Pokajnici

Ovaj osjećaj neću lahko ispustiti

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Probudio sam se sav uplakan, jednostavno, duša traži sedždu, a šejtan ne da. Za to vrijeme sam zaboravio i kako se klanja, uzima abdest, morao sam gledati u knjigu dok sam uzimao abdest i tada mi je bilo tako teško pasti na sedždu da je to nemoguce opisati, prvo iz stida prema Allahu, a zatim i zbog toga što me šejtan i dalje pokušavao odvratiti. Medutim, sa Allahovom pomoci uspio sam. I kada sam klanjao taj sabah namaz osjecao sam kao da je veliki teret spao sa mojih prsa, osjecao sam se tako cist da sam rekao sam sebi da ovaj osjecaj necu tako lahko ispustiti.”

Michael Jackson još uvijek nije prihvatio Islam, ali covjek koji je nekada imao nadimak “jugoslovenski Michael Jackson” zasigurno se vratio Islamu. Taj covjek se zove Senad Sarac i bio je jedan od najboljih plesaca u bivšoj državi, što je potvrdio i na državnom takmicenju, koje se održalo 1988. godine u Cavtatu, osvojivši prvo mjesto.

Pored toga veoma uspješno se bavio gimnastikom, atletikom i skijaškim skokovima, gdje je stekao mnoga priznanja i diplome. Medutim, sva ova sjajna karijera ima i drugu stranu medalje koja i nije baš tako sjajna. Iz tog i još mnogo drugih razloga Senad Sarac je danas potpuno novi covjek.

OD GNIJEZDA DO ZVIJEZDA

Svoju veoma intresantnu životnu pricu zapocinje sjecajuci se djetinjstva: ” Od malena sam se poceo baviti plesom, još od osnovne škole, tada sam vec zadobio simpatije ondašnjih ucitelja i nastavnika. U školama su se tada održavale igranke i uvijek sam ja bio taj koji je te igranke pocinjao i završavao, da bi se kasnije u sedmom-osmom razredu u “Trasi”, u mjesnoj zajednici Skenderija, poceo održavati tzv. “Disko matine” gdje sam uvijek prodavao karte i, naravno, plesao. Tada su se još uvijek plesali neki disko-plesovi, sve dok nije došao “break dance” 1984. godine, a ja sam taman tada upisao prvi razred srednje škole. S obzirom da sam vec tada imao neke osnove za bavljenje plesom, poceo sam sakupljati literaturu o “break dance” o tome kako je nastao, da je potekao iz Afrike i nastao od ritualnih plesova kojim su dozivali kišu itd. Od tad sam “break dance” vježbao dan i noc, stalno. Da sam toliko Kur’an ucio, hafiz bih postao.

Naravno, u školi sam odmah popustio tako da sam drugi razred Srednje mašinske škole morao obnavljati. Nakon tog danonocnog treniranja poceo sam postizati zapaženije rezultate. Prva takmicenja su bila po mjesnim zajednicama i gdje god bih došao, osvajao bih prvo mjesto. Vremenom sam ucestvujuci na takmicenjima stekao odredeni renome i popularnost, narocito kod ljudi koji su se bavili plesom. Davao sam cak i neke intervjue. U tom periodu sam ucestvovao na jacim takmicenjima, koja su se održavala u Skenderiji, da bi 1987. godine prvi put poceo raditi u plesnoj školi.”

Od tada pocinje Senadov uspon u šou biznisu tadašnje države. Nakon vec spomenutog takmicenja u Cavtatu slijedi period koga se on i ne sjeca baš ” sa ponosom”, kako je sam rekao, ispunjen takmicenjima, turnejama širom ex-Jugoslavije, a u to vrijeme je otvorio i svoju privatnu plesnu školu.

NA PLES SA BISMILLOM

Kakav je tada bio njegov odnos prema Islamu nije teško pretpostaviti, a Senad to pojašnjava rijecima: “Ja sam, kao dijete, išao u mekteb u Bužimu kod nane, gdje sam obicno provodio ljetni raspust, tako da je to ipak ostavilo nekakvog traga na meni, i kasnije, kad sam poceo plesati, uvijek sam pocinjao sa bismillom, molio Allaha da ne pogriješim, sada to možda izgleda i smiješno ali ja drugacije tada nisam znao. Tad nisam znao da su muzika i ples po Islamu zabranjeni, što je i normalno, jer odvode od Allahovog puta.”

Agresiju na BiH docekao je spremno, ucestvovao je u osnivanju štaba Teritorijalne odbrane na Skenderiji, gdje je živio, a kratko vrijeme iza toga, zbog dobre fizicke spremnosti, prelazi u poznatu specijalnu jedinicu MUP-a, koju je tada vodio Dragan Vikic, gdje biva postavljen za komandira protuoklopnog odjeljenja.

” U decembru 1992., u akciji na Azicima, teško sam ranjen u obje noge i ruku. Dobro se sjecam da sam prije akcije uzeo abdest, ucio šehadet i cak imao namjeru da klanjam sebi dženazu, što u to vrijeme nije bilo nimalo cudno, jer su tada svi osjecali potrebu da se na bilo kakav nacin vežu za vjeru. Tog dana, kada sam ranjen, ostao sam osam sati u cetnickom okruženju i sam se izvlacio. Izgubio sam neke prijatelje u toj akciji, svega se nagledao i svašta preko ruku prenio.

Cudno je kako život ide, od lagodnog života i uživanja jednog plesaca, do rata i svega šta on sa sobom donosi. Nakon ranjavanja stvari su se promijenile nagore. Psihicki sam popustio, iako sam tada, što se materijalnog stanja tice, imao sve, kada gotovo niko drugi nije, cak mi se tada i velika želja ispunila, dobio sam vlastiti muzicki studio. Na inicijativu MUP-a 1994. godine odlazim na lijecenje u Njemacku, gdje se nisam baš dobro snašao, nastavio sam živjeti kao i prije agresije, pa cak i gore, jer zapad, ustvari, nije nudio ništa drugo.”

ISKRA ISLAMA

” To je sve trajalo negdje do 1996. kada sam upoznao Damira Mešica koji je došao iz Bosne, gdje je naucio dosta o Islamu i pridržavao se toga. Moj prvi susret sa njim bio je iskra koja je otvorila moje srce prema Islamu, zapanjio me svojom smirenošcu, lijepim ophodenjem, koje je bilo totalna suprotnost mom razuzdanom ponašanju. Od njega sam dobio i prve knjige o Islamu i jednostavno sam tada vidio da nema izlaza osim u Islamu, poceo sam klanjati i pridržavati se onoga što sam znao, a to nije bilo mnogo, i trajalo je osam mjeseci.

Nakon tih osam mjeseci ponovo me je džahilijet povukao i vratio na ono cega sam se vec bio odrekao. To mi je bio najteži period u životu, nisam se mogao smiriti, kad god bi otišao u kafanu da pijem, uvijek bi mi u tom trenutku na um padao namaz, Kur’an, sve što sam ucio, jednostavno nikako nisam imao mira, ali društvo je bilo to što me je držalo u takvom stanju još neko vrijeme. Sve do jedne noci kada se prelila caša, stijesnilo mi se u prsima, nisam više mogo podnijeti, inace sam imao nemirne snove i nisam mogao spavati. Probudio sam se sav uplakan, jednostavno duša traži sedždu, a šejtan ne da. Za to vrijeme sam zaboravio i kako se klanja, uzima abdest, morao sam gledati u knjigu dok sam uzimao abdest i tada mi je bilo tako teško pasti na sedždu da je to nemoguce opisati, prvo iz stida prema Allahu, a zatim i zbog toga što me šejtan i dalje pokušavao odvratiti. Medutim, sa Allahovom pomoci uspio sam. I kada sam klanjao taj sabah-namaz, osjecao sam kao da je veliki teret spao sa mojih prsa, osjecao sam se tako cist da sam rekao sam sebi da ovaj osjecaj necu tako lahko ispustiti.”

Nakon toga, sve je krenulo svojim tokom, islamska literatura, predavanja i potpuno novo društvo uticali su da se Senad još više ucvrsti u Islamu, a ubrzo je slijedio i povratak u BiH, u Sarajevo, gdje i danas živi, sretno oženjen. Zasigurno, Senad više nije “jugoslovenski Michael Jackson” i vjerovatno su ga svi koji su ga kao takvog znali vec zaboravili, ali nije mu žao, on je našao ono što je tražio, smirenost i srecu u Islamu i osjecaj koji, kako je sam rekao, “nece lahko ispustiti.”

Izvor: Saff

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: