Odgovori

Oporuka o doniranju organa nakon smrti

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

PITANJE: Selam alejkum, U velikoj sam dilemi i nadam se da cu od vas da dobijem ispravan odgovor…. Na internetu sam procitala sve sto sam nasla na tu temu i na kraju neznam ni sama sta da mislim.. Razumjela sam da je dozvoljeno za vrijeme zivota donirati organe (pod odredjenim uslovima).. Buni me to što su mišljenja o donaciji organa nakon smrti podjeljenja.. Pojedini smatraju da je to šerijatski dozvoljeno, dok drugi da da je potpuno zabranjemo… Sta da radim? Dali mi mozete dati ispravan odgovor na ovo pitajne. Meni moji organi nakon smrti nece koristiti, a ako mi je dozvoljeno zelila bi u ime Allaha da dobrovoljno nekom drugom pomognem mojim organima, a isto tako, ako mi nije dozvoljeno, zeljela bi da za zivota sprijecim da do toga nakon moje smrti nebi doslo… Iako u mojoj svijesti preovladava misljenje, da uz svu milost i humanost, koju nosi nasla lijepa vjera to ipak mozda nije zabranjemo, bojim se da po tom pitanju nebi ucinila nesto pogresno. Unaprijed hvala za odgovor…

ODGOVOR: Alejkumusselam!

Prije samog govora o presađivanju organa od mrtvog čovjeka nije zgoreg da spomenemo koji su to organi koje je moguće prenositi i presađivati i to na osnovu onoga do čega je uznapredovala savremena medicina. Naime, ti organi su:

1. Srce, jer se operacije presađivanja srca uspješno obavljaju od 1986. god.
2. Jetra i pankreas oboljelim od šećera.
3. Rožnjača, bubrezi, koštana srž i dvostruki organi kao što su uši.
4. Presađivanje kože s ciljem operacije ojačanja ili uljepšavanja kože i slično.

A organi koje savremena medicina još nije u mogućnosti da presađuje sve dosad su: kičma, mozak, mokraćni mjehur, želudac i maternica. Pitanje presađivanja organa uopćeno (svejedno od živog ili mrtvog) je predmet razilaženja među savremenicima. Suprostavio joj se svom silinom šejh Eš-Š’aravi i šejh Mustafa Mekki gdje spominju da nije dozvoljena oporuka, niti doniranje niti poklanjanje niti bilo koja druga vrsta upotreba organa.

Argumenti sa kojima dokazuju zabranu su sljedeći:

Prvi: Organi su vlasništvo onoga ko ih je stvorio tj. Allaha, subhanehu ve te’ala, a nisu vlasništvo čovjeka te ih nije dozvoljeno donirati, poklanjati a kamoli prodavati.

Komentar: Moguće je na ovo odgovoriti da se pod Allahovim stvaranjem koje nije u vlasništvo čovjeka podrazumijeva duša, a što se tiče organa on ima pravo da raspolaže njima u granicama šerijatskih pravila, jer nije došao dokaz iz Kur’ana i Sunneta koji to zabranjuje. Pa je s toga osnova da je to dozvoljeno jer u Islamu nema štete niti nanošenja štete drugome.

Drugi argument zabrane iskorištavanja i korištenja organa mrtvog insana je poštivanje i svetost ljudskog tijela svejedno živog ili mrtvog, jer dokazi iz Kur’ana i Sunneta upućuju na svetost mejita i da nije dozvoljeno narušavati njegovu svetost niti loše postupati prema njemu. A uzimanje organa od njega je narušavanje njegove svetosti, napad na njegovo tijelo i masakriranje. A znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje tijela ubijenih neprijatelja na poprišu bitke kako prenosi Buharija i drugi: da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje (Buharija 2294 i Ebu Davud 2293). Takođe, prenose se hadisi u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuje lomljenje kostiju mejita i njegovo uznemiravanje, pa kaže, sallallahu alejhi ve sellem: “Lomljenje kosti mejitu je kao lomljenje kosti živom” ( Ebu Davud 3207, Ibn Madže 1616, Bejheki (4/57) i Ahmed (6/58, 168-169, 200, 364), kaže Albani u “El-Irva’” (3/214) da je hadis vjerodostojan).

Komentar: Moguće je odgovoriti na ove hadise da se oni odnose na stanja u kojima je cilj ponižavanje i masakriranje mejita. Međutim ako je osoba za svoga života dozvolila da se radi spašavanja nečijeg života koriste njegovi organi, pa se zbog toga oni uzmu od njega s poštovanjem i bez ponižavanja, onda to izlazi iz zabrane. A uz to još treba dodati da nužda dozvoljava ono što je zabranjeno.

Treći argument je da ono što se odstrani (odsiječe, uzme) od živog to postaje mrtvo. Jer se kaže u hadisu: “Ono što se odsiječe od životinje dok je živa to je strvina” (Ebu Davud (2475) i Tirmizi (1300) i kaže da je hasen garib ne znamo ga osim u hadisu Zejd ibn Eslem. Prenosi Ibn Hadžer u “Et-Telhisu” (1/40) da su ga Darekutni i Ibn ebi Hatim ocijenili kao mursel).

Komentar: Odgovor na ovo je da insan ne postaje nedžis svojom smrću, i to je radžih mišljenje na koje upućuju dokazi kao što je hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Musliman nije nedžis” (Buharija 274 i Muslim 556-557), pa čak ako bi se složili sa tim može se reći da nužda poziva u to da se koriste ti organi iako su nečisti.

Na kraju, ono što se pokazuje kao radžih (odabrano mišljenje) u ovoj mes’eli je da je osnova u korištenju i iskorištavanju ljudskih organa opreznost i zabrana radi zaštite čovjeka i čuvanja i poštivanja njegove svetosti i njegovo čuvanje od masakriranja i raspolaganja njegovim organima kao da su rezrvni dijelovi. Međutim, ako nužda ili potreba zahtijeva onda je presađivanje organa od mrtve osobe dozvoljeno i to pod sljedećim šartovima:

– da se radi na osnovu njegovog vesijeta (oporuke) doniranja organa, ili sa dozvolom njegove porodice,
– da taj organ ne bude od genitalnih organa koji prenose nasljedne osobine,
– da organ nije stidno mjesto,
– da bude na način doniranja a ne način prodaje.

Egipatski “Darul-ifta” je objavilo mnoštvo fetvi po ovom pitanju od kojih je prva fetva šejha Muhammeda Husejna Mahlufa, misrijskog muftije 1952. god. o dozvoljenosti usađivanja očnih rožnjača od drugog mrtvog čovjeka. Zatim fetva šejha Me’muna 1959. god. oko iste teme, pa fetva šejha Hurejdija 1966. o dozvoli presađivanja organa, isto tako fetva šejha Hatira 1973. god. o dozvoli presađivanja organa, takođe fetva Džadul-Hakka 1979. god. o dozvoli doniranja organa od živih i mrtvih.

Takođe “El-Medžlis el-Džezairi el-e’ala lil-fetava” (Alžirsko više vijeće za fetve) i “El-Medžlis el-Urduni el-eala lil-fetava” (Jordansko više vijeće za fetve) 1977. su izdali fetvu 1972. god. o dozvoli presađivanja organa. A “Hej’etu kibaril-ulema” (Vijeće visokorangiranih učenjaka) u Saudiji je 1978. izdala fetvu o dozvoli presađivanja rožnjače, a 1972. o presađivanju organa, a “Ledžnetul-fetava” (Komisija za fetve) pri ministarstvu vakufa u Kuvajtu 1980.god. je dala fetvu o dozvoli presađivanja organa. Ve billahi tevfik.

Dr. Zijad Ljakić

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: