Pokajnici

Nakon dugog lutanja smiraj sam našao u Islamu

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook51Email this to someonePrint this page

Često sam posjećivao jednu facebook stranicu, kada me je vlasnik te stranice upitao zašto već jednom ne prihvatim islam. Zašto ne izgovorim šehadet. To je bilo jednog dana u junu. Izgovorio sam šehadet, iskreno, srcem i umom sam se pokorio Jednom Bogu. Imao sam duhovni dom, osjećao sam se prelijepo

Nikada nisam bio od onih koji vole mnogo govoriti o vjeri. Uvijek sam to zadržavao za sebe. Sada smatram da ću istupiti javno i podijeliti moju priču o prelasku na islam. Moje djetinjstvo je bilo poput svih ostalih u ruralnoj Americi. Živio sam na selu, u jednom malom gradiću sa 2500 stanovnika. Nisam bio dijete s asfalta. Moja majka je bila veoma spiritualna osoba. Za oca se ne sjećam da je imao ikakve veze s vjerom.

Sjećam se da sam s majkom palio svijeće i naših razgovora o Isusu ali ja to nisam zapravo niti shvatao. Kako sa odrastao sve više sam zapostavljao Boga. Više su me zanimali stripovi, heroji, gluma i svemirski brodovi. Nakon što sam završio srednjoškolsko obrazovanje priključio sam se Armiji. Uvijek sam gajio pozitivna osjećanja prema vojsci. Moj djed i moj otac su također služili u Armiji tako da sam želio da idem njihovim stopama. Zaista sam bio strašno patriotski nastrojen za jednog mladića.

Tada je Bog ponovo došao u moj život. Tada sam bio potpuni nevjernik, ali to se ubrzo promijenilo kada je došao moj cimer. Tada nisam ni sanjao da će me upravo on upoznati s istinom. S tom istinom živim već 30 godina sada. Kako vrijeme leti! Šta je istina? Istina je da Bog zaista postoji. Moj cimer me je na neki način uvukao u religiju. On je bio vatreni kršćanin koji je imao veliku publiku. Putem mog cimera sam se obreo u kršćanskoj religiji. Doživio sam potpunu transformaciju i postao sam opsjednut s Isusom.

Nakon treninga u Armiji, kada sam otišao, izgubio sam svaki kontakt s mojim cimerom ali i sa kršćanstvom. Nisam imao temelje pod svojim nogama tako da sam se strašno poskliznuo. Bio sam mlad, neiskusan. Prvi mandat koji sam služio je bio u Koreji. To nije bilo baš najbolje mjesto za novog, mladog kršćanina. Karijera u vojsci je bila poprilično avanturistička. Nakon četiri godine u Armiji sam odlučio da ne obnovim moj ugovor s njima. Vratio sam se civilnom životu i upisao sam se na koledž s novcem kojeg sam zaradio od Armije. Postao sam prijatelj sa jednim od mojih profesora na koledžu a on je bio odani kršćanin. Uz njegovu pomoć sam se vratio kršćanstvu.

Ali i to je kratko trajalo. Desila se invazija na Bliskom istoku, Irak je izvršio invaziju na Kuvajt. Budući da su Amerikanci planirali zračne napade, dobio sam pismo iz Armije u kojem su zahtijevali da se vratim an dužnost. Morao sam napustiti školu i prijaviti se za operaciju “Desert storm”. Nažalost, nisam nikada otišao na Bliski istok. Poslali su me u Njemačku kao ispomoć trupama koje su od tamo slali na Blsiki istok. Nakon toga me jako puno ljudi pitalo da li sam učestvovao u operaciji “Desert storm”. Volio bih da mogu reći da jesam.

“Desert storm” se završio i prije nego što je počeo, a ja sam se ponovo vratio civilnom životu. Vratio sam se svom starom načinu života i nisam razmišljao o Bogu. Septembar, 11. 2001. godine se desilo ono što me doživotno promijenilo. Moram priznati da sam imao dobar život tih deset godina koje su prethodile ovom velikom događaju. Imao sam dobar posao. Upoznao sam svoju suprugu. Odnos sa Bogom je bio neznačajan. Da, i ja kao i mnogi Amerikaci su doživjeli nešto čudno tog 11. septemnra. Uvijek sam bio strastvenit pratioc teorija zavjere i tako sam upao u tornado oko dešavanja vezanih za 9/11. Postao sam član 9/11 Pokreta istine koji me je odvukao na samo dno zečije rupe, ali ja to tada nisam vidio tako.

Situaciju sam napravio još gorom kada sam se pridružio ‘Pokretu za kršćanski identitet’. Oni su me “okupali”, preveli žednog preko vode. Bio sam njihov član dvije godine. U to doba sam patio od strašnih napada panike, a sve zbgo toga što sam znao da sam na pogrešnom mjestu, emotivno ali i spiritualno. Tada sam zamolio Boga i rekao sam dosta. Mislio sam da sam sam sebi kupio jednosmjernu kartu za pakao. Nisam više imao kontrolu nad svojim životom. Pakao mi se činio kao najbolja opcija. Moram priznati da sam bio potpuno zbunjen. Dvije godine su mi ispirali mozak sa kršćanstvom.

Nakon toga sam postao Jevrej. Prihvatio sam judaizam, religiju koju sam prije toliko strastveno mrzio! Koja ironija! U judeizmu sam spoznao ljepote monoteizima. Za mene je to bila prelijepa stvar. Počeo sam se osjećati bolje. Napadi panike su prestali. Sve se promijenilo, čak i moji politički stavovi ali i općeniti stavovi prema životu. Činilo se da sam se preobrazio u potpuno drugu osobu.

Znam, sigurno se pitate otkud islam mom životu. Pa evo da vam ispričam. Nekako mi je nadošla ideja da bih trebao imati prijatelja muslimana. Želio sam znati nekoga koga nisam uopće poznavao kako bih mogao da ih upoznam i naučim što više. Upoznao sam muslimana konvertita na internetu. Ona je bila blogerica tako da sam čitao o njoj i njenom putu u islam. U jednom momentu sam želio postati musliman ali neke stvari su se desile koje su me spriječile u tim naumima.

To je bilo prije pet godina. Ali sada ću vam pričati o sadašnjosti. Pokušao sam da se “pomirim” sa kršćanstvom, ali to mi jednostavno nije polazilo za rukom. Napustio sam judaizam u kojem je postojalo previše prepreka za mene koje nisam mogao preskočiti niti zaobići. 2015. godine sam počeo ozbiljnije istržaivati o islamu. Islam mi je djelovao tako prirodan i počinjao sam ga shvatati na emotivnom i duhovnom nivou. Počeo sam sklapati prijateljstva s muslimanima na internetu. Čitao sam sve i svašta što mi je dolazilo pod ruke o islamu.

Često sam posjećivao jednu facebook stranicu, kada me je vlasnik te stranice upitao zašto već jednom ne prihvatim islam. Zašto ne izgovorim šehadet. To je bilo jednog dana u junu. Izgovorio sam šehadet, iskreno, srcem i umom sam se pokorio Jednom Bogu. Imao sam duhovni dom, osjećao sam se prelijepo.

Moram reći i to da me je Allah iskušao hroničnom bolešću s kojom se borim već tri godine. Bez obzira na sve, toliko sam zahvalan Allahu na svemu, na ovom putovanju kroz koje me je On vodio, i na svemu što sam prošao kako bi me On uputio i doveo me kući, u Njegovo okrilje.

Izvor: islamwich.com
Prijevod i prilagodba: Redakcija N-UM

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook51Email this to someonePrint this page

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH
Close

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: