Odgovori

Pet novih pitanja i odgovora

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

1. Može li muž zabraniti ženi da čini dobročinstvo roditeljima

Pitanje: Es-selamu alejkum. Mene interesuje da li je i žena dužna da čini dobročinstvo roditeljima, jer ja i moj muž se raspravljamo oko toga on kaže da je žena dužna da gleda njegove roditelje. A da on nije dužan da gleda moje roditelje a ni ja jer sam ja udata i ako muž dozvoli onda može a ako neda onda nista, pa ako možete mi dati objašnjenje kako da postupim.

ODGOVOR:

Alejkumusselam.

U šerijatskim tekstovima u kojima je došla naredba održavanja rodbinskih veza i činjenja dobročinstva prema roditeljima ona je došla u općoj formi i odnosi se i na sinove i na kćeri. Kaže Uzvišeni: “Gospodar tvoj zapovijeda da samo njemu ibadet činite i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im: Uf, i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: “Gospodaru moj smiluj im se, oni su mene kad sam bio dijete njegovali” (El-Isra’, 23-24).

U ovom ajetu je u općoj formi naređeno djeci, znači i muškoj i ženskoj, da roditeljima čine dobročinstvo, a ovakvih šerijatskih tekstova je mnogo. Dok sa druge strane nema nekog argumenta u kojem se obaveza činjenja dobročinstva prema roditeljima ograničava samo na mušku djecu. Prema tome, nema sumnje da si ti obavezna da činiš dobročinstvo svojim roditeljima i da to nije stvar dozvole tvoga muža niti ti on to može i smije zabraniti, nego mu je čak obaveza da te pomaže u tome. Dobročinstvo prema roditeljima je vadžib pa ako bi muž zabranio ženi da čini dobročinstvo svojim roditeljima to bi značilo da joj zabranjuje ono što je vadžib a to njemu niukom slučaju nije dozvoljeno.

Međutim, postoji razlika između i sinova i kćeri u mogućnosti činjenja dobročinstva prema roditeljima. Sinovi obično budu bliže i pri ruci roditeljima, i oni kao muškarci posjeduju materijalnu mogućnost da ih više pomažu. Za razliku od kćerke koja je većinom udaljena od roditelja i nema materijalnu i finansijsku samostalnost, tj. nema svoj vlastiti imetak, kako bi činila dobročinstvo roditeljima u mjeri kako to mogu sinovi. Muž nije dužan da materijalno pomaže punca i punicu jer on ima svoje roditelje koje je dužan pomagati i izdržavati.

Takođe, tvoj odnos prema svekru i svekrvi ne ulazi u održavanje rodbinskih veza jer vaša veza je tazbinska a ne rodbinska. Ti treba da se prema njima lijepo odnosiš, da ih poštuješ, pomažeš koliko si u mogućnosti, ali oni nikako ne mogu da budu na stepenu tvojih roditelja. Isto tako tvoj odnos prema roditeljima treba biti prilagođen tvojoj životnoj situaciji pa kada si u mogućnosti posjetiš ih, nazoveš ih i fizički i materijalno ih pomogneš. Ve billahi tevfik.
_________________________________________

2. KOJA TO RASPRAVA KOJU TREBA OSTAVITI PA MAKAR BIO U PRAVU

Pitanje:

Selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.

Ako mi možete objasniti šta je to tačno po Šerijatu rasprava.
Jer je u hadisu obećana nagrada onome ko ostavi raspravu pa makar bio i u pravu.

ODGOVOR:

Alejkumusselam.

U šerijatskim tekstovima rasprava i raspravljanje, koji su spomenuti sa arapskom riječju “DŽEDEL ili DŽIDAL”, su spomenuti u dva konteksta, prvi – u kojima se postiče i naređuje raspravljanje i drugi – u kojima se zabranjuje raspravljanje.
Rasprava koja je naređena i preporučena spomenuta je u sljedećim šerijatskim tekstovima:

– Riječi Uzvišenog: “I sa njima se raspravljajte na najljepši način” (En-Nahl, 125).
– Riječi Uzvišenog: “I sa sljedbenicima Knjige raspravljaj na najljepši način” (El-Ankebut, 46).
– I riječi Uzvišenog: “Reci: Dajte vaše dokaze ako istinu govorite” (El-Bekara, 111).

– Raspravljanje su primijenili ashabi, radijallahu anhum, poput Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, koji se raspravljao sa Havaridžima pa se velika skupina od njih vratila od onoga na čemu je bila.

– Takođe, raspravu je primjenjivao selef poput Omera ibn Abdulaziza koji se raspravljavao sa Havaridžima i Kaderijama.
Pod ovom vrstom rasprave se misli na onu koja se čini da bi se pojasnila istina i da bi ona bila poznata, sa kojom se razotkriva i raskrinkava batil i neistina, naravno na lijep način bez vrijeđanja , omalovažavanja protivnika i ružnog govora. Ovo je rasprava na koju se odnose gore spomenuti dokazi i to je ona rasprava koju je činio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi i selef ovoga Ummeta. Ovu vrstu rasprave učenjaci nazivaju pohvaljena rasprava.

A rasprava koja je zabranjena i pokuđena je spomenuta u hadisu od Ebu Umame, radijallahu anhu, u kojem kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nije zalutao neki narod nakon upute na kojoj je bio osim nakon što se prepustio raspravljanju”, zatim je proučio riječi Uzvišenog: “I navelu si ti ga kao primjer samo zato da bi se raspravljali, jer oni su narod koji se mnogo raspravlja” (Ez-Zuhruf, 58). Hadis bilježe Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed, a šejh Albani i Šuajb Arnaut su ga ocijenili dobrim.

Takođe, Uzvišeni raspravljanje spominje u negativnom kontekstu kada kaže: “U ovom Kur’anu Mi na razne načine objašnajvamo ljudima svakovrsne primjere, ali je čovjek više nego iko spreman da raspravlja” (El-Kehf, 54).

Ova vrsta rasprave i raspravljanja se odnosi prvenstveno na raspravljanje radi batila (neistine), a u nju ulazi i raspravljanje sa ciljem da se pobijedi protivnik i da bi se zadovoljio svoj ego i sujeta time da pokaže kako je on u pravu i kako on zna.

Ovo je ona vrsta rasprave koja je pokuđena ili zabranjena.
Pod ovu vrstu zabranjene i pokuđene rasprave takođe potpada ono što je spomenuto u šerijatskim tekstovima sa arapskom riječju “EL-MIRA'”, a što jezički znači izazivanje srdžbe onoga sa kime se raspravlja. A hadis u kojem je spomenuto to raspravljanje sa terminom El-Mira’ je sljedeći:

Prenosi se od Ebu Umame, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ja garantujem kuću u krajevima Dženneta onome ko ostavi raspravu (el-mira’) pa makar bio u pravu, kuću u sredini Dženneta ko ostavi laganje pa makar i u šali i kuću u najvišem dijelu Dženneta onome ko uljepša svoj ahlak”. Bilježe ga Ebu Davud, Tirmizi i Ibn Madže, a dobrim ga ocjenjuju Tirmizi i Albani a ocjenjuje ga Šuajb Arnaut dobrim zbog mnoštva rivajeta a sam ovaj hadis ocjenjuje slabim.

Takođe, prenešeno je još nekoliko hadisa sa tim terminom, međutim svi su slabi. Poput hadisa: “Ne raspravljaj se sa svojim bratom”, kojeg bilježi Tirmizi od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, i hadisa: “Neće vjerovati rob potpunim imanom sve dok ne ostavi laganje u šali i dok ne ostavi raspravljanje pa makar istinu govorio”, kojeg bilježi Ahmed od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

Pod ovom zabranjenom raspravom koja je došla se terminom EL-MIRA’ se misli na ismijavanje i vrijeđanje govora onoga sa kojom se raspravlja kako bi razotkrio njegove mahane ni zbog čega drugog nego da bi omalovažio onoga sa kojim se raspravlja a ujedno da bi istakao sebe. Pa makar on bio u pravu oko pitanja o kojim se raspravlja nije mu dozvoljeno da koristi ovaj metod jer se sa tom raspravom ne cilja ništa drugo nego omalovažavanje protivnika u raspravi i želja za isticanjem samog sebe.

Prema tome, u Šerijatu rasprava može biti pokuđena i zabranjena, a može rasprava koja je preporučena i naređena. Pokuđena i zabranjena rasprava je ona koja se čini radi batila, ili sa ciljem da se pobijedi protivnik, da bi se zadovoljio svoj ego i sujeta time da se pokaže kako je on u pravu i kako zna, ili radi ismijavanja i vrijeđanja govora onoga sa kojom se raspravlja kako bi razotkrio njegove mahane ni zbog čega drugog nego da bi omalovažio onoga sa kojim se raspravlja a ujedno da bi istakao sebe. A preporučena i naređena rasprava je ona koja se čini da bi se pojasnila istina i da bi ona bila poznata, sa kojom se razotkriva i raskrinkava batil i neistina.

A ono što je došlo u hadisu “Ja garantujem kuću u krajevima Dženneta onome ko ostavi raspravu (el-mira’) pa makar bio u pravu” se misli na pokuđenu i zabranjenu vrstu rasprave. Iz svega spomenutog se razumije da Islam ne preporučuje ostavljanje rasprave u općenitim smislu kako su mnogi razumjeli, nego podstiče na ostavljanje rasprave, pa makar bio u pravu, koja je pokuđena i zabranjena. Ve billahi tevfik.
________________________________________________

3. KEFARET ZA POLNO OPĆENJE U TOKU RAMAZANA

Pitanje:

Es selamu alejkum.

Da li je potrebno da čovjek obavi kefarete zbog polnog općenja sa ženom u toku posta Ramazana, a koje je bio dužan obaviti prije par godina ali ih nije obavio iz nemara, ili je dovoljno samo da se pokaje. I ako možete da mi pojasnite oko toga da li su oboje dužni učiniti keferat, te ako mogu posteti 60 dana, da li im je opravdano da samo nahrane 60 siromaha ili 120 za oboje. Da vas Allah subhanehu ve teala nagradi.

ODGOVOR:

Alejkumusselam.

Onaj ko polno opći sa svojom suprugom po danu u toku Ramazana, a što je haram po idžmau učenjaka, tim djelom je pokvario post tog dana i dužan je da ga naposti. Takođe, vadžib mu je da učini kefaret zbog grijeha polnog općenja u toku Ramazana, i to: da slobodi roba, ili da posti 60 dana uzastopno bez prekida ili da nahrani 60 siromaha. Ovo isto se odnosi na ženu osim ako ju je muž prisilio na intimni odnos.

Argument za ovo je ono što je došlo u vjerodostojnom hadisu kojeg bilježe Buharija, Muslim i ostali od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, o čovjeku koji je polno općio sa ženom u toku Ramazana. U ovom rivajetu hadisa Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pitao čovjeka, prilikom pojašnjavanja kefareta, da li može oslobodit roba, a na njegov negativan odgovor pitao ga je da li može postiti dva uzastopno mjeseca, na njegov negativan odgovor pitao ga je da može nahraniti 60 siromaha, a pošto nije ni to bio u stanju dao mu je vreću datula da podijeli siromasima.

A na pitanje tog čovjeka da li da podijeli datule na siromašnije od njega, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se nasmijao i rekao mu da ide i nahrani svoju porodicu. U rivajetu kod Muslima (1872) kefaret nije došao po redoslijedu nego u obliku izbora “da oslobodi roba ili posti dva mjeseca ili nahrani 60 siromaha”. Na osnovu ova dva rivajeta učenjaci imaju dva mišljenja oko načina vršenja kefareta, tj. da li obavezan redoslijed, na čemu su Ebu Hanife, Šafija i Ahmedu rivajetu: ako ne može osloboditi roba jer robova danas nema, znači tek onda prelazi na uzastopni post dva mjeseca, a ako ni to nije u stanju onda da nahrani 60 siromaha. Ili ima izbora da uradi šta hoće od ovog troga, na čemu su Malik i Ahmed u rivajetu.

Na vama dvome je da uradite sljedeće:
1- Da se oboje iskreno pokajete zbog počinjenog djela vodeći računa o ispunjenju šartova tevbe.
2- Da oboje napostite dan Ramazana u kojem ste imali polni odnos.
3- Da svako od vas dvoje izabere kefaret između uzastopnog posta dva hidžretska mjeseca ili hranjenja 60 siromaha (muslimana). Ovo je na osnovu toga što je u rivajetu kod Muslima došlo da može izabrati između jednog od troga.

4- Za svakog siromaha daje se jedan mudd (pregršt, tj. oko 612,5 grama) hrane (pšenice, kukuruza i slično) po tri mezheba (malikije, šafije i hanabile) a po hanefijama dva mudda (dva pregršta).
5- Dozovljeno je hranu dati u brašnu (pšeničnom i slično) ili kupiti gotovu hranu pri lemu se jedan siromah hrani jednim obrokom, a nije dozovljeno niti ispravno davati vrijednost hrane u novcu.
6- Ako bi se dalo u brašnu količina kefareta za jedno od vas dvoje bi iznosila oko 37 kilograma za 60 siromaha, s tim da je bolje dati više radi sigurnosti.

7- Dozvoljeno je (istom količinom hrane od 60 osoba) nahraniti ili podijeliti hranu broju manjem od 60 siromaha ako se ovaj broj ne može naći, jer je u hadisu došlo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao onom čovjeku da nahrani svoju porodicu a ona je sigurno brojčano bila manja od 60 osoba.

Prema tome, to što kasnite sa činjenjem kefareta ne utiče na obavezu da ga uradite, sama tevba nije dovoljna nego je potrebno učiniti i kefaret, takođe, i ti i žena ste dužni da izvršite kefaret osim ako je ona bila prisiljena. Ve billahi tevfik.
________________________________________

4. MJESTO I ULOGA ŠEJHOVA I UČENJAKA U ISLAMU

Pitanje:

Posjećujem više stranica i postavljam pitanja na više vjerskih portala da usporedim mnišljenja. Baš sam nešto pretraživao vašu vjeru i nailazio sam na razne stranice i našao da ima raznih interpetacija islama. Međutim, nešto što mi je jako smiješno ispalo na jednoj stranici. Samo mi recite ako vi ispovjedate vjeru u jednog Boga šta ima šejh sa vama i da li vam može on šta pomoći. Negdje sam nalazio kako neki u svojoj molitvi trebaju maštati kako ima šejh daje iz svojih obrva nešto bijelo, svjetlo, mlijeko šta već i ide pravo njima kroz usta u srce. Pitao sam svoga prvog komšiju o tome i ništa ne zna. Ljudi moji, pa jeste li vi djeca da kroz maštu nešto ovako radite ili je taj šejh fakat toliko moćan. Srdačan pozdrav.

To što sam našao je na ovoj stranici i nisam nikoga od njih kontaktirao jer mislim da su neozbiljni dok stavljaju ovako nešto. Adresa je: http://www.naksibend.net/usul/rabita.html

ODGOVOR:

Neka je selam onima koji slijede Uputu.

Da bi ti odgovorio na ovo tvoje pitanje moram napraviti mali uvod, tj. moram te malo upoznati sa vjerom Islamom. Vjera Islam je vjera koju je Allah, subhanehu ve te’ala, objavio svim ljudima preko svojih poslanika. Svaki poslanik od Adema, preko Nuha, Ibrahima, Musa’a, Isa’a i Muhammeda i ostalih, alejhimusselam, je pozivao u istu vjeru. Pa tako od Allaha, subhanehu, nije došla druga vjera sem Islama.

Ono što je bilo drugih vjera i ono što imamo danas od vjera mimo Islama nije od Allaha nego su to vjere koje su ljudi ili izmislili (poput budizma, kunfučizma, zaratrustizma, hinduizma …) ili su došli do njih iskrivljavanjem ispravne Allahove vjere (poput kršćanstva i jevrejstva, kao i poput frakcija i sekti koje se nalaze unutar Islama).

Da bi ispravno shvatio šta je to Islam, u što poziva, šta naređuje i šta zabranjuje znanje o njemu moraš tražiti u ispravnim izvorima ove vjere. Ispravni izvori ove vjere su Kur’an (to je Allahova knjiga i posljednja objava koju je On, subhanehu, objavio ljudima preko svoga posljednjeg poslanika i vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem), i Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem (pod Sunnetom se podrazumijeva ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao, uradio, ili šutnjom odobrio ako je urađeno pred njim i nije to negirao). Iz ova dva izvora Islama proizašli su drugi izvori, poput idžama (jednoglasnog stava učenjaka učenjaka po nekom pitanju), kijasa (analogije) i drigih izvora oko kojih učenjaci imaju podijeljeno mišljenje.

Naravno, običan musliman (a nemusliman pogotovo) ne treba sam da tumači Kur’an niti Sunnet nego se u pojašnjenju istih oslanja na ono što su učenjaci (ulema, šejhovi) rekli o tome. Da bi neko ko tumači Islam bio pouzdan i da bi se njegovo tumačenje i mišljenje moglo prihvatiti on svoje tvrdnje, mišljenja i stavove mora potkrijepiti dokazom iz Kur’ana i Sunneta.

Znači, šejh, alim ili učenjak je onaj ko ima dovoljno znanja i koji dobro poznaje Kur’an i Sunnet, i koji poznaje stavove drugih učenjaka tako da može pojašnjavati vjeru i donositi ispravne stavove po nekim određenim vjerskim i svjetovnim pitanjima. Znači šejh, alim ili učenjak nije neko ko ima nadnaravne sposobnosti, onaj ko liječi bolesti, onak ko hoda po vodi, bode se iglama, nego je šejh (učen, alim) onaj ko poznaje dobro islamske nauke a istovremeno je bogobojazan tako što ono što zna primjenjuje u praksi.

Ispravan stav o šejhu u Islamu je da je on onaj ko tumači vjeru i pojašnjava njene propise, koji podučava druge vjeri, poziva u nju, objašnjava je, onaj koji ljudima može da odgovori u skladu sa Šerijatom ono što ih interesuje u vjeri i svakodnevnom životu. Učenjaci (šejhovi) su nasljednici vjerovjesnika, kao što je došlo u vjerodostojnom hadisu. Muslimani su dužni da ih cijene, poštuju i slijede. Naravno, oni nisu bezgriješni u tumačenju vjere, međutim, na njihove greške upozoravaju drugi učeni ljudi, što znači da oni jedni druge koriguju.

Učenjak (šejh) je običan smrtnik, nema nadnaravne sposobnosti, nema moć niti uticaj na druge, ne može nikome naštetiti niti koristiti osim onliko koliko mu to Allah, subhanehu, dozvoli (kao i svakom drugom čovjeku). Njemu se ne dovi (znači ne traži se od njega da ti se odazove u molitvama, on ne može otkloniti bolest, nedaću, pribaviti korist, djecu, imetak i slično) niti on upućuje na pravi put. Znači, on samo pojašnjava vjeru jer je učeniji od drugih. Ispravan odnos muslimana prema njihovim učenjacima (šejhovima) je da ih ne uzdižu na stepen na koji ne zaslužuju niti da ih spuštaju ispod njihovog stepena i uloge koji im je dodijelila vjera Islam.

Takođe, vrlo bitno je pojasniti da je Islam vjera koja poziva u tevhid, tj. Jednoću Stvoritelja koja se ispoljava kroz tri oblika: tevhid rububijje, tevhid uluhijje i tevhid esmau’ vessifat. Tevhid rububijje je uvjerenje da je samo Allah Tvorac i Stvoritelj, da On jedini upravlja ovim svemirom, da jedini On daje život i smrt, da jedino On daje opskrbu, da stvara, vlada i da će jedino On oživjeti umrle kada nastupi Sudnji dan, znači jedino Allah ima osobine stvarnog i istinskog božanstva. A iz ovog tehida proizilazi tevhid uluhijje, a to je da jedino On (Allah), subhanehu ve te’ala, istinski zaslužuje da mu se čini ibadet, tj. da se samo Njemu klanja, radi Njega posti, zekat daje i Hadždž obavlja.

Da se samo Njemu dovi, da se samo od Njega traži da ti ispuni potrebe (koje može učiniti samo Allah), da se samo od Njega moli da oprosti grijehe, da uputi na pravi put, da se samo od Njega traži da otkloni nevolje … A tevhid esmau’ vessifat znači da samo Uzvišeni Allah ima imena, osobine i svojstva onakve kako je sam Sebe opisao u Kur’anu i kako Ga je opisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a što je prenešeno u vjerodostojnom Sunnetu.

Niko drugi mimo Njega (Allaha) nema te osobine ma kako bio ugledan i poštovan, čak ni vjerovjesnici i poslanici, a oni su najbolja stvorenja kod Allaha, znači ni oni nemaju nijednu božansku osobinu nego su obični smrtnici koji niti mogu koristiti niti štetiti, niti oživjeti niti usmrtiti, niti ispuniti neke potrebe koje su svojstvene samo božanstvu, niti se opisuju svojstvima koja su specifična za Allaha. A onda je to pogotovu slučaj sa drugim ljudima koji su manjeg stepena od poslanika i vjerovjesnika, poput šejhova, uglednika, učenjaka, pobožnjaka i slično.

A sad odgovor na tvoje pitanje: Naravno da je to što si našao na toj stranici netačno i daleko je od ispravnog tumačenja Islama. A oni itekako ozbiljni u svom nakaradnom tumačenju vjere. To je sufijsko učenje koje smatra da šejhovi, evlije, pobožnjaci imaju nadnaravne sposobnosti, da mogu uticati na događaje u svijetu, da su oni ti koji upućuju na pravi put, da se čovjek u svojim dovama (molitvama) treba njima obraćati, da oni mogu pribaviti korist i otkloniti štetu, da oni mogu dati imetak, djecu i slično.

Ne preporučujem ti da se zamaraš izučavanjem šta je to sufizam, odakle vuče korijene, kada se pojavio u islamskoj literaturi i među muslimanima, ali ako si radoznao možeš se na ovoj stranici i u časopisu El-Asr (koga isto tako možeš naći na netu) malo više informisati o njima, jer su oni ovu temu obradili objektivno i u skladu sa ispravnim tumačenjem vjere Islama.

Isto tako, muslimani nisu djeca koja se u svojim obraćanjima svome Gospodaru i Stvoritelju oslanjaju na maštarije, nebuloze i izmišljotine, nego oni se obraćaju Onome ko ih čuje, Koji sve zna i sve može, Onome koji svime upravlja i koji se može odazvati njihovim molbama i uslišati ih. Oni svoje vjerovanje temelje na ispravnim tekstovima Kur’ana i Sunneta a koji se ne kose sa zdravim razumom, i ne mole se onima koji nemaju nikakvu moć niti vlast, niti im se mogu odazvati.

Ako želiš da se istinski upoznaš sa vjerom Islamom trebaš podatke, informacije i znanje o Islamu tražiti na ispravnim i pouzdanim mjestima. Ve billahi tevfik.
________________________________________________

4. VJERODOSTOJNI OBLICI SALAVATA NA POSLANIKA, sallallahu alejhi ve sellem

Pitanje:

Esselam Alejkum!

Mnogo puta sam čula da je veoma dobro donositi salavat na poslanika Muhameda s.a.v.s pa sam htjela da vas pitam kako se to radi, kako se donosi salavat, šta je to i šta se uči? Molim Allaha da vas nagradi za vas trud i rad. Esselam Alejkum

ODGOVOR:

Alejkumusselam.

Od učtivog i pristojnog ophođenja prema Poslaniku, sallahu alejhi ve sellem, je često donošenje salavata na njaga, sallahu alejhi ve sellem, a to je posebno preporučljivo pri spomenu njegova imena. Na ovo upućuju riječi Poslanika, sallahu alejhi ve sellem: “Ko donese jedan salavat na mene, Uzvišeni Allah donese deset salavata na njega” (bilježi ga Muslim), i u drugo hadisu: “Ponižen je čovjek u čijem prisustvu se spomene moje ime a ne donese salavat na mene” (bilježi ga Tirmizi i kaže da je dobar).

Oblici i riječi salavata koji su došli u vjerodostojnim hadisima su sljedeći:

1 – “ALLAHUMME SALLI ALA MUHAMMEDIN VE ALA ALI MUHAMMEDIN KEMA SALLEJTE ALA ALI IBRAHIME INNEKE HAMIDUN MEDŽID.
ALLAHUMME BARIKA ALA MUHAMMEDIN VE ALA ALI MUHAMMEDIN KEMA BAREKTE ALA ALI IBRAHIME INNEKE HAMIDUN MEDŽID”, ovaj oblik je došao u hadisu kojeg bilježe Buharija i Muslim.

2 – “ALLAHUMME SALLI ALA MUHAMMEDIN VE ALA ALI MUHAMMEDIN KEMA SALLEJTE ALA ALI IBRAHIME
VE BARIK ALA MUHAMMEDIN VE ALA ALI MUHAMMEDIN KEMA BAREKTE ALA ALI IBRAHIME FIL ALEMINE INNEKE HAMIDUN MEDŽID”, takođe bilježe ga Buharija i Muslim.

3 – “ALLAHUMME SALLI ALA MUHAMMEDIN VE ALA ALI MUHAMMEDIN KEMA SALLEJTE ALA IBRAHIME INNEKE HAMIDUN MEDŽID.
VE BARIK ALA MUHAMMEDIN VE ALA ALI MUHAMMEDIN KEMA BAREKTE ALA IBRAHIME INNEKE HAMIDUN MEDŽID”, bilježe ga Nesa’i i Ahmed, a šejh Albani ga ocjenjuje vjerodostojnim. U nekim rivajetima je došao dodatak da se poslije riječi “ALLAHUMME SALLI ALA MUHAMMEDIN” doda “ENNEBIJJI ELUMIJJI”. Ve billahi tevfik.

Mr. Zijad Ljakic!

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: