Prilozi posjetitelja

Kako sam ostavio zlo zvano alkohol (Priče naših posjetitelja)

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Tačno je pet mjeseci od moje posljednje kapljice harama i zla zvanog alkohol. S tim datumom nekako i počinje moja priča i moji konkretni koraci da riječi pretvorim u djelo. Kao dijete, išao sam u mekteb i stekao određeno znanje o islamu, naučio nekoliko sura, naučio klanjati i na tome je stalo. Kao dječak, išao sam i na džuma-namaz, međutim, i to je prestalo. Sve je postalo bitnije i preče od toga u toj mjeri da je i jedan sedmični odlazak u džamiju prestao. Srednjoškolski dani i fakultetski dani su došli, a gledajući s ove vremenske instance, nemiran mladalački duh doveo je do toga da istražujući sve i svašta prođem kroz neke od najvećih harama. Istina, gledajući ponašanje svojih vršnjaka, moj odgoj s društvene strane bio je zadovoljavajući, međutim vjerska je strana bila potpuno zapostavljena. Uvijek sam bio poslušan roditeljima, međutim, zbog alkohola sam znao ulaziti često u rasprave tražeći svoje neko pravo.

Nikad nisam volio laž, nisam ni bio sklon tome, volio sam i volim pravdu, tako da sam svima uvijek izgledao kao buntovan, pametnjaković. Jednostavno, priznavao sam svoje greške često, ali od drugih nisam dobijao takve reakcije. O vjeri nisam raspravljao, jer u sebi sam imao i osjećao “klicu” islama, ali je to bilo daleko od mog srca. Nisam volio da neko psuje i da se šali sa islamom u mom prisustvu, ali druge stvari nisam mogao ni reći, jer moje riječi bi bile daleko od mojih djela.

Nakon tog nekog srednjeg životnog dijela, dolazi i vrijeme ženidbe, pa nakon toga i dijete. Upoznao sam suprugu koja je klanjala, možda ne baš redovno, ali je imala neki kontinuitet. S njom sam i prije braka počeo pričati o vjerskim aspektima života, naravno nije joj se sviđala moja sklonost alkoholu. Iskreno ne znam ni zašto je bila sa mnom znajući za moju sklonost alkoholu. Možda je vidjela da sam zaista iskren u suštini i da imam problem s tim haramom, jer sam počeo ići na džumu redovno njoj za volju. Istina, rijetko sam pretjerivao s alkoholom, ali želja za tim zlom bila je prisutna gotovo svakodnevno. Druženja s prijateljima u tom periodu uglavnom su se svodila na “sijela i besjede” do sitnih sati. U braku se to promijenilo, smanjio sam svoje potrebe za takvim stvarima, hvala Allahu, što mi je ostavio osjećaj za suprugu da je ne ostavljam samu. Međutim, vremenom sam ta grupna sijela pretvorio u samostalna sijela. Uvijek sam imao problem s njom oko toga. To je bilo u početnom periodu braka.

U nastavku sam sebe tješio da nikome ne nanosim zlo, i bio sam u neku ruku pažljiv pri razgovoru, međutim, prokleti šejtan, ukoliko mu se dozvoli, sitnice dovede do svađe i rasprave. Ranije nisam postio, eventualno dan-dva i to je bilo to. Ramazan i Bajrame sam poštovao ne konzumirajući alkohol, osim jedan jedini Bajram u mom životu, i za to djelo sam se pokajao odmah tada i to sam obećao sebi da neću više nikad ponoviti. Nakon kratkog perioda braka odlučim da ispostim prvi sljedeći ramazan, i zaista uspijem u tome. I sljedeći. Međutim, sve te moje dobre namjere bile su na kraju anulirane ponovnim vraćanjem starom načinu života. Niti rođenje djeteta u tom periodu nije puno toga promijenilo. Jednostavno, ja sam mislio da je alkohol nemoguće izbaciti iz mog života. Iako u manjem obimu nego kao slobodan muškarac, izgleda da se svaki posao, proslava, svela na tu laž da je to odušak od svega i da se čovjek u tome rasterećuje. Prokleti šejtan umotavao je u moje misli sve moje izgovore supruzi u vezi s tim.

Međutim, jedna rečenica vjerovatno je okrenula moj život u drugom smjeru. Naime, gledajući me u tom stanju, supruga mi reče: “Zar ćeš takav primjer da daješ našem djetetu?” Nisam bio ravnodušan na to, i nisam imao odgovor kao uobičajeno. Naši očevi svakako piju alkohol i meni je to bila normalna pojava. Ali nakon tog pitanja počeo sam razmišljati i razmišljati. I nisam to mogao izbaciti iz glave naredni period. Iako sam nastavio s tim grijehom, osjećao sam neku prazninu u sebi. Počeo sam i povremeno klanjati, ali osjećao sam se toliko licemjerno u namazu, jer sam znao da ću se vratiti zlu. Razmišljao sam o svemu i svačemu, od našeg bračnog odnosa, od odnosa sa mojim roditeljima, s okolinom, zanemarujući glavni odnos, odnos sa Stvoriteljem svega.

Čekajući ramazan ove godine, 9. 5.2018., nakon još jedne noći s alkoholom, donesem odluku, hvala Allahu na uputi, da je to zadnji put kada sam uzeo taj haram. Ramazan je bio vrlo blizu, i odlučio sam početi klanjati svaki namaz. Nisam nikome saopćio svoju odluku, svakako su znali da ne pijem kad je ramazan. Išao sam na teraviju dvadesetak puta, na ostale namaze nisam išao, ali sam ih redovno obavljao u kući. I onda na kraju teravije, uoči 27. noći, naš imam reče nešto slično ovome: “Pa zar ćete dozvoliti da se, nakon svog ovog truda i dolazaka u džemat, ponovo vratite starim navikama, i ostavite namaz do sljedećeg ramazana, a hoćemo li ga dočekati?” Kao da je poruka bila upućena meni samo, a ne svima nama, tako sam se osjećao u datom trenutku. Ja sam već počeo doživljavati namaz iznutra, post me oplemenio, učinio me mirnijim, jer sam inače ljutite naravi u prvi mah. Tada sam i definitivno odlučio da je ostavljanje alkohola bila tek “mala” odluka samo, mene je čekalo nešto mnogo veće, svakodevni redovni namaz Gospodaru svih svjetova, Allahu.

Prvi dan Bajrama, otišao sam na podne i ikindija-namaz. Sutradan ujutro i na sabah. I tako narednih dvadesetak dana nije prošao dan da ja nisam klanjao makar jedan namaz u džematu, a nekad i svih pet. Supruga je prva saznala za moje odluke, i vidio sam na njoj da je ona to i očekivala jer je vidjela promjene u mom ponašanju i svakodnevnom životu. Ostali su bili poprilično iznenađeni, misleći da ću “radikalno” promijeniti svoj odnos prema njima. Međutim, ja sam imao drugačije namjere. Posvetio sam se svakodnevnom čitanju korisnog znanja o islamu, i zaista sam shvatio da samo Allah, dž. š., može da uputi insana. Od tada svakodnevno molim za uputu i jačanje imana. Slušam, ali i upoznao sam dosta uleme poznate našoj javnosti, čijim znanjem pokušavam da se okoristim.

Hvala Allahu, dž. š., od ramazana do danas, počašćen sam da učim ezan i mujezinim u odsustvu dva mujezina kad sam u džematu. Predvodio sam i namaz jednom. O proteklih pet mjeseci mogao bih napisati čitavu knjigu gdje sam spoznao da je zaista, jedna i jedina istina samo Allah, dž.š. Život mi se okrenuo skroz u suprotnom smjeru, sada sam ja zamijenio ulogu sa suprugom, ja sam njen motivator da nema propuštanja namaza. I zaista nema veće slasti od namaza, bez obzira na bilo kakav fizički umor u datom trenutku. Iskrenim namazom i odnosom prema Stvoritelju štitimo sebe od činjenja grijeha. Želja za islamom svakim je danom sve veća, kako za znanjem, jer se znanjem približava Gospodaru, tako i za promjenom nabolje u svakom aspektu. Trudim se da svojim djelima budem bliži sunnetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, što je više moguće, jer jedino on može biti uzor, makar i djelić njegovog ponašanja preuzeli, to je veliki napredak. I naizgled malo djelo je veliko, ako smo ustrajni u njegovom činjenju.

Zato bih zaista poželio svakome kao sebi, ko ima i trun imana u sebi kao što sam ga ja uvijek osjećao, hvala Allahu, dž. š., da ustraje u dobru, da traži od Allaha snagu za bolje i više i da mu Stvoritelj bude jedini oslonac nakon što uradi ono što je do njega. Da nas Allah, dž. š., uputi na pravi put, da nas vodi pravim putem, i da ustrajemo na tom putu! Amin!

Tekst poslao brat L. S.

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura) –  više o tome na ovom linku: http://www.n-um.com/nagradni-natjecaj-moj-povratak-islamu-posalji-svoju-pricu-i-osvoji-50-eura/

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: