Pokajnici

Kako se mladi Finac vratio islamu

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Meni je 29 godina i presao sam na islam prije par godina. Mojim kazivanjem mogao bih se vratiti 10 godina unazad. Sjecam se kad sam imao 19 godina i zavrsio gimnaziju i razmisljao sta je sve pred mojim zivotom i sta bi trebao da radim, u smislu karijere i osamostaljivanja, a pogotovo o znacaju zivota. Osjecao sam da u zivotu mora biti nesto…

drugo osim karijere. Morila su me pitanja o zivotu: znacaj zivota, zasto postojimo, zasto je svijet ovakav itd. Tako sam odlucio saznati sto vise o tim stvarima. Imao sam nadu da ako s tim budem nacistu, to jest – ako pronadjem odgovor o cilju i smislu zivota i nadjem unutrasnji mir – sa karijerom cu lahko. Proucavao sam naucnu psihologiju i trazio odgovore na ova pitanja. Shvatio sam nesto oko psihologije, razumio sam da mi imamo tijelo i mozak ali i dusu. Kad sam se ovoga sjetio otisao sam malo na duhovniji put – citati o budizmu.

Otputovao sam u Englesku studirati. Tamo sam se poceo baviti meditacijom. Slijedio sam tamo jedan meditacijski pokret i naucio da prepoznajem svoj ego (strast ili svoje “ja”). Ego nam pokusava reci kakvi cemo biti i ponasati se, znaci pokusava da vlada – dominira nad nama. Pomocu meditacije htjeo sam se odreknuti ega, sto je bila dobra stvar. Bavio sam se nekoliko godina meditacijom, jer htjeo sam da nadjem neki pravac u zivotu. Ipak tu mi je bilo malo nekih nerazjasnjenih stvari kao napr. gledanje u sliku gurua (ucitelja joge) za vrijeme meditiranja. Cudno mi je to bilo, posto u jogi je pitanje o meni samom, a ne o nekome drugome. Zasto mi treba slika? Na druzenjima sa pripadnicima ovog puta meditacije, kao i u njihovim knjigama, pricalo se o trazenju istine, ali na kraju krajeva nije bilo odgovora. Nije se pricalo ni o Bogu. Ipak sam odlucio da trazim odgovore iz drugih izvora i na drugim mjestima.

Zavrsio sam vec bio studije u Engleskoj i odlucio sam uzeti jednu godinu pauze. Otputovao sam na Costa Ricu na jedan dobrovoljni projekat. Ponio sam sa sobom Novi Testament. Mislio sam da ako nadjem odgovore na svoja pitanja, naci cu pravac u zivotu i unutrasnji mir. To je bio moj motiv. Ako nadjem istinu, nasao sam mir. Kao protestant okrenuo sam se svojim korijenima i citao Novi Testament. One clanke s kojima sam se slagao prihvatio sam, a one u koje sam sumnjo odbacio sam. Mozda znate da u Novom Testamentu ima nekoliko razlicitih verzija, evandjelja, gdje o Isa alejhisselamovom (o Isusovom) zivotu govore nekoliko razlicitih osoba i svaka na svoj nacin, to jest kazivanja im se razlikuju i kada govore o istim stvarima. Koji je sad pravi? Zasto razlicite verzije? Krscani vjeruju da je to Bozja rijec, ali ti ljudi su po mom misljenja sami pisali te tekstove. Jasno se vidi tu ljudski trag. Nisam vjerovao da je to apsolutna istina. U isto vrijeme cudio sam se svetom trojstvu i da je Isus Bozji sin.

Dok sam jednog dana razmisljao o svojim pitanjima, shvatio sam nesto. Kao sto mi nije trebala slika gurua ispred mene, tako mi ne treba ni slika Isusa. Kad trazim nesto dobro za sebe, zasto mi treba neki kip, slika ili idol sto je covjek napravio. To mi nije potrebno. Razmisljao sam onda, ako ne vjerujem u protestantstvo i trojstvo, u sta onda vjerujem. To mi je vec bilo mozda malo izazovnije pitanje, jer ostalo je malo izbora. U budizmu je budha-kip itd. a ako bih presao na jevrejstvo (judaizam) morao bih reci da Isa a.s. (Isus) nije bio Bozji poslanik a ja to ne mogu – ne bi nikad rekao da Isus nije Bozji poslanik, ja ni njega ne odbijam. Koji je znaci sljedeci korak? Nastavio sam potragu, jer sam htjeo kao sto sam prije rekao da nadjem odgovore na svoja pitanja da bi dobio unutrasnji mir.

Razmisljao sam… Sjecao sam se zbivanja – dozivljaja iz moje proslosti i jedna cinjenica iz proslosti je privukla moju paznju pa sam zastao i detaljnije razmislio o njoj. Naime, za vrijeme mog boravka u Engleskoj imao sam puno svakakvih prijatelja, hindusa, jevreja, krscana, ateista itd. Imao sam jednoga cimera, prijatelja koji je bio student kao i ja, Libijanca, s kojim sam stanovao pola godine, i to je bio moj prvi kontakt sa islamom. Razmisljao sam unazad taj dozivljaj. Taj moj prijatelj nikad mi nije rekao: ”Hej, za tebe je islam jedini pravi izbor.” Cak, on mi je i sam predlozio jogu, ali nije ni sam dolazio da prisustvuje, sto me je malo nerviralo a malo i cudilo. On je malo pricao o islamu a ja o jogi. Nikad me nije tjerao u islam i cak mi je bio vise brat nego moja braca. Radio je za mene sve sa ljubavlju i dobrom voljom, nudio mi hranu sto napravi, djelio stvari itd. Dao je o sebi lijepu sliku kroz svoje ponasanje, i na taj nacin o islamu.

Razmisljao sam dalje sta sam onda, ako vec nisam krscanin. Jedne prilike kada sam vozio prema kuci, prije dvije i po godine, pomislio sam, pa zasto ne bih procitao Kur´an. Osjecao sam da je to moj zadnji izbor. Nikad nisam ni pomislio prije da procitam Kur’an, vallahi. Usao sam u kucu, upalio sam tv i – subhanAllah, u isto vrijeme kad sam upalio tv, poceo je dokumentarni program o Cat Stevensu i njegovom prelasku na islam. On je nekada bio izuzetno popularan i poznat u svijetu po-muzike. Sada je poznat po imenu Yusuf Islam, po ucenju ilahija na engleskom jeziku i aktivnom radu za bolje stanje muslimana u Britaniji pa i cijelom svijetu. Na sva moja dotadasnja pitanja dosli su odgovori, evo jos jednog krscanina, da postane musliman. Tu je osoba, koja je nasla u islamu svoj unutrasnji mir. Bio sam malo zapanjen. Nikad prije nisam nista gledao o prelazku na islam niti cuo o nekim ljudima sto su presli na islam. U jogi sam ucio kako nam se stvari desavaju zbog nekog razloga i da nam univerzum pokusava to reci. Ako pratimo znakove, trebamo ih analizirati na drugaciji nacin, a ne samo preko naseg ega. Ego nas pokusava prevariti, kao sto sam prije rekao. Ovo sam dozivio kao taj znak.

Otisao sam nakon par dana u biblioteku i posudio (zaduzio, iznajmio) Kur’an. Intenzivno sam citao dva i pol mjeseca. Dok sam ga citao, nisam ga mogao ispustiti iz ruku, bio je “magican”. Dao mi je sva razjasnjenja na pitanja, zasto mi se nesto desilo u zivotu sta se desilo ili zasto nisam dobio neke stvari u zivotu. Kada sam procitao, ne znam recitirati na arapskom, ali u prevodu je nesto kao ovako: “nekad vi ljudi zelite neke stvari, ali one nisu dobre za vas, vi ustvari dobijete stvari za koje mislite da su lose, ali su te stvari dobre za vas”. Subhanu ve teala, pa ovo je istina. Sjetio sam se kada sam kao djecak htjeo da budem profesionalni fudbaler i kad sam shvatio da to necu postati, upao sam u veliku krizu i depresiju. Bog je htjeo da kaze da sam mislio tad da je to dobra stvar za mene, ali bi bila losa da se ostvarila. Prihvatio sam to i dok sam citao dalje Kur’an cinio sam korake prema unutrasnjem miru koji sam zelio. Ali zahtjevalo je puno hrabrosti da uzmem taj korak da se okrenem islamu. Zapitkivao sam sebe samog – da li zaista islam? Ja da budem musliman?! Naravno nisam nikog ni poznavao u blizini od muslimana.

Tri mjeseca su prosla odkako sam procitao Kur’an. U tom vremenu, jednog dana, na vrata su mi zakucala dva propovjednika – dvije zene – iz sekte «Jehovini svjedoci». Otvorio sam i poceli smo razgovarati. Jedna od njih me je upitala, da li postoji prava vjera po mom misljenju. Rekao sam odmah – da – to je islam. Te su mi rijeci dosle kao sehadet, iznenada, bio sam iznenadjen i sam. Odlucio sam uciniti sljedeci korak, otisao sam u dzamiju u centru grada. Braca su me toplo docekala, ponudila kahvu, razgovarali i pitali trebam li jos informacija. Sljedeceg vikenda sam otisao ponovo i izgovorio sehadet. Elhamdulillah, braco i sestre, ovo je sad moja prica i sigurno jedna od mnogih.

(Na kraju slijedi odgovor na pitanje od jednog brata o tome, kako na njegovu odluku gledaju roditelji, prijatelji i ostali.)

Covjek kad promijeni vjeru, on ima veliku odgovornost za to. On ne bi ostavio svoju rodbinu ni prijatelje. On cini ovu promjenu za sebe mirno i polahko. Novih informacija ima znatno mnogo i to se treba prisvojiti bez zurbe. Tako sam i ja htjeo mirno intenzirati se prema Islamu. Imam iste prijatelje kao i prije, i zovu me istim imenom. Nisam osjecao potrebu da promijenim svoje ime. Kako ce ljudi reagovati prema meni nije u mojim rukama. Moja odgovornost je da postujem svoje roditelje i bliznje na isti nacin ili cak bolji nego prije. Esselamu alejkum!

Prevod: sestra A. B.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: