Pokajnici

Ljubav u ime Allaha – Bio sam mrtvac u liku živa čovjeka

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ljubav u ime Allaha
“Zovem se Ahmed. Radim u fabrici auta, u naselju zvanom “Sesti oktobar”. Kada sam posao u srednju skolu, osjetio sam da mi se zivot kojim zivim nikako ne svidja. Zato od tada moj zivot postaje drugaciji. Poceo sam pusiti cigare, a pokusaji mojih roditelja da me odvrate od toga nisu urodili plodom. Prosjek ocjena u skoli mi je oslabio, a u moj zivot ulaze novi prohtjevi: izlasci van kuce i provodjenje…

noci sa drustvom. Isao sam na putovanja sa drustvom, imao sam oko sebe malu skupinu prijatelja. Upisao sam Vojnu akademiju. Tamo sam stalno pravio probleme nadredjenima i starijim kolegama. Nakon
dvije godine imao sam jasnu odluku: napusticu Akademiju. U isto vrijeme, porodica me je ubjedjivala da nastavim, obecavajuci da ce mi osigurati sve sto mi je potrebno samo da nastavim skolovanje.

To ubjedjenje je na mene utjecalo pa nisam napustio Akademiju. Ali je moj zivot jos vise tonuo u ponor i poceo uzimati drugi pravac do te mjere da su mi drugovi dali nadimak Sejtan, zbog mojih stalnih razmisljanja o tome kako da sto vise skrenem sa Pravog puta. Znaci, bili smo zaokupljeni alkoholom, drogom, izlascima, djevojkama do te mjere da smo stigli do granice kada smo sebe pitali: “Koji to haram jos nismo pocinili?”

Pa smo vidjeli da nismo jos probali uzimati kamatu, pa smo poceli i to raditi, kako bismo u narednima danima dobili sto vise novca. Ovim smo isprobali skoro sve harame (grijehe). Za nas je bilo vazno da sami sebi dokazemo da smo svaki grijeh pocinili. Nakon Akademije upisao sam Trgovacki fakultet i odlucio sam da se ne brinem za diplomu, pa makar je i nakon deset godina uzeo. Polozio sam prvi semestar, ali sam pao na kraju.

Istina, poceo sam osjecati gadjenje prema svom zivotu. Stalno sam osjecao dosadu. Nije nista postojalo sto bi moglo unijeti srecu u moj zivot ili bilo koju vrstu zadovoljstva. U drugoj godini sam se malo poceo interesovati za fakultet. Razmisljao sam o tome da se malo smirim. Udaljio sam se od svog drustva, cak nisam volio ni da se sretnem sa nekima od njih. Jedino sam ostao u kontaktu sa prijateljem po imenu Ihab, koji je stanovao u mom komsiluku i isao je sa mnom na Univerzitet.

Njegov otac je radio u Saudijskoj Arabiji, pa je on otputovao kod njega polovinom ramazana i vratio se potpuno drukciji od onog Ihaba prije putovanja. Poceo je ici u dzamiju. Nacin govora je promijenio. Poceo mi je objasnjavati da se u potpunosti promijenio i da se njegov nacin zivota promijenio. Sto se tice mene, ja sam sve to shvatao kao salu, govoreci: “To ti je nesto sad palo napamet, promijenit ces se ti polahko.” Ali nase prijateljstvo je doslo do granice prekida.

Sto se tice mog zivota kada bih ucio, imao sam pored sebe kasetofon, na kojem bih slusao muziku, ili bih ukljucio televizor, ne obracajuci paznju na ono sto emitira. Odjednom su mi dosadile sve kasete koje sam imao kod sebe, pa sam nasao jednu, a nisam znao sta je na njoj, kad ono nesto kao Kur´an. Saznao sam da je to bila dova, veoma lijepa, lijepog znacenja “plac”, a koju prvi put cujem.

Jednog dana sam otisao u dzamiju da obavim ikindiju – namaz. Naravno, svi su se cudili otkud ja u dzamiji? Nakon sto sam klanjao namaz osjetio sam kako me neko miluje po kosi, a potom me poljubi u glavu. Zacudio sam se. Pogledah, kad ono covjek iz komsiluka, prijatelj moga oca. Osjetio sam neko cudno strujanje u sebi, kao da mi tijelo drhti, a oci suze. Osjecanje koje do tad nisam imao. Hvala Allahu, klanjao sam i aksam i jaciju tog dana u dzamiji, a imam je ucio ajete iz zadnje cetvrtine Kur´ana, iz sure Ez-Zumer: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogrijesili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah ce, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prasta i On je milostiv.

Kada sam cuo ovaj ajet, imao sam osjecaj da o meni govori. Dobio sam volju. Izlazeci iz dzamije, iznenadio sam se kada sam ugledao svog prijatelja Ihaba ispred sebe. Cekao me je ispred dzamije. Zagrlio me je takvom toplinom koju nikada necu zaboraviti dok sam ziv. Poljubio me je i rekao veoma lijepe rijeci: `Budi siguran da gdje god da odes neces naci smiraj, osim na ovom mjestu, i da ces se njemu ponovo vratiti.`

Od tada osjecam da sam se povratio, i necu zaboraviti blagodat Allaha Uzvisenog sto mi je poslao prijatelja Ihaba, koji je, cak i kada sam Allahu bio nepokoran, bio strpljiv prema meni i upucivao me. Cak je ostavljao dzamiju u kojoj je volio klanjati teravih-namaz i isao bi sa mnom u neku drugu dzamiju, u kojoj bih ja volio klanjati zbog blizine. Kada bismo obavili namaz, on bi se brzo vratio nazad. Kasnije sam saznao da je isao u dzamiju u kojoj je volio klanjati da dovrsi namaz.

Ihab, da ga Allah pocasti, je pokusavao da mi pronadje zamjenu za prijasnje drustvo. Poceo me je upoznavati sa svojim prijateljima sa fakulteta – mladicima meni veoma cudnim, jer sam ja mislio da onaj ko se pridrzava vjere mora biti star, sa bradom, naboranog lica, obucen u galabiju – ali sam nasao da su ovi mladici odlicni: pridrzavaju se vjere, a u isto vrijeme izlaze u grad, bave se sportom, vesele se, uzimaju sve sto im zivot nudi, ali uz uvjet da to bude u ime Allaha Uzvisenog i u skladu sa Njegovim zakonima.

Na kraju sam nasao drustvo koje je zamijenilo moje staro drustvo i zajednicu u kojoj sam zivio. Poceo sam se u toj novoj zajednici osjecati sigurnim, pa nisam vise trazio drustvo i zajednicu iz proslosti. Sto se tice mog starog drustva, budem nekada sa njima, pricamo, smijemo se, jer ako bih im okrenuo ledja, bilo bi o meni stosta kazano. Kod mene sada postoje druga pravila po kojima mjerim svoja djela i potupke: Bratstvo u ime Allaha i ljubav u ime Allaha.”
*********************************
Bio sam mrtvac u liku ziva covjeka

“Zovem se Abdullah, imam dvadeset i cetiri godine. Egipcanin sam. Radim u agenciji za reklamne usluge. Prica o mom povratku vjeri je slijedeca:

Kada sam napunio sesnaest godina, poceo sam raditi kao maneken i model za video klipove i reklame. Tamo sam usao u okruzenje puno nemorala i nereda, sto je bilo u suprotnosti mom odgoju kojeg sam dobio od oca i majke, cije dobro ne mogu poricati. Znaci, od malehna sam odgojen da obavljam namaz, ali, nazalost, lose drustvo je to koje me je udaljilo od moje kuce i porodicnog odgoja.

Dakle, stvari su izmakle kontroli, a sejtan mi je u tome bio veliki pomagac. Sve je pocelo izlazenjem i setnjom sa drustvom, ruckovima u restoranima i provodima. Onda smo rekli: `Nije sve u hrani i picu, moramo naci nesto novo.` Pa smo trazili nesto novo sto cemo raditi. Poceli smo piti alkohol, uzimati drogu, organizovati svecanosti uz ples (Party time), provoditi tako noci izvan kuce.

Kada bih se osamio, pitao bih se: `Jesam li istinski sretan zbog ovoga sto radìm?` Ili bih to rekao samo kako bih sebe ubijedio da ispravno postupam?

Ali kada bih vidio svoje drustvo ponovo i sa njima sjedio, rekao bih sebi: `Zar da svi oni budu u zabludi, a ja jedini da sam u pravu?` Pa bih nastavio radeci sto i oni rade.

Ako bismo se svi slozili na necemu, to bi znacilo da je to ispravan put. Postao sam kao oni. Kao da sam bio u komi, pa nista oko sebe nisam mogao vidjeti. Kao da sam bio mrtvac. Zivi mrtvac. Nesto me je tjeralo da radim sve sto je pogresno do te mjere da je pogresno kod mene postalo ispravno. Dok su ispravne stvari , kao sto je namaz i ucenje Kur`ana, postale ono cega sam se klonio.

Jednog dana sam sa svojim prijateljem gledao film o tome kako ljudi umiru i kako im se sejtan smije i uvodi ih u vatru. Osjetio sam u sebi kao da sam ja od tih ljudi i da se meni sejtan smije. Osjetio sam u sebi veliki strah, histerican strah, koji me je natjerao da vrisnem i kazem svojim prijateljima: `Ne mogu vise boraviti u ovoj kuci, osjecam da u njoj ima puno sejtana.` Zatim sam rekao: `Ja odoh.` Otisao sam kuci, a tijelo mi se treslo od straha. Nisam znao sta da radim.

Odjednom sam cuo sabahski ezan. Rekao sam sebi: `Uzet cu abdest i prouciti suru Ja Sin.` Naravno, nisam mogao nista prouciti, jer me je sejtan posjedovao iznutra. Sto sam vise pokusavao uciti Kur´an, to se moje tijelo vise treslo i slabilo. Rekoh: `Klanjat cu sabah.`

Iako je razdaljina izmedju moje kuce i dzamije nekih stotinjak metara, osjetio sam kao da sam pjesacio od Kaira do Asuana (od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga Egipta). Hodao sam u strahu, pa sam poceo trcati, a sejtan mi je prisaptavao da sam poludio i da nije za mene namaz. Ostao sam tako u borbi sa sejtanom tri puna mjeseca.

Neka je hvala Allahu dz. dz., Koji me je pocastio i pomogao mi da savladam svog sejtana koji me je puno zamarao i namucio me. Mucio me je prilikom abdesta, namaza, ucenja Kur´ana do te mjere da sam rekao svojoj majci: `Osjecam da sam poludio.` Upitala me je: `U cemu je problem?` Sve sam joj ispricao. Pa me je ponovo upitala: `Kada je to bilo?` Rekoh: `Tog i tog dana.` Na to ona rece: `Neka je slavljen Allah dz. dz.!` Ostala je tako neko vrijeme, izgovarajuci tekbire i govoreci: `To je dan kada sam molila za tebe. Molila sam cista srca i iskrena nijeta da te Allah dz. dz. uputi.`

Istina je da sam osjetio kako me je uputa stigla – kao da me je nesto obuhvatilo. Dova je otisla Allahu dz. dz. a On je ukabulio, pa je odmah sisla i promijenila me iz `lijevog u desno.` Pitao sam svoju majku: `Sta sada da radim?` A ona mi je rekla: `Allah dz. dz. je prihvatio moju molbu i uputio te je na Pravi put. Idi u dzamiju. Sada treba da se boris sa sobom i sejtanom. Pokusaj biti na putu islama, na koji te je Allah dz. dz. uputio i potpomogao, i budi ustrajan sve dok ne zasluzis Dzennet!`

Ustvari, nisam ocekivao da to mogu podnijeti, i ne mogu opisati ono sto se meni desavalo, osim rijecju: BORBA. Rat koji je besnio u meni, u mom tijelu, svakog dana i svake noci. Sve dok nisam otisao u jednu dzamiju i obratio se sejhu. Obavijestio sam ga sta mi se dogadja, pricajuci mu o svom velikom strahu i kako sejtan pokusava da me obmane da sam lud.

Sejh mi je tada rekao: `To je sejtanova metoda. On, kada vidi da se neko od njega udaljava, pokrece sva svoja oruzja. Ali, ako mu se covjek suprostavi, sejtan slabi i padaju sva njegova oruzja i spletke. Sejtanske spletke su slabe. Ostavljat ce te polahko, malo po malo, sve dok u tebi ne izumru i posljednji sejtanski utjecaji. Ono sto sada treba da radis jeste: da se boris svojim oruzjem, a tvoje oruzje su: namaz, ucenje Kur´ana i pridrzavanje principa islama.`

Ostao sam u ovom stanju borbe i rata sa sejtanom sve dok nije nastupio dvadeset i osmi dan mjeseca ramazana. Jedan od prijatelja me je pozvao da odemo na salatut-tehedzud, namaz bdijenja, u jednu dzamiju. Nasao sam ko ce mi spremiti sufur (sehur), ali prijatelj mi je rekao: `S nama ces sehuriti.`Pomislio sam: `Ovi ljudi su veoma dobri, mnogo mi se svidjaju.` Smatrao sam da ce mi onaj covjek koji mi ucini neku uslugu trazit ce i protuuslugu, a to je zato jer sam bio u losem drustvu.

Ali shvatio sam da ovi ljudi traze sevab i ono sto ce ustedjeti za onaj svijet. Od kada sam se poceo s njima druziti sejtan se od mene udaljio cak i kada mi dodje i kaze: `Sta oni zele od tebe? Zasto ovako dobro prema tebi postupaju?` Ali samo sto se sa njima susretnem i vidim njihov osmijeh na licu, sejtanska prigovaranja odmah nestanu.

Vratio sam se kuci nakon dva dana provedenih u itikafu u dzamiji. Sejtan mi je opet poceo prigovarati. Poceo sam razgovarati i telefonirati djevojkama, za koje sam ranije zelio da me samo pogledaju ili prstom na mene pokazu. Jedna mi je rekla: `Hajde da otputujemo na Sermi Sejh.` Nazalost, otisao sam sa jos nekim drugovima, i sejtan mi se poceo ismijavati, govoreci mi: `Probaj!`

Medjutim, ja sam vec donio odluku da necu vise konzumirati alkohol, niti drogu. Sa njima sam cijelu noc samo sjedio. Osjecao sam se nelagodno u njihovom drustvu i nisam znao kako da se prema njima ophodim. Kao da sam bio stranac medju njima. Nakon sto sam se vratio, donio sam odluku: ako Allah dz. dz. dozvoli i ako me ucvrsti, nikada vise necu ostavljati svoje prijatelje iz dzamije.

Naravno, ne mogu nikako uporedjivati svoj prijasnji i sadasnji zivot. Sada je moj zivot dobio pravo znacenje. Moj zivot sada ima smisao i cilj. Zivim da bih zasluzio Dzennet. Ozenio sam se da bih dobio dobro potomstvo, zbog kojeg cu uci u Dzennet. Osjetio sam da svako dobro djelo na ovom svijetu nosi nagradu za onaj, buduci svijet. Rekao sam: `Ono sto zelim jeste Dzennet i nista drugo.` Jer tako cu i na ovom svijetu zivjeti sretno. Hvala Allahu dz. dz. sto me je uputom pocastio i molim Ga da me na Pravom putu ucvrsti.”

Ove dvije price su iz knjige: ”Govor srca” – autor: Amr Halid.

Pripremila: sestra Bosanka

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko pronađete gramatičku grešku, OZNAČITE TEKST i prijavite tako što ćete pritisnuti Ctrl+Enter kada je tekst označen.

NA VRH

Prijava gramatičke greške

Ova poruka će biti poslata urednicima sajta