Mustafa

“Bogati, Mustafaga, što se ti nikada ne oženi?” – upita babo dedinog komšiju kad smo posljednji put bili kod njega u posjeti, u selu kod Goražda.Mustafa vitalan starac. Prosijede kose, sivih, uredno potkresanih brkova. Zbog izboranog lica, djeluje stariji nego što stvarno jeste. Hrama na lijevu nogu. Ostala kraća od teškog ranjavanja u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Mustafa jako povuče dim cigarete, kahnu, zagleda se u daljinu i započe priču:

“Eh, draga djeco, nerado se toga i sjećam, a kamoli da pričam. Ali eto kazat ću vam, da znate… U baba nas bijaše sedmero djece, nas četiri brata i tri sestre. Ja najstariiji i čim sam malo odrastao većina tereta pade na mene. Radio sam sve poljske poslove, i pomagao oko odgajanja braće i sestara. Završih samo četiri razreda škole, i dva razreda mekteba, babo ne dade dalje, kaže: ‘Šta će ti škola od ‘volike zemlje?! Dosta je da se znaš potpisati i da znaš klanjati!’ Dvije sestre, Rabija i Raza, nisu ni išle u školu, babo ih ne htjede spremiti. Esma završila četiri k’o i ja, Rašid osmoljetku, a Osman i Hajrudin završili zanate u Saraj’vu. Vrijeme prolazilo, a mi rasli.

Ja stasah u pravog mladića pa počeh sa momcima iz sela ići po teferičima i sijelima. Za Bajram bijaše teferič u Rešetnici kod džamije. Kolo igra. U njemu stotinu djevojaka. Pogled mi se zaledi na Mejri, najmlađoj šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica. Sačekam da kolo stane pa joj sa priđem, nekako sa zebnjom, k’o sad se sjećam. Kažem joj nekoliko riječi, a ona kao da jedva dočeka i tako počesmo ašikovati. Do akšamaostadosmo zajedno i dogovorismo novi sastanak na teferiču za tri hevte na Vidikovcu. Sutradan neko babi kazao da sam našao curu. Pita me koja je, a ja kazah. On planu, pa reče: ‘Od toliko cura ti naš’o Mehaginu šćer! Znaš li ti bolan kol’ko je on im’o čeljadi, šestero muške djece i tri šćeri. To je puka sirotinja namaš o’kle uzeti čaperka miraza. Zaboravi na tu curu!’ Pogodiše me babine riječi. Rekoh mu kako je poštena i vrijedna njihova porodica, i rekoh mu što će mi miraz pored ovolike naše zemlje. Bez obzira na njegove riječi ja smo dane brojim do teferiča na Vidikovcu.

Dođe i taj dan. Ja se opremim, opremim konja sedlenika, pa na teferič. A tamo Mejra. Nije u kolu, već ispod krošnje dozrele trešnje sjedi u hladu, u društvu sestre i stare majke. Ustade kad me vidje, i onako rumena, zarumeni se još više. Meni srce zaigra u njedrima i učini mi se, a i sad tako mislim, da nikada na dunjaluku ništa nisam vidio ljepše od Mejre. Priđoh. Nazvah selam, majka i sestra odgovoriše, a Mejra se zbuni pa ne reče ništa. Sestra i majka se malo izmakoše a mi ostadosmo u hladu trešnje, ašikujući sve do samog akšama, dok je majka nije povela kući. I sad kada prođem putem ispod trešnje kao da mi nož srce para. Trešnja ostarila kao i ja, a uspomene tako svježe. Kao od jučer. Ispod njene krošnje kovali smo planove i radovali se životu.

Obećasmo da nećemo jedno drugo nikada napustiti. Sa teferiča svratih kod tetke na večeru, a odatle, iza jacije pravo Mejri pod pendžer. Kucnem, ona otvori kanat, a na onoj mjesečini ona još ljepša nego što je bila danas. Do kasno u noć ašikovasmo. Došao ja kući, pred sabah, mlađa braća i sestre spavaju, a ostali sjede uz ognjšte i piju kahvu. Nazvah selam, niko ne odgovori osim majke, a babo je pogleda poprijeko. Pitam šta nije uredu, zašto šute. Babo započe: ‘Rekoh li ti ja Mustafa da se okaniš one cure, a ti ništa. Nedam ti više konja da jašeš! Ni na teferiče nećeš više ići! Nema više ni novijeh čakšira, ni novijeh košulja! Ja ti zagled’o Himzibegovu šćer, sa njim prič’o i on bi je rado dao u našu kuću, stio najesen da idemo da je prosimo, da te čeka do iza vojske, a ti k’o ćorav trčiš za dimijama Mehagine šćeri’, veli babo.

Ja se naslonuo na dovratnik pa sebi ne mogu da dođem. Pomislih, ko li mu načas prije kaza da sam bio sa Mejrom. Pođoh da čučnem, a majka mi prinese tronožac. Odlučih odgovoriti babu na njegove riječi… ’Slušaj babo, dvadeset i jednu godinu ti se nisam protivriječio, slušao sam te i poštovao onako kako i dolikuje da dijete poštuje roditelja, i dalje ću te poštovati, ali nek znaš ovo… Neka za mene nema više konja sedlenika, nek’ nema teferiča, nek’ nema novih čakšira i košulja, ali da znaš, babo, da za mene nema ni cure osim Mejre, najmlađe šćeri rahmetli Mehage iz Orahovica!’ Babo nage fildžan i reče da mu se mičem s očiju. Nije danima razgovarao sa mnom. Samo je naređivao šta treba raditi. Kraj ljeta i teret poljskih radova teško se podnosio. Nisam više išao na teferiče. Mejru sam vidio dva puta na Ustiprači kad smo prodavali kukuzuze. Poruke nam je prenosila moja najmlađa sestra Esma idući u školu.

Sve poslove posmirih i u samu jesen dobih poziv u vojsku. Rabiji babo našao priliku i udade je u preko njene volje u selo Kukavice kod Rogatice. Svima nam bijaše žao osim babu, što Rabiju odvedoše plačući. Dođe vrijeme da pođem u vojsku. Po Esmi poručim Mejri kad voz polazi ne bi li došla. Gledam na stanici i k’o da me sunce ogrija kad je vidjeh. Uspjeli smo kratko prozboriti i dogovoriti se da me čeka. K’o da je sad gledam, drži sestru ispod ruke, a krupne suze valjaju se niz rumene obraze. Odoh i nevratih se za godinu i po. Nisam joj pisao. Nije Mejra znala čitati, nije nikad išla u školu. Malo je koje žensko dijete u našim krajevima u taj vakat išlo u školu.

Esma mi je pisala što bi joj Mejra rekla, a ja sam kratko odgovarao i pitao, plašeći se da pismo babu ne dođe u ruke. Vratih se iz vojske i u akšam vozom dođoh na našu stanicu. Pomislim, odoh Mejri pod pendžer, a mojima ću reći da sam došao jutarnjim vozom. Kucnem, a pendžer se otvori. Mejrina sestra pita ko je? Iz mraka prozborih tiho: ’Salkan iz Spahovića. Može li Mejra izaći na pendžer?’ Ona mi odgovori da ne može, jer Mejra ima momka i neće da priča s drugim. Obuze me još veći žar, jer se uvjerih da Mejra nije htjela nikog drugog do mene. Nasmijem se i kažem ko sam, a ona nestade. Malo zatim pojavi se Mejra, k’o gorska vila. Eh da mi je bilo da joj ruku dotaknem, ali u taj vakat djevojci se nije moglo prići. Bez obzira na to, ja svoje srce napunih pogledom i razgovorom sve do zore. Rano dođoh kući. Radosti nije bilo kraja zbog mog susreta sa porodicom. Pitam za novosti. Majka poče plakati, pa veli: ‘Hoće ti babo da uda Razu za Rabijina djevera, a ona nije rada. Naručio svatove uza hevtu, u petek koji prvi dođe.’ Bi mi žao, a žao mi što se i babo nije promijenio prema svojoj djeci. Udade se Raza onako kako je babo htio.

Proljeće. Puno poslova, pa se ne može nigdje ni otići. Esma završila četiri razreda, ne ide dalje u školu, pa ne može ni moje poruke Mejri prenositi, i od Mejre meni donositi A babo k’o i prije, ne da spomenuti Mejru. Negdje u po ljeta kaže: ‘Mislio sam najesen da vas obojicu oženim’, misleći na Rašida i mene. Pomislih, došao tobe pa će dozvoliti da uzmemo djevojke po želji. Ali, jok, on po svom. S Mejrom sam se tokom ljeta sretao nekoliko puta, kad bi nam vrijeme i mjesto dozvoljavali. Podjesen babo oženi Rašida, zapravo udede ga. Dade ga naženistvo, Halilovoj jedinici u Obradovića, bila starija od njega osam godina. Ja neću, kažem mu, neću nikoga do Mejru, a on ne da pa ne da. Vrijeme prolazilo, druga dva brata odoše na zanat u Saraj’vo.

Esma stasala u djevojku, pa joj babo našao priliku kao i sestrama, ali ona pobježe za Hasana u Ustikolinu i živjela je daleko bolje od svojih sestara. Babo se Naljutio, dvije godine joj nije dao predase, a ruho joj nikada ne spremi. Sada sam se s Mejrom viđao javno po teferičima i sijelima, nismo se više krili. Prođoše godine, svi naši vršnjaci se poženili i poudali, a mi smo bili prozvani kao stari momak i djevojka. Osman i Hajrudin završili zanate i zaposlili se. Oženili koga su htjeli, njima se babo nije petljao, zapravo nije ni mogao. Hajrudin uzeo ženu druge vjere. Babo kaže: ‘Taka mu sudbina’. A meni ne da, stao mi na put sudbini. Tobe Ja Rabi, miješa sa u Božije. Ne bilo ga stid, volio je dunjaluk i imetek. Isto k’o da je mislio da nikad neće leći na onaj tabut, i kad više od imetka neće imati koristi. Pitah ga još jednom već u podmaklim godinama da dovedem Mejru, a on će: ‘Šta si ćordis’o za tom starom usjeđelicom, da je valjala udala bi se davno, eno ima Himzibeg još jednu šćer pa bujrum!’

Kako bolan, babo, možeš da je nazoveš usjedjelicom, a mene čekala, zbog tebe ostarila i ostala neudata. Majka smože snage pa ga zamoli: ‘De, Hasane, tako ti Boga jedinog nek’ uzme tu djevojku, vidiš li, bolan, ostat će nam sam.’ – ‘Stara ne pitam te ništa, i šuti, ne petljaj mi se u planove’, reče babo. Odem Mejri pod pendžer, ali umjesto nje izađe snaha i kaže da više ne prilazim njihovoj kući i da oni neće da ih ja uznemiravam čitav život, još dodade: ‘Ako hoćeš vodi je, ako nećeš ne dolazi više!’ Sretim je na jednom teferiču, nikad je nisam vidio tužniju, plačući započe priču: ‘Mustafa, ja više ne mogu ovako. Otkad mi je majka umrla snahe mi ne daju mira, kažu da sam valjala udala bi se do sada, ama samo što me ne istjeraju iz rođene kuće. Nikada nisam imala momka do tebe, nikoga nisam voljela osim tebe i voljet ću te do smrti. Ali, Mustafa, ako me iko zaprosi, ja se moram udati, ili ću u Drinu skočiti’. Nije prošlo ni tri hevte, Mejra se udade za nekog udovca sa petero djece, u neko u selo kod Foče. Za mene se svijet srušio, nade su nestale, a bol teška.

Danima ni sa kim nisam govorio. Nit’ sam jeo, nit’ sam pio. Poslije nekog vremena riješim se zaposliti. Trabao sam i ranije, ali otac nije ni to dao. Nisam mogao samovoljno, to je bilo nemoguće u onaj vakat. Sramota je bilo bez očeve dozvole uraditi bilo šta važno. Zaposlim se na željeznicu u Ustiprači. Po danu radim, a uveče idem u Goražde u večernju školu da završim osmoljetku. Eh, kud se prije ne zaposlih, uzeo bih Mejru, pa ako babo ne bi dao u kuću, napustao bih ga kad bi bilo sto sramota. Umrije mi majka i ostadoh sam sa ocem. Išao sam na posao, radio poljske radove i snalazio se kako znam. Jednom mi babo reče: ‘Mustafa sine teb’o bi se oženiti. Vidiš teško nam je prepisati, vidiš sve se razišlo samo me ti paziš.’ – ’Šta to zboriš babo?’ -pitam? ’Kasno, babo, kasno mi izun dade. Moje srce više ne želi, a nemoj mi ni imanje prepisivati da se s braćom zavađam. I ne treba mi, da mi butum Bosnu daš, džaba kad mi Mejru ne dade!’ Uzdahnu babo duboko i možebit uvidje u svojoj dubokoj starosti da je mnogo pogriješio. Dvije godine iza majčine smrti preseli i babo na ahiret. U nas je običaj na dženazama da efendija pita: ‘Hoćemo li mu halaliti?’ Vala nikad nisam čuo da neko rođenom ocu ne halali. Ja mu halalih, a valja račune polagati pred Svevišnjim. Dočekah i penziju na željeznici.

Ono mi babovo imanje ostalo gori u entitetu, okupirano i oteto. Nisam smiran otići da ga obiđem, a kamoli da radim na njemu. Mejru pred sami rat vidjeh u Foči na pijaci. Lice svehlo, a ispod šamije vire prosijedi pramenovi kose. Ali svejedno, ostale one crte lijepog lica pa mi u očima ista k’o prije trideset godina. Stadosmo i prozborismo. Kaže: ‘Mustafa, ti bolji od mene, ne oženi se, a što bolan, kako ćeš sam?’ Slegoh ramenima i rekoh: ’Kad nisam s tobom, bolje mi je sam’. Mejra vodi dječeka od sedam godina. Rodila sa onom udovcem, dala mu ime Mustafa. Prošetasmo Prijekom Čaršijom i rastadosmo se, nekako sa sjetom, rastadosmo se, baš kao nekad prije, ispod one tek dozrele trešnje. Nikad više nisam vidio Mejru. Četnici je zajedno sa malim Mustafom zaklali i bacili u Drinu.”

Indira Delić