Nikad nije kasno

Tu noć je proveo u kafani. Alkohol mu je bio važniji od njegove porodice, njegove djece. Utjehu nije tražio u osmjehu svojih sinova, nego je utjehu tražio u čašici koja je uvijek bila kao i obično bez dna. Nije ga bilo briga šta će narod da kaže, za njega nije bila sramota dolaziti haman svaku noć pijan kući i svojim sinovima pokazivati kakav je ustvari njihov babo. Ali, negdje duboko u srcu…

bio je jedan tračak nade, želio je da ostavi to zlo, želio je da izađe iz tog mraka, ali uvijek bi ga nešto sputavalo, imao je osječaj da ga je čak i njegova sjena nagovarala da opet krene sa konzumiranjem alkohola. Tu noć, brojao je boce koje je iskapio kako bi svoju strast zadovoljio. Bio je nemoćan i umoran, u očima mu se vidjela želja da umre, nije više mogao…. Pred samu zoru, izašao je iz kafane, vukao je nogu za nogom. Prolazeći ulicom, čuo je da na obližnjoj džamiji uči ezan za sabah namaz. Stao je, stajao je na sred ulice kao kip i slušao. Svaka riječ iz ezana, srce mu je parala, osjećao je da mu srce krvari, suze su mu potekle, nije mogao izdržati. Krenuo je prema džamiji i ušao u nju.

Kad je otvorio vrata, ispred sebe je ugledao poredane saffove ljudi koji su tople postelje zamijenili džamijskom ljepotom. Prišao im je polako i stao sa njma u saff. Kad je imamo donio prvi tekbir, jedan od džematlija prekide namaz i uzviknu: “O imam (efendija), među nama u saffu je pijan čovjek!“ Imam se okrenu i začuđeno ga upita: “Šta, pijan čovjek!?“ Čovjek odgovori: “Da, iz usta mu bazdi alkohol.“

Imam mu priđe, kad stvarno čovjek u vidno alkoholiziranom stanju. Ljudi upitaše šta da rade sa njim. Imam im reče: “Odvedite ga u moje prostorije, neka malo sebi dođe, a zatim ćemo ga okupati te obući mu čistu odjeću.“ Tako su i uradili, dok su ga kupali, stalno je ponavljao riječ: “Tevba, tevba, tevba….(pokajanje).“ Kad su ga okupali, obukli su mu čistu odjeću i lijepo ga namirisali. Vratio se sa njima u saff da klanjaju sabah namaz nakon što su ga prekinuli.

Imam je počeo sa namazom, klanjali su prvi rekat, klanjali su drugi rekat, sjeli su na tešehud i predali selam. Kad je imam predao selam, čovjek kojeg su malo prije okupali i obukli bio je na sedždi. Pokušali su da ga dozovu, jer su misli da nije zaspao, međutim, on je bio mrtav. Da! Umro je na sedždi, u džamiji na sabah namazu.

Nikad nije kasno, nikad nemoj reči, nikad! Vrata pokajanja su uvijek otvorena, sve dok duša ne počne da izlazi. Ali, šta si za taj trenutak pripremio? Sam/a sebi odgovori, preispitaj se, tolike godine. Kada si zadnji put pao Allahu na sedždu da mu zahvališ za zdravlje koji ti je podario, za posao (nafaku) koji imaš, za lijepu i zdravu djecu zbog kojih živiš, kada??? Koliko si puta Kur’an proučio, da li znaš uopšte da ga učiš? Šta je sa onima koji ga nikad nisu u ruke uzeli, a pročitali su dosad na stotine knjiga, romana, časopisa…

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista Allah drži Svoju ruku ispruženom tokom cijele noći, primajući pokajanja onih koji su danju griješili, a danju pruža ruku primajući pokajanja onih koji su noću griješili, sve dok Sunce ne izađe sa Zapada.“ (Muslim)

I rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah se više obraduje pokajanju Svoga roba, nego što bi to učinio čovjek koji se zaustavi u pustinji a sa njim je njegova jahalica i na njoj je njegova hrana i piće. Potom čovjek malo zaspe, zatim se probudi a njegova jahalica pobjegla. On je krene tražiti sve dok mu ne postane teško zbog vrućine i žeđi pa kaže: “Vratit ću se na svoje prvo mjesto i spavat ću tamo sve dok ne umrem.“ Zatim podigne glavu, a jahalica pored njega i na njoj je njegova hrana i voda. A Allah se više obraduje pokajanju Svoga roba nego što se ovaj čovjek obraduje svojoj jahalici i putnoj opksrbi.“ (Mutefekum alejhi)

Saudin Cokoja