Pokajnici

Muderris Halilović mi objasnio kako da pređem na islam

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

U tim trenucima molila sam dragog Boga da me spasi, govoreci u sebi: “Moj Bože, pomozi mi i daj mi priliku da Ti budem pokorna.” Kada sam poslije nekoliko minuta došla sebi, progledala, vidjela sam neke ljude oko sebe. Ubrzo nakon toga, uz mali napor, uspjela sam ustati. Primijetila sam da nemam lomova i oštecenja na tijelu. Ne oklijevajuci nijednog trenutka, pitala sam: “Gdje ima džamija, želim postati muslimanka”, svjesna da me je sam Allah, dž.š., spasio, dao mi priliku i uslišao moju dovu koja je bila iskrena, “iz dubine duše”

Na samom pocetku možete li nam nešto više kazati o sebi?

Anica: Zovem se Karas Anica i rodjena sam 1951. godine, od majke Milice (Zenica) i oca Ivana (Backa Palanka). Moji roditelji doselili su u Sarajevo (Vratnik) kada sam imala osam godina. Tu sam, u muslimanskoj mahali, odrastala sa svoje dvije sestre i polusestrom i završila srednju školu. Udala sam se 1980. godine za covjeka koji je po vjeroispovijesti bio katolik. Nakon sedam godina braka dobili smo sina Marija. Muž mi je, iznenada, umro 31. 12. 1999. godine. Od njega sam naslijedila penziju. Majka i baka su poginule u saobracajnoj nesreci, na raskrsnici u blizini Alipašinog Polja.

Kako je tekao tvoj susret sa islamom i kako, kada i zašto si prihvatila islam?

Anica: U avgustu 2008. godine posjetila sam sestru, a u povodu smrti njenog muža. Dok sam hodala trotoarom, zamišljena i tužna zbog musibeta koji je snašao moju sestru, odjedanput sam osjetila jak udarac koji me je bacio na asfalt. Pošto nekoliko trenutaka nisam znala za sebe, pala sam direktno na glavu i udarila celom o zemlju. U tim trenucima molila sam dragog Boga da me spasi, govoreci u sebi: “Moj Bože, pomozi mi i daj mi priliku da Ti budem pokorna.” Kada sam poslije nekoliko minuta došla sebi, progledala, vidjela sam neke ljude oko sebe. Ubrzo nakon toga, uz mali napor, uspjela sam ustati. Primijetila sam da nemam lomova i oštecenja na tijelu.

Ne oklijevajuci nijednog trenutka, pitala sam: “Gdje ima džamija, želim postati muslimanka”, svjesna da me je sam Allah, dž.š., spasio, dao mi priliku i uslišao moju dovu koja je bila iskrena, “iz dubine duše”. Poslije odrdjenog vremena, ne sjecam se koliko je tacno prošlo od saobracajne nesrece koju sam preživjela, otišla sam u harem Fahdove džamije i tražila nekog od imama da mi objasni kako¨ mogu primiti islam i šta trebam uraditi da bih postala muslimanka. Imam Fahdove džamije Nezim ef. Halilovic objasnio mi je da se trebam okupati i javno izgovoriti “šehadet”.

Samo nekoliko dana poslije toga, primila sam islam i postala najsretnija žena na svijetu. Pocela sam uciti svoju vjeru i stavila sam hidžab. Treba napomenuti i to da sam, provodeci djetinjstvo u muslimanskoj mahali, potajno željela da jednog dana i ja budem muslimanka. Sjecam se slike koju sam iskružila iz jednih novina, na kojoj je bila žena pod zarom i tu sliku i danas cuvam. Jednostavno sam se divila ženama koje nose zar (nikab), bez obzira na uvrede koje dobijaju od javnosti. Hvala Uzvišenom Allahu koji mi je dao priliku da postanem muslimanka, koja samo Njemu robuje i traži Njegov oprost i milost. Kao da sam bila slijepa cijeli svoj život, a sada sam progledala i vidim Istinu koja je jasna kao dan. Cesto sebi govorim: “Moj život prije islama bio je laž, a nakon primanja islama, postao je sreca i istina.

Kako su reagirali tvoja porodica i prijatelji kad su culi da si postala muslimanka?

Anica: Nakon primanja islama, moje sestre su prekinule svaki vid komunikacije sa mnom. Slican stav prema meni zauzele su i moje dojucerašnje komšije, koje su me prije toga izuzetno cijenile i poštovale. Govorili su mi: “Ti si izdajnik. Izdala si svoju vjeru, pa kako ceš onda voliti neciju drugu vjeru.” Ja sam strpljivo i blagim glasom odgovarala: “Moja vjera je islam, moj pozdrav je selam i ja se ponosim time što sam postala muslimanka.” Pretrpjela sam mnoge uvrede, a i dan-danas ih trpim, iako ima ljudi koji su, nakon što su me napadali i vrijedjali, promijenili svoje mišljenje o meni, selame me i poštuju. Pitali su me zašto nosim hidžab, a ja sam im odgovarala: “Nema te sile koja me može natjerati da skinem svoj hidžab, jer ja sam muslimanka koja je pokorna svom Gospodaru Allahu, dž.š.” Neki mi govore da sam, zbog toga što nosim mahramu, vehabija i placenik, a ja im kažem: “Nama Allah placa za ono što radimo, budite i vi s nama, i vama ce Allah platiti.

Mnogi muslimani se danas zbog izražene islamofobije stide i boje svoje vjere, šta bi im ti porucila?

Anica: Muslimani trebaju biti ponosni zbog istine i upute koju im je Allah, dželle šanuhu, podario i to trebaju jasno prezentirati drugim ljudima. Ljudima treba što više pricati o Kur’anu kao najboljoj vodilji do sretnog završetka, o Muhammedu, alejhis-selam, kao najboljem covjeku, kojeg je Allah poslao kao milost svjetovima. Treba se družiti s ljudima i pricati im o Allahu, dželle šanuhu, polaganju racuna na Sudnjem danu, o Džennetu, Džehennemu itd.

Kako sada živiš i kako obezbjedjuješ egzistenciju?

Anica: Živim u garsonjeri od 25 kvadrata sa svojim sinom Marijom koji ima 24 godine. Nadam se da ce i on uskoro primiti islam i postati dobar musliman. Finansiram se od penzije, a znacajnu pomoc i podršku pružaju mi i moja muslimanska braca i sestre, koji su tu kada mi god nešto zatreba. Vole me i cijene. Nisam mogla vjerovati da ti neko¨ može nešto pokloniti, jer dok sam bila katolkinja,¨ nikada mi moj narod nije pomagao i pitao treba li mi kakva pomoc.

Kakvu poruku želiš uputiti ljudima, bez obzira na vjeru i naciju?

Anica: Moja poruka ljudima je da prime islam, budu pokorni Allahu, dželle šanuhu, i ostave zabludu. Ja sebe pitam: “Kako si mogla tako dugo biti slijepa, a istina je tako blizu.”

Ti si sada muslimanka, kako sada sa ove distance vidiš kako bi se muslimani trebali ponašati kada je u pitanju predstavljanje islama drugim ljudima koji nisu muslimani, odnosno na koji nacin je najbolje nemuslimanima predstaviti islam, a da oni pocnu ozbiljno razmišljati o islamu, a ne da ga unaprijed odbacuju?

Anica: Da bi razbili predrasude o islamu i islamofobiju koja je u zadnje vrijeme u znacajnoj mjeri prisutna, muslimani moraju biti uvijek veseli, nasmijani, lijepo obuceni, pomagati ljudima onako kako nas je poducio Poslanik, a.s. Moraju znati da su oni najbolji ljudi koji kroce dunjalukom, u skladu s tim se ponašati, i trebaju hodati uzdignute glave. Ja sam prije hodala pognute glave, jer sam imala prazninu u srcu, a sada, hvala Allahu, dž.š., koji me je uputio, hodam uspravne glave, sretna i ponosna zbog toga što sam muslimanka. Sad sam jaka i imam svoj cilj, a to je Allahovo zadovoljstvo. Muslimani se trebaju natjecati s drugima, u znanju, pokornosti prema Allahu, dž.š., dobrocinstvu prema ljudima i sprecavanju zuluma i nemorala, ukoliko žele vratiti dostojanstvo koje su imali prije nekoliko stotina godina.

Razgovarao mr. Semir Imamovic – casopis SAFF

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: