Rekaik

Lejla

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Prije devet godina saznala sam da imam veoma opasnu bolest, dobila sam tumor, svako zna da je i samo spominjanje imena te bolesti zastrasujuce. Moje vjerovanje u Allaha je tada bilo slabo. U potpunosti sam zastranila od sjecanja na Allaha, dz.s., i smatrala sam da ce ljepota i zdravlje trajati cijeli zivot. Nikada nisam ni pomisljala da cu oboljeti od bolesti poput raka. I tako, kada sam saznala za bolest koja je…

u meni, to me tako jako potreslo, iz dubine duse. Razmisljala sam o bjezanju. Ali gdje? Gdje mogu pobjeci od bolesti koja se nalazi u meni? Cak sam pomisljala na samoubistvo! Medjutim, mnogo sam voljela svog muza i djecu. Nisam ni razmisljala o Allahovoj kazni ako pocinim takav grijeh, jer, kao sto sam rekla, bila sam daleko od sjecanja na Allaha. Allahova je volja bila da ta bolest bude razlog mojoj uputi, takodjer i razlog za uputu mnogo ljudi.

Otisla sam u Belgiju gdje sam posjetila mnoge ljekare. Oni su kazali mom muzu da mi prvo moraju ukloniti dojke, potom da moram ici na odredjene terapije. Znala sam da ce te terapije uzrokovati opadanje kose, da ce moje trepavice i obrve nestati, da ce to uzrokovati pojavu brade na mom licu i uciniti da mi nokti i zubi pocnu otpadati. Tako sam u potpunosti odbacila tu soluciju.

“Radije cu umrijeti sa svojim dojkama, zubima i sa svime onim s cime me je Allah stvorio nego zivjeti bez toga” – kazala sam. Zamolila sam ljekare da mi dadnu drugu terapiju koja je manje efketna i oni su to i ucinili.

Vratila sam se nazad u Maroko, te sam tamo isla na terapiju i nisam imala nikakvih posljedica na svom tijelu, sto me je cinilo veoma sretnom. Razmisljala sam: “Mozda su ljekari pogrijesili i mozda ja nemam rak. Medjutim, nakon sest mjeseci, pocela sam naglo mrsaviti, moja boja se pocela mijenjati i osjecala sam konstantni bol. Moj ljekar u Maroku savjetovao mi je da se vratim u Evropu, i to sam i ucinila.

Tamo u Belgiji sam naisla na katastrofu! Ljekari su rekli mom muzu da se bolest rasirila cijelim mojim tijelom, da su pluca u potupnosti inficirana, i da sada nemaju nikakvog rjesenja za moj slucaj. Kazali su: “Bolje vam je da odvedete svoju suprugu nazad u svoju zemlju da tamo umre”. Moj muz bio je sokiran… i, umjesto, odlaska nazad u Maroko, otisli smo u Francusku, misleci da cemo tamo naci neko rijesenje.

Ali, u Francuskoj nista vise od onoga na sto smo naisli u Belgiji. Konacno, odlucili smo da odemo u bolnicu i da odem na operaciju odstranjivanja dojki i da nastavim s jakom terapijom (koju su ljekari ranije propisali). Medjutim, moj suprug je razmisljao o necemu na sto smo uvijek zaboravljali. Zalosno, na nesto sto je uvijek bilo previse daleko od nasih misli.

Allah, dz.s., je nadahnuo mog supruga da me odvede Allahovoj Svetoj kuci u Meki. Mozda mozemo stati pred Allaha i zamoliti ga da nam pomogne da pronadjemo izlaz iz tog problema. Napustili smo Pariz izgovarajuci: “Allahu Ekber, La ilahe illallah? (Allah je najveci, Nema boga osim Allaha)“.

Bila sam veoma sretna jer bilo je to prvi put da posjetim Allahovu Svetu kucu i da vidim Kabu. Ponijela sam primjerak Kur’ana iz Pariza, prije ga cak nisam ni imala sa sobom. I krenuli smo za Meku. Kada sam usla u Svetu dzamiju i vidjevsi Kabu pocela sam jako plakati, jer sam se sjetila da je to mjesto na kojem su klanjali Allahovi poslanici, Sveta dzamija, mnostvo muslimana, Velisanstvenost, Darezljivost i zista Milostivost mog Gospodara, Allaha…

Plakala sam jer se sa svim tim nisam mogla lahko suociti, jer sam zalila za svim proslim godinama koje sam provela bez obavljanja namaza i trazenja Allahove pomoci. Kazala sam:”O, Gospodaru, ljekari su bili nemocni da me izlijece….Ti imas lijek za svaku bolest, sva vrata su ispred mene zakljucana. Nista mi nije ostalo nego da trazim pred Tvojim vratima, Molim te Gospodaru, ne zatvaraj mi Svoja vrata!?

Nastavila sam klanjati i upucivati Allahu dove dok sam obilazila Kabu. Molila sam ga da me ne razocara i vrati praznih ruku. Kao sto sam ranije kazala, u potpunosti sam zastranila kada je bila u pitanju Allahova vjera. Tamo sam otisla i do ucenjaka i zamolila ih da me upute na neke knjizice i dove koje lahko mogu citati. Savjetovali su mi da ucim sto vise mogu iz Kur’ana.

Takodjer su mi savjetovali da sto vise cinim “tedhallu” sa zemzem vodom. (Tedhalla: je piti velike kolicine vode dok voda ne dodje do rebara). Takodjer su mi savjetovali da mnogo spominjem Allaha i da donosim salavate na Poslanika, a.s. Na Allahovom svetom mjestu sam se osjecala veoma mirno i opusteno. Zamolila sam supruga da mi dopusti da se ne vracam nazad u hotel i da ostanem u Haremu cijelo vrijeme. On mi je dao svoje dopustenje.

U Haremu su pored mene bile neke sestre iz Egipta i Turske koje su vidjele kako mnogo placem. Pitale su me za razlog. Kazala sam im da prije nego sto sam dosla u Allahovu kucu, nikad nisam mislila da cu je toliko mnogo zavoljeti. Takodjer sam im kazala da imam rak. One su bile uz mene cijelo vrijeme i nisu me napustale. Takodjer su dobile dozovole od svojih muzeva da ostanu sa mnom u dzamiji.

Rijetko smo spavale. Jele smo male kolicine hrane, ali smo pile mnogo vode zemzem. I kao sto je Poslanik, s.a.v.s, kazao: “Zemzem voda je za ono zasto se pije, ako je pijes namjerom da se izlijecis, Allah, dz.s., ce te izlijeciti. Ako je pijes zbog zedji, Allah, dz.s., ce ti ugasiti zedj… itd.” Tada nisam osjecala glad. Nastavila smo obavljati tavaf i mnogo uciti Kur’an. Na taj nacin provodila smo dane i noci.

Kada sam dosla u Allahovu kucu bila sam veoma mrsava, a gornji dio mog tijela i moje grudi bili su ispunjeni oteklinama od krvi i gnoja. To je bilo zbog toga sto se rak prosirio po citavom gornjem dijelu tijela. Sestre su me neumorno molile da operem gornji dio svog tjela zemzem vodom, ali ja sam se cak bojala da taj dio tijela i dodirnem. Bojala sam se podsjecanja na svoju bolest, jer ce tada bolest okupirati moje misli, umjesto da se sjecam Allaha i da mu se predam u potpunosti.

Od tada sam stalno prala svoje tjelo, bez direktnog doticanja dijela koji je bio pogodjen rakom. Nakon pet dana, moje prijateljice insistirale su da cijelo tijelo polijem i operem zemzem vodom. Na pocetku sam odbila. Medjutim, osjetila sam da me nesto tjera da to ucinim. Polahko sam pokusavala preci preko dijelova koje sam uvijek izbjegavala. Ponovno sam se uplasila, ali sam opet osjetila silu koja me tjera da jos jednom pokusam. Oklijevala sam.

Nakon treceg pokusaja, prisilila sam svoju ruku da preke preko gornjeg dijela tijela i, konacno, preko grudi! Nesto nevjerovatno se desilo, nije bilo oteklina od krvi i gnoja!!! Nisam mogla vjerovati u ono sto sam osjetila. Presla sam preko oboljelog dijela tijela jos jednom, bila je istina! Da, to je bila istina! Zadrhtala sam. Sjetila sam se da je Allah kadar uciniti sto god On hoce.

Zamolila sam jednu prijateljicu da dodirne moje tjelo svojom rukom i pogleda ima li oteklina. Ona je to ucinila i one su potom povikale: “Allahu Ekber! Allahu Ekber!?” Otrcala sam svom suprugu u hotel, pokazala dio tijela koji mi je ranije bio otecen i zagnojen i kazala: “Pogledaj Allahove Milosti!?”

Rekla sam mu sta se desilo i on nije mogao da u to povjeruje. Plakao je neprestano. Kazao je: “Znas li da su se ljekari zaklinjali da ces umrijeti u roku od tri sedmice”?? Ja sam im odgovorio: “Sudbina je u Allahovim rukama, neka je On Hvaljen, niko ne zna sta nam buducnost donosi osim Njega”.

Ostali smo u Svetoj Allahovoj kuci jednu sedmicu, zahvaljivala sam Mu za Njegovu nemjerljivu Milost. Potom smo otisli da posjetimo Poslanikovu dzamiju u Medini. Nakon toga smo otputovali u Francusku. Tamo su ljekari bili zbunjeni i iznenadjeni do ludila. “Jesi li ti ista ona osoba?” – pitali su me. Ponosno sam odgovorila: “Da, a ovo je moj suprug, mi smo se vratili Allahu, i sada se ne plasim nicega osim Allaha, dz.s., i sudbina dolazi od Njega.” Kazali su mi da sam veoma cudan slucaj, a izrazili su i zelju da me ponovno pregledaju.

Uradili su to ponovno, i nisu nista nasli. Prije, jedva da sam mogla disati od nateklina. Medjutim kada sam otisla u Allahovu Svetu kucu i zamolila ga da me izlijeci, rak je u potpunosti nestao. Potrazila sam knjige iz Poslanikove biografije, citala sam ih i mnogo plakala. Plakala sam zaleci za svim sto sam propustila u zivotu. Propustila sam imati ljubav spram Allaha i Njegovog Poslanika. Ja, ponizni rob Allahov, koji je trabalo da voli Allaha cijelom svojom dusom, trosila sam svoju ljubav, kroz sve ove godine, na beznacajne stvari ovoga svijeta.

Plakala sam za vremenom koje sam potrosila daleko od Allaha, mog Stvoritelja, za vremenom koje svi treba da utrosimo u obozavanje Allaha, istinski Ga voleci, izrazavajuci ljubav spram Njegovog Poslanika, slijedjenjem njegovog plemenitog uzora, njegovog sunneta. Molim Allaha da oprosti meni, mome suprugu i svim muslimanima i da me prihvati kao iskrenog roba. Amin!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: