Odgovori

Mišljenje učenjaka hanefijskog mezheba o kamatnom kreditu

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

PITANJE: Poznato je da je kamata haram, međutim čuo sam da postoji mišljenje Ebu Hanife da je muslimanu u neislamskoj zemlji dozvoljeno uzimati kamatu i da je na osnovu tog mišljenja muslimanu u Evropskim zemljama dozvoljeno koristiti transakcije i ugovore kojima se u tim zemljama posluje, i da je dozvoljeno npr. kupiti kuću kamatnim ugovorom, koliko je to tačno?

ODGOVOR: Imama Ebu Hanife, kao i njegov veliki učenik Muhammed bin Hasan, Allah im se smilovao, su stanovišta da je muslimanu, u zemlji koja je u ratu protiv muslimana, dozvoljeno nemuslimanu prodati jedan dirhem za dva dirhema, tj. dozvoljeno mu je uzeti kamatu. (El-Mebsut, Es-Serhasi, 14/98 i Bedaius-sanai, El-Kasani, 5/192)

Neki savremeni učenjaci su na osnovu ovog mišljenja izdali fetvu da je muslimanima koji borave u zemljama Zapada dozvoljeno poslovati kamatom. Međutim, ova fetva je pogrešna, a na to ukazuju sljedeći argumenti:

Prvo: Spomenuto mišljenje Ebu Hanife i Muhameda ne odnosi se na stanje muslimana koji borave na Zapadu, jer to mišljenje ograničava dozvolu na poslovanje između muslimana i nemuslimana koji je u ratu protiv muslimana u zemlji protiv koje su muslimani u ratu. Muslimani koji borave u tim zemljama nisu u ratu s njima, nego u tim zemljama borave kao državljani ili na osnovu vize, i prema tim zemljama ih vežu ugovori, što znači da su te zemlje i njeni stanovnici u odnosu na muslimane koji tamo borave pod ugovorom a ne u ratu.

Drugo: Spomenuto mišljenje Ebu Hanife i Muhameda dozvoljava uzimanja kamate, dok kupovinom kuća i sl. musliman ne uzima kamatu nego je daje, što je suprotno onom što ovo mišljenje dozvoljava.

Treće: Kada bi predpostavili da se mišljenje Ebu Hanife i Muhameda može odnositi na današnje Zapadne zemlje ili nemuslimanske zemlje općenito, džumhur islamskih učenjaka, od kojih je i Ebu Jusuf najprisniji učenik Ebu Hanife, se nije složio sa Ebu Hanifom po tom pitanju. (El-Mebsut, Es-Serhasi, 14/98 i Bedaius-sanai, El-Kasani, 5/192) Većina učenjaka je stanovišta da je kamata haram u svakom slučaju, poslovao musliman sa muslimanom ili nemuslimanom, nalazio se u zemlji islama ili kufra. (El-Medžmu, 9/391, El-Mugni, 4/176)

Dokaz ovog mišeljenja je uopćenost kur’ansko hadiskih tekstova koji zabranjuju kamatu. Ti tekstovi ne prave razliku između nevjerničke i islamske zemlje, a musliman je podložan šerijatskim propisima i dužan je sprovoditi ih gdje god se nalazio. Dakle, mišljenje Ebu Hanife i Muhameda ne odnosi se na muslimane koji borave na Zapadu, a pored toga, odabrano mišljenje je da muslimanu nije dozvoljeno u bilo kojoj zemlji i na bilo koji način poslovati kamatom. Svemogući Allah najbolje zna.

Mr. Hakija Kanurić – Islamski časopis El-Asr, januar/februar 2013
___________________________________________

Prije svega da naglasim da fetva ima svoje posebno mjesto u šerijatskom pravu. Otuda su učenjaci tj. islamski pravnici za izdavanje fetvi postavili posebne uvjete, kako za onoga koji izdaje fetvu tako i za samu fetvu. Ne dolikuje svakome da izdaje fetve, a o samim uvjetima fetve i muftije ćemo, ako Allah dozvoli, pisati nekom drugom prilikom.

Danas je, nažalost, izdavanje fetvi postao hobi. Svako sipa fetve iz svojih širokih rukava pa su sve veće i češće katastrofalne greške prilikom izdavanja istih. Tako ćeš npr. vidjeti da pojedinci čuju da neko o nečemu govori pa mora i on da koju o tome kaže da bi bio u trendu. Neko je čuo da postoji pet prioriteta u Islamu pa je to spomenuo u tekstu da potkrijepi svoje mišljenje. Ne poznavajući odnos i redoslijed tih prioriteta dao je prednost prioritetu koji je na trećem mjestu nad prioritetom koji je na prvom mjestu. Šerijat je odredio načine čuvanja tih prioriteta te šta ih narušava a šta ne. Na osnovu toga, nema niko prava da narušava te načine svojim neznanjem.

Neko namjerno ili nenamjerno pogrešno interpretira mišljenje nekog od Imama da bi na taj način zaštitio svoj lični stav. Ili pročita nečije pogrešno interpretiranje pa ga tako i prenese bez provjere. Spomenute stvari su nerijedak slučaj i na našim BH prostorima a srećemo ih i kod pitanja o dozvoli uzimanja kamatnog kredita u zapadnim zemljama za kupovinu stana.

Prilikom izdavanja ove fetve nerijetko srećemo da dolazi do pravljenja više grešaka. Ne znamo šta je stvarni razlog toga ali mislim, da se dotični ne vraćaju na izvornu literaturu hanefijskog mezheba nego fetvu preuzimaju od određenih vijeća čijom odlukom potkrijepljuju svoje mišljenje.

Prva greška: U odgovoru se najčešće navodi stav našeg uvaženog imama Ebu Hanife, rhm., i njegovog učenika Muhammeda, rhm., da je kamata dozvoljena u nemuslimaskim zemljama i time se potkrepljuje mišljenje o dozvoli uzimanja kamatnog kredita za gradnju kuće ili kupovinu stana u zapadnim zemljama.
Problem nije u njihovom stavu već u prijevodu onoga koji na ovo pitanje odgovara. Oni jesu to dozvolili ali u darul-harbu (neprijateljske zemlje, zemlje protiv kojih se vodi rat) a ne u sporazumnim zemljama. (Pogledaj: El-Bahrur-raik, Ibn Nudžejm: 6/226; Hidaje, Marginani: 3/1011; ili sve knjige koje su komentar na neki od metnova ovo pitanje spominju kao poslednje u poglavlju o kamati)

Dobro je poznato šta je darul-harb (neprijateljske zemlje, zemlje protiv kojih se vodi rat) i da se to ne može primijeniti na zapadne zemlje i prevoditi to kao nemuslimaske zemlje. O problematici primjene propisa darul-harba na zapadne zemlje pisao je prof.dr. Vehbet Zuhajli u djelu El-muamelat el-malijje el-muasire. On kaže, prilikom odgovora onima koji su uzeli fetvu imama Ebu Hanife, rhm., kao dokaz: “…potom, darul-harb u današnjem vremenu skoro da i ne postoji ili je on u dobroj mjeri ograničen … nemuslimanske zemlje su danas zemlje ugovora (ahda, sporazumne zemlje) a nisu darul-harb.” (str. 255).

Druga greska:

Fetve takve prirode su suprotne stavu imama Ebu Hanife, rhm., jer u fetvi stoji da je dozvoljeno svoj imetak dati nemuslimanu kao kamatu, međutim ovo nije stav Imama. Njegov stav je da je dozvoljeno uzeti kamatu od kafira a ne davati njima imetak kao kamatu. Ovo su dva suprotna stava i Imam je čist od onoga što mu se pripisuje. Da se u to uvjerite navešću šta naši, tj. hanefijski, pravnici navode kao dokaz.

U Hidaji, kao i drugim djelima, stoji: “…a niti (kamate) između muslimana i harbije u darul harbu, suprotno mišljenju Ebu Jusufa i Šafije … naš dokaz je hadis: ‘Nema kamate između muslimana i harbije u darul harbu’, i zato što je njihov imetak u osnovi dozvoljen pa ukoliko ga musliman uzme na bilo koji način biva mu dozvoljen osim ako ne uzme putem prevare i obmane…” (3/1011).

Gdje se u ovom dokazu može zaključiti da je dozvoljeno davati kamatu kada se jasno vidi da je to dokaz za uzimanje? Da mi ne bi prigovorili da u metnu stoji dozvoljenost kamate uopšte jer je rekao: “…a niti (kamate) između muslimana i harbije u darul harbu, a nije rekao dozvoljeno je uzeti kamatu od harbije.
Ovaj problem je naveo Ibnul-Hummam u djelu Fethul-Kadir i rekao da otpada davanje kamate muslimana harbiji baš zbog ovog obrazloženja, “i zato što je njihov imetak u osnovi dozvoljen pa ukoliko ga musliman uzme na bilo koji način biva mu dozvoljen osim ako ne uzme putem prevare i obmane…” (Ovo sam ponovio radi lakšeg razumijevanja), a Ibn Abidin je na to dodao: “…na to upućuje govor u Sijerul-kebir i njegovom komentaru: ‘…ako musliman uđe u darul-harb sa emanom (garancijom), nema zapreke da uzme njihov imetak na bilo koji način ako to bude sa njihovim zadovoljstvom…’”.

Dalje kaže Ibn Abidin: “…pogledaj kako je ovdje predmetom učinio uzimanje njihovog imetka sa njihovim zadovoljstvom, iz ovoga se zaključuje da oni pod kamatom i kimarom podrazumijevaju ono što bude uzeto na ovaj način pa makar izraz bio općenit…”. Na osnovu navedenog tahridž pojedinca ili tahridž bilo kojeg vijeća (tj. zaključak u odnosu) na Imamovo mišljenje nije ispravan nego je razlika između takvog i Imamovog stava kao što je razlika između nebesa i zemlje.

Da dodam još ovo, da je cilj Imama davajući ovu fetvu bio slabljenje kafira u darul-harbu a ovakve i slične fetve ih pomažu i to se pripisuje velikanima kao što je Imam. Kasnije hanefije su poimanjem Imamove fetve dodali još jedan uvjet a to je da od tog uzimanja kamate kafir ili harbija ne stekne nikakvu korist. Na osnovu ovoga nije dozvoljeno pohranjivati novac na njihove banke radi kamate, jer kafiri od toga imaju debelu korist. (Pogledaj: El-muamelat el-malijje el-muasire, Zuhajli, 255; i Opaske na Multekal-ebhur, Vehbi Gavodži, 413)

Kao potpora navodi se i mišljenje evropskog vijeća koje ima dva oslonca prilikom izdavanja ove fetve. Prvi oslonac se može tolerisati u određenoj mjeri, dok je drugi očita greška. Navedeno je ili prevedeno kao drugi oslonac da musliman nije obavezan primjenjivati šerijatske, građanske, i političke propise koji se tiču javnog poretka u darul-harbu, te da je to stav Ebu Hanife, Muhammeda b. Hasana, Sufjana Sevrija, Ibrahima Nehaije, Ahmeda b. Hanbela i Ibn Tejmijje, itd. Nisam imao priliku čitati originalan tekst ove fetve već sam sa njom upoznat preko prijevoda onih koji izdaju fetve po ovom pitanju, ali znam da je spomenuta ulema, kojoj je pripisano mišljenje, mišljenja da se ne sprovode šerijatske kazne u darul-harbu, kao što je kazna za zinaluk, krađu, ubistvo itd.

To otuda što je za izvrešenje šerijatskih kazni uvjet halifa ili imam, a darul-harb nije pod njegovom ingerencijom. Halifa je uvjet za to da ne bi došlo do fesada jer kad neko nekog ubije u darul-harbu ako bi neko izvršio odmazdu postoji velika mogućnost da će i njega neko ubiti jer ga nema ko štiti a tako i ostale kazne. Međutim niko od njih nije dozvolio da musliman zinaluči i krade itd. u darul-harbu. Zatim, postoje neka druga pitanja kao naklanjavanje namaza, napaštanje propuštenih dana osobe koja je prihvatila Islam u darul-harbu.

Nije ni bitno šta su naveli jer ulema, kojoj je pripisan stav, ili je dozvolila muslimanu uzimanje kamate pod uvjetom da kafir nema nikakve koristi, ali ne i davanje iste, kao što je stav Ebu Hanife, njegovog učenika, te stav Sufjana i Nehaija, ili je zabranila i uzimanje i davanje kamate kao što je to stav Ahmeda ibn Hanbela i Ibn Tejmije.

Kojim načinom vijeće može ostaviti konkretan stav po dotičnom pitanju ove uleme a kijasiti to na neki njihov drugi stav koji nema veze sa tim? Ovakvim pristupom napraviše ovu prominentnu ulemu kontradiktornom u svojim stavovima. To je isto kao kad bih ja bio upitan o kamati u darul-harbu i dam odgovor ili da je zabranjena ili da je dozvoljeno uzeti a ne davati, zatim budem upitan o sprovođenju šerijatskih kazni u istoj i dam odgovor da se one ne sprovode. Zatim dođe neko poslije mene i dozvoli kamatu u darul-harbu oslanjajući se na moju fetvu o nesprovođenju šerijatskih kazni. Rezultat toga jeste da ja dajem oprečne fetve. Greška izdavanja fetvi na ovaj način je očita, zato skrećem pažnju onima koji potkrepljuju svoj stav nečijim mišljenjem, da se ne uzima sve zdravo za gotovo.

Esnaf ef. Imamović, prof.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: