem zauvijek od tebe u ime Allaha?”

Iznenađeno je reagovao i neshvatljivo mu je bilo da mi je Allah preči od njega (estagfirullah), da treba da bude “budala” kao ja, da zamijeni muziku Kur’anom, da ne priča ništa o drugima, da ne sjedi zajedno sa drugim ženama, da se mora razlikovati od žena nošenjem brade, da slijedi Allahov put i praksu Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, ma gdje i u koje doba živimo, da zamijeni kafane za džamije, da mu braća budu vjernici, a ne kafanski jarani, da može imati pored mene najviše još tri žene u halalu, a ne kao dosad desetine u haramu. Uzoholio se i odbio je, nije htio uzeti put spasa i mislio je da neću moći bez njega i njegovog imetka. On ima najbolja i skupcjena auta, tri kuće koje sam mu ostavila u ime Allaha, i pored toga još mnogo novca, ali nema zadovoljnu dušu, nema vjere u Allaha i tako je ostao da i dalje luta šejtanovim stazama zablude, da ga Allah uputi na pravi put i sve one koje lutaju.

Prošle su već dvije godine kako ne živimo zajedno, Uzvišeni Allah dao je mojim roditeljima i bratu uputu, uselio se islam u njihove živote, nisam više za njih bolesna, luda, propala, zalutala i ne znam više kako me sve nisu nazivali, već sam sad osoba koju vole, poklanjaju mi pažnju, savjetuju se sa mnom i mnogo drugih ljepih stvari mi se desilo – koje želim zadržati za sebe. Brinem se sad za svog četrnestogodišnjeg sina, imam oko sebe sestre i džemat, koji mi mnogo znače. I sada imam, elhamdulillah, iskušenja (a ko ih nema danas) jer život svakog vjernika pun je iskušenja, ali sam zadovoljna i bit cu inšallah, zadovoljna šta god da Allah odredi. Razlog zašto ovo pišem jeste što pored mene ima još mnogo sestara koje imaju slična iskušenja kao što sam ja imala. Molim Uzvišenog Allaha da nam se svima smiluje i olakša! Amin!

Sestra u islamu
Časopis “El-Asr”

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: