Rekaik

Nisu slijepe oči već srca u grudima

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

“Reci mi da se šališ!” – zaurla Danijela na svoju prijateljicu. “Ovo je samo još jedan od tvojih hirova, je li tako? Nećeš valjda sad prelaziti na islam i kako misliš uopće preći na islam. Nećemo se valjda sad zamotati u nekakve tamo crne haljine, udati se za one bradate likove što pozivaju u sveti rat i ubijati sve koji ne vjeruju u Boga

“Prelazim na islam.” – rekla je snažno i odlučno, a onda je shvatila da je njena prijateljica prekinula razgovor. Prijateljica joj je 18 godina, ali ovo je prvi put da joj je spustila slušalicu. Čekala je. Znala je da će je uskoro nazvati. Preispitivala je svoje riječi i pitala se da li je trebala da joj kaže ovo preko telefona. Molila je Allaha da joj oprosti i da joj da snage za oluje koje dolaze. Zazvonilo je kućno zvono. Znala je da je to Danijela. Pa da, nasmijala se u sebi. Ipak je to njena prijateljica, nema joj šta zamjeriti.

Dok je dolazila do ulaznih vrata svoje kuće radovala se jer je mislila da će Danijelu ova vijest obradovati i da će joj kao i uvijek pohrliti u snažan izliječujući zagrljaj koji krasi njihovo prijateljstvo. Čudno je kako se čovjek može prevariti misleći da poznaje one s kojima dugo živi. Ne može čovjek zaviriti u tuđu dušu ma koliko ti on blizak bio i u tome je njegova najveća nesreća.

“Reci mi da se šališ!” – zaurla Danijela na svoju prijateljicu. “Ovo je samo još jedan od tvojih hirova, je li tako? Nećeš valjda sad prelaziti na islam i kako misliš uopće preći na islam. Nećemo se valjda sad zamotati u nekakve tamo crne haljine, udati se za one bradate likove što pozivaju u sveti rat i ubijati sve koji ne vjeruju u Boga. Je li to islam koji želiš? Je li to sudbina koju ti sebi biraš? Mlada si, lijepa, imaš perspektivu, tvoj otac je bogat i uticajan, ne treba ti ovo da sad privlačiš pažnju. Poznajem te od kad znam za sebe i da te ne volim ne bih ti govorila ovo sve. Znam, nedostaje ti mama. Razmisli da li bi ona željela da napustiš svoju školu i snove. A šta je s našim snovima.

Od vrtića želimo biti da svijet bude naš. Da hodamo modnim pistama i da se svi dive našoj ljepoti. Milano, Pariz, to je naša budućnost! Gdje ti je ogledalo? Zaboga, pogledaj tu ljepotu, zar ćeš to zamotati u crninu i provesti život među četiri zida. Ljubavi, ti i da sve hoćeš u nekakav raj ili džennet znaj za to je kasno, pa prije tri dana zajedno s nama si pila, plesala na stolu polugola. Da, živjele smo svaki dan kao posljednji i to je dobro. 18 nam je godina, nećemo živjeti kao neke kaluđerice ne bi li zaradile raj. Zar raj uopće postoji, ma naša tijela samo istruhnu i to je to. Ta priča o raju i paklu, to ti je samo izmišljotina za malu djecu. Pusti pakao, Bog nam daje ovaj trenutak i trebamo ga živjeti. Svijet je naš!!”

Ena se osjećala kao da je neko bacao kamenje na nju. Slušala je Danijeline riječi i nije vjerovala da s tom djevojkom osjeća povezanost jaču i od krvne. Svaka riječ je bila kamen težak i po tonu. Mislila je izgubit će se, mislila je nestaje joj tlo pod nogama, ali Allah daje snagu svojim robovima u teškim trenucima. Sjetila se posljednjeg Božijeg poslanika i priče kad su njeg nevjernici kamenovali, a on im je uzvratio dovom za njih. U njenoj duši bila je bura, a sad je nastupilo zatišje. Nasmiješila se u Danijelino lice. Taj osmijeh nije bio nimalo zajedljiv, nimalo neprijateljski, bio je to dobronamjerni osmijeh.

Danijela je duboko uzdahnula, obradovala se onom osmijehu i mislila je da je izliječila svoju prijateljicu svojim riječima. Mislila je da neće nastojati u onoj namjeri jer joj njena prijateljica nije uzvratila srdžbom, a to bi očekivala od čovjeka koji namjerava otići u fanatike. Zaista, grdno se varamo misleći da poznajemo dušu nekog čovjeka ma koliko nam taj čovjek bio blizak.

“Danijela, ovo nije naš svijet. Ništa nije naše. Odkud ti pravo da misliš da posjedujemo vrijeme? Moja majka je umrla prije dvije godine. Misliš li da u posljednjem času nije trežila bar još jedan za pokajanje? I moja majka je bila lijepa i mlada, mislila je da je svijet njen, a pogledaj šta je sad od nje ostalo. Ljepota moje majke leži u zemlji. Šaka pepela. Ništa od nje nije ostalo. Ja ne vjerujem da je to sve što ostaje poslije čovjeka. Šaka pepela ne može biti naslijeđe čovjeka koji je živio 40 godina na ovom svijetu. Šta biva sa našim snovima? Šta biva sa našim dobrim i lošim djelima? U čemu je njihov smisao. Ne, ne vjerujem Danijela u beznađe i ne vjerujem u posljednji trenutak koji koristim za pijančenje i ludovanje.

Vjerujem da postoji On. Postoji, iako Ga ne vdimo. Ne postoje riječi da opišem ovo što ja sad osjećam. Istina, ludovala sam s vama. Od kad mi je mama umrla, ja pijem, pušim cigarete, ostajem do iza ponoći na sumnjivim mjestima, činim blud. Sve to, pomoglo mi je da shvatim koji je pravi put put za čovjeka. Nisam se pronašla u takvom životu jer nema smisla. Uporno sam tražila smisao od onog trenutka kad mi je mama umrla i nema te ovozemaljske stvari u kojoj ga nisam pokušavala naći, ali shvatila sam da na pogrešnom mjestu tražim. One noći kad su mi javili da je moja mama umrla u saobraćanoj nesreći bila sam skrhana, ti i ostatak društva odveli ste me na oraspoloženje i ponudili mi piće. Prihvatila sam i nije mi bilo bolje. Bilo mi je gore.

Dok jednog dana nisam počela čitati Kur`an. Ta Knjiga natjerala me razmislim. Razmišljanje me nije odvelo do pobune, tražila sam zaklon. I pronašla sam ga. Moje srce je bilo smireno. Pronašlo je utjehu, nisam više hjela vratiti Svetu knjigu među obične. Kad sam te nazvala i rekla ti ta svoju odluku to nije bilo trenutačno i prolazno. Taj trenutak bio je odlučujući. Već dvije godine u meni se skuplja želja da svojim životom zahvalim Gospodaru na blagodatima koje mi poklanja,a ustvari i život kojim živim i jeste blagodat. Tako sve ima smisla. Ne, Danijela, niko me nije nagovorio na ovo. Samo sam posumnjala u ovaj život na koji su me naučili.

Zapitala sam se da li sam bila slijepa pa nisam mogla vidjeti sve dokaze o Allahovom postojanju, ali nisu slijepe oči već srca u grudima. Moje srce je progledalo, a ti misli šta god želiš. Od sutra počinjem novi život, odbacit ću alkohol i cigarete, odbacit ću blud i sve prolaznosti, odbacujem i te laičke snove o modnim pistama. Ne, neću se zamotati u crninu, od sad nosit ću hidžab, ja vjerujem da ću samo tako biti ljepša nego li u najljepšoj odjeći na pariškim pistama. Od sad vjerujem da je osmijeh i lijepa riječ sadak pa čak i onda kad imaš i više da ponudiš. Ako odeš sad i zalupiš ova vrata ne shvatajući ja ti opraštam. Ako zaboraviš na sve godine koje smo provele kao setre i pružale jedna drugoj utjehu ja ti opraštam. Ti si moja sestra.

Kad nisam nikog imala, imala sam tebe. Ti si čovjek i zato ti opraštam. Kad ponovo poželiš prijatelja ja ću te primiti. To mi preporučuje moja vjera i ja ću tako postupiti. Neću bacati bombe i smišljati napade, ja imam mnogo jače oružje zove se ljubav. Ljubav prema Onom Ko me je stvorio i Ljubav u Ime Onoga Kojem ću se sigurno vratiti.”

Začuđena Danijela je posmatrala svoju prijateljicu i već odavno su joj krenule suze niz lice. Nije znala zbog čega tačno plače. Da li je to bilo što gubi prijateljicu? Ili je plakala što prvi put ne može razumjeti ono što ona govori? Je li i njeno srce slijepo? Bilo joj je jasno. Njihovo prijateljstvo je gotovo. A koliko je samo puta maštala o zajedničkim putovanjima oko svijeta. Sada, Ena će postati neko s kim ne može putovati. Neko ko će biti odbačen i nepoželjan. U školi su učili nešto o toleranciji, ali zar je iko ikad vidio djevojku u crnini od glave do pete i slobodnu, djevojku da se druže, da su najbolje prijateljice. Izašla je iz Eninog stana i zalupila vrata. Nikad se više neće vratiti na to mjesto i to ju je boljelo. Nisu je boljeli trenuci koje je proživjela s Enom, boljeli su je trenuci kojima ona neće više prisutovati u njenom životu.
___________________________________

Gledala je kroz bolnički prozor. Prošle su godine, a ona je i dalje razmišljala je li njeno srce zaista slijepo. Šta je iza života? Šta je iza smrti? Mislila je da će zauvijek zaboraviti na Enine riječi napuštajući njenu kuću, ali nije mogla. Shvatila je to tek sad nakon 5 godina, sad kad je bila na ivici života. Enine riječi sačuvala je njena podsvijest, a mnogo toga se promijenilo od kad nije vidjela Enu. Nije osvojila svijet, ali svijet je zarobio nju. Kao i uvijek robovala je trendovima. Nije mogla da shvati kako to da je lijepa, bogata i voljena u društvu, a nije sretna.

Možda zato što ni ljubav ni popularnost ni bogatsvo nisu karte za sreću. Čekala je da joj kažu kako je njena opercija uklanjanja raka bila uspješna. Ne zna zašto moli za još koji dan, za još kojom godinom, ali tek na ivici života shvata da joj je do njeg zaista i stalo. Ne zna zašto joj je stalo jer pogledala je oko sebe i nikog nije bilo u toj sobi, nikog da čeka zajedno s njom, da se raduje dobrom rezultatu ili da strahuje od lošeg, sve je iskusilo u životu, sva uzbuđenja, ali plašila se toga što je ta uzbuđenja nisu ispunjavala. Nije pronalazila smisao i htjela je još jedan dan, još jedan mjesec ili godinu samo da otkrije, samo da pokuša da i njeno srce pogleda, jer oči gledaju, ali izgleda da ne vide dobro.

Odjednom, vrata njene bolničke sobe su se otvorila. Nadala se tome i molila je od Boga da dođe taj trenutak, pripemila je najveći i najljepši osmijeh u svom životu prkoseći tako smrti i sažaljenju osobe koja ulazi. Na vrata nije ušla nijedna od onih osoba kojima se danas nadala. Ušla je Ena, ali sad se više nije zvala tako. Ta osoba što se smiješila njenom osmijehu dok je još trajao nije bila više Ena, zbunjena i uplašena djevojka što je maštala o pariškim pistama. Prilazila joj je Aiša, sigurna, ponosna, istrajna, odlučna mlada žena na kojoj se nije primjećivao ni trag od bivše nje.

Kada je ušla u Danijelinu sobu, Aiša je zatekla Danijelu nasmiješenu kako je i očekivala, znala je da će ta djevojka prkositi i smrti i vremenu. Aiša je toplo zagrlila Danijelu iako je ona bila na tren uplašena njenom promjenom i njenom dobrotom. Možda je Aiša zaboravila, ali Danijela ne može zaboraviti sve grube riječi izgovorene toj dobroj ženi s kojom je provela toliko godina svog vremena i kojoj je bila kao sestra sve te godine. U trenutcima zagrljaja razmišljala je o Eni i o njenoj matamorfozi u Aišu, razmišljala je o njenim riječima kada ju je napuštala, kada je zalupila vrata i odlučila napustiti jedinu osobu na ovome svijetu kojoj je stalo do nje.

Razmišljala je zašto ovo radi, ali što je duže trajao zagrljaj najboljih prijateljica koje nisu vidjele godinama ona je sve jasnije vidjela značaj Enine promjene i koliko je njen duh narastao za sve ove godine. Nije Aiša napustila Danijelu, bilo je suprotno, Aiša je godinama pokušavala doći do nje, zvala ju je na telefon bezbroj puta, a ova je i broj promijenila zbog nje, izbjegavala ju je na ulici i stidjela se što joj je bila kao sestra, a sve to što je odlučila da prmijeni stil života, što je odlučila da se zove Aišom i da njen cilj bude Džennet i sve to za nju i njeno društvo bilo je kao da je postala bolesna, kao da je neki fantom ušao u nju i zarazio zdrav razum.

Bježali su od nje jer su se plašili da je to zaslijepljivanje možda zarazno, a zapravo nije to bilo ništa strašno. Aišino srce je progledalo, njena duša je pala na sedždu i tijelo se počelo pokoravati. Plašili su se zapravo kako bi šejtan podnio takvu preobrazbu u njima, a on im upravo zbog tog straha nije dao ni da se približavaju ljudima kao što su Aiši jer oni zaista blistaju od ljepote koju samo vjernik može posjedovati.

Stajale su te dvije mlade žene, jedna je imala saosjećajan osmijeh, poštovanje i srce puno ljubavi koju daje bez prigovora, druga je bila uplašena, iznenađena ljudskom dobrotom, pognute glave i postiđena vlastitim postpcima i riječima nije mogla da pogleda ovu drugu, nije mogla da izusti ni riječ. Sve bi dala za samo mrvu hrabrosti da zamoli Aišu za oprost, ali nije mogla jer je znala da joj je Aiša već oprostila i to je nju najviše boljelo. Dvije žene u bolničkoj sobi gledaju jedna u drugu, ne izgovaraju nijedna ni riječi.

Jedna od njih se bori za život, a druga je došla da joj kaže da mora da dobije tu borbu jer ona ima mnogo toga da joj kaže. Jedna od njih je izgovorila ružne riječi drugoj i odrekla se prijateljstva, druga je oprostila jer voljenima opraštamo upravo zato jer znamo njihove slabosti.

Jedna od njih je promijenila svoj život odlučivši da se počne pokoravati Božijim naredbama, druga je odlučila da se još vjernije pokorava dunjaluku. Jedna od njih je završila fakultet, posvetila se radu i porodici, druga je i dalje sanjala o pariškim pistama, povremeno bi odradila neku reklamu za trećerazredne kompanije.

Aiša je nosila mahramu i bila jako zdrava i uvijek prelijpo nasmijana mlada djevojka, iz nje su zračili njeni čvrsti stavovi i zrela ličnost. Danijela je svaki dan pokušavala pokazati sve više i više od svoje ljepote, živjela je brzim životom ne obazirući se i uzimajući svoje vrijeme i zdravlje kao konstantu. Nedavno je otkrila da ima rak i odlučila je da se bori za život ma koliko ta borba zahtijevala i to je bila njena najveća odluka njenog života. Odluka je donesena prekasno, prekasno je odlučila da želi da živi pravim životom i na pravi način, doktori su donijeli Danijeli loše vijesti, ostalo joj je još malo vremena, ali možda nije kasno. Aiša kaže da je Bog Milostiv, možda oprosti i njoj.
________________________________

Vjetar se igrao sa njenom plavom, raščupanom kosom. Svjelost što se odbijala od potočić milovala je njeno mlado lice. Veselo je lupkala štapom po potočiću i sitne, ali svježinom jake kapi kad- kad bi je iznenadile, a kad -kad bi ona iznenadila njih izmičući im se. Ena je gledala u Aišinu kćerku koja je imala 3 godine i koja se igrala istu igru kao i ona. Gledala je u novi život diveći se Aišinoj snazi da toliko toga postigne za ono vrijeme dok se ona hrvala s Istinom. Sa munare seoske džamije začuo se ezan, mujezin je pozivao na podne namaz, nikad nije ljepše osjećala te riječi, dok je živjela u gradu sama i bez misli o smrti nikad nije razmišljala o sadržaju ezana.

Sad u Aišinoj kući, na ivici života izgovara riječi za mujezinom, mujezin staje, a Danijela je nastavila, izgovorila je riječi šehadeta i zaklopila oči. Nije znala šta je čeka, ali Aiša joj je rekla da je Allah Milostiv, nije ni za čim žalila osim što je zanemarila svoje srce i svoju dušu. Prestala je disati, a Aišina kćerka se i dalje igrala kraj potočića. Život se nastavlja i bez Danijela, život se nastavlja i bez nas. Naše vrijeme nije konstanta bez kraja i početka da bi sebi dozvolili da zaboravimo dušu i srce i da vjerujemo samo onome što oči vide.

Sumeja Gazija –  Izvor: Akos.ba

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: