Rekaik

Najmlađi daija

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Pricao mi je sejh Dželil Sadik: Imam rođaka kojem je Allah otvorio vrata dunjaluka. Dao mu je svakovrsnog imetka i postao je među ljudima utjecajan. Svega je imao, osim vezu s Allahom s.v.t. Ukratko, nije obraćao pažnju na namaz, niti je kada otvarao vrata džamije uprkos blagostanju u kojem se nalazio. I ponad svega, Allah ga je počastio prekrasnim sinčićem. Allah ga je učinio ljepšim, pametnijim, oštroumnijim, milijim od sve njegove druge djece. Jednoga dana…

kada još nije išao u školu i kada još nije bio napunio šest godina, ušao je kod oca u sobu dok je ovaj u rukama držao daljinski upravljač od TV-a i prebacivao kanale. Galamio je kao da je poludio. Ušao je dječak s čijeg su lica i mokre kose padale kapljice vode. I ruke su bile mokre. I trag mokrih stopala je ostajao za njim… Stao je pred oca… Pogledao ga nevinim dječačkim pogledom…

„Hej, kuda ces, ako Bog da“, upita ga otac. Odgovori mu dječačić još tepajućim glasom: „U damiju… Idem kjanati s judima… S musjimanima. Ja nisam jevjej ko’ ti. Ti si, babo, jevjej jej ne vojiš kjanati.“

Otac zaprepašten prozbori: „Dijete, šta to govoriš?“
„Vajjahi, istinu,“ reče dječačić odlazeći i ostavljajući zbunjenog oca koji nije mogao doći sebi.
Proveo je skoro sat vremena hodajući po stanu ne mogavši doći sebi i razmišljajući o malom sinčiću koji mu u lice reče istinu i ode. Čekao ga je s nestrpljenjem… Odjednom, otvoriše se vrata i dječačić tiho uđe u kuću. „Zašto si zakasnio?“, upita ga otac.
“Jek’o sam ti da idem kjanati. S judima!”, mirno odgovori dečak.

Otac osjeti da Allah, na neki način, čuva ovo dijete jer nije ga mogao ni udariti, niti na njega galamiti uprkos ljutnji i srdžbi koju je osjećao.

* * *
Od ovoga događaja su prošle pune dvije godine. Jednog dana se dječak zadržao više nego obično. Otac se razljutio i spremio se u potragu za njim. Kada je krenuo ka izlazu, vrata su se otvorila i… “Gdje si bio? Svugdje sam te tražio. U svakoj sobi… Ništa mi nije preostalo nego da zovem i policiju da te traže.

“Babo… Babo… Ti ništa ne razumiješ. Ti si jevrej, babo, jer jevreji ne vole namaz. Igrao sam se, a poslije otišao klanjati akšam. Poslje akšama sam pričao sa napim komšijom Abdulazizom, i od njega sam direktno došao kući… Zato sam zakasnio.”, dječak je skoro kroz suze govorio.

Otac se okrenu, dvije suze mu se sliše niz obraze. “Do kada ću biti ovakav? Do kada? Do kada ću biti u tminama grijeha, a svakodnevno gledati i slušati najjasnije savjete od rođenog djeteta? Od djeteta kojeg je Allah uputio na istinu. Tako mi Allaha, niko na njega nije utjecao nego njegova majka. A kada Allah hoće nešto, to bude,” govorio je otac kroz suze.

“Dugo sam o njemu razmišljao… Toliko sam o njemu razmišljao da sam prema njemu dobio neko strahopoštovanje. Allah mi je u srce ubacio neku posebnu vrstu ljubavi prema njemu koju prije nisam osjećao. Šutao sam i razmišljao. Šutnju je prekinuo glas istine koji je pozivao na jaciju – namaz…

Prekrasni glas muezina koji se čuo sa obližnje džamije u koju sam, ne sjećam se više kad, posljednji put ušao.”
Kada se okrenuo pred njim je stajao njegov sinčić i kao da je htio reći: “Oče, uzmi me za ruku i hajdemo u Allahovo okrilje…” Trgnuo se! Nakon što je uzeo abdest, uzeo ga je u naručje i poljubio ga poljupcem koji je dolazio iz najtanahnijih dubina očinskog srca, dok su se njegove suze slivale niz njegove male obraščiće. Otišao je s njim u džamiju.

Prije nego su kročili u džamiju, gledao je radosnog sinčića koji je izgledao kao da će poletjeti od sreće. Kada bi god sreo nekog ko ga je poznavao, upoznao bi ga sa mnom. “Ovo je moj babo, amidža Ahmede… Amidža Jusufe, ovo je moj babo…“

Nakon namaza su se selamili s klanjačima koji su čestitali ocu ovoga malog daije, na njegovom ponovnom ulasku u džamiju nakon toliko godina…

* * *
Šejh Dželil Sadik sjetno reče:
« Tako mi Allaha, vidio sam čovjeka kako mu lice blista, nakon što sam ga gledao tmurnog, potištenog i snuždenog… »
Pričao mi je o ovom dječaku da od radosti nije mogao zaspati do samog džumanskog jutra… Pred džumu-namaz, probudila ga je njegova majka, obukla ga i namirisala da sa ocem ide na džumu-namaz…

Šejh dalje nastavi : » Gledao sam tog dječaka kako se igra s djecom na ulici i čudio se govorio sebi :’Kako je uopće moguće da ovaj mali daija bude tako uspješan uprkos tome što je dijete i što se igra… A mnogo od nas ne uspijevaju iako smo odrasli i iskusni…

I na kraju, kada Allah želi da se nešto dogodi, On mu pronađe i da uzrok; Pa ima li ljepšeg djeteta od onoga kojeg Allah učini Sebi pokornim i kojega On čuva.
Pa zar čekaju još neki očevi da ih njihova djeca povedu u džamiju?!… Umjesto da oni podstiču na dobro svoju djecu… Je li se primjenilo razumijevanje i pravilo odgoja pa da sin bude onaj koji odgaja oca svoga… Koliko li samo imamo pouka, ali nažalost pouke ne primamo.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: