Poučne priče i tekstovi

Posljedna prilika

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Od svog djetinjstva sam mrzio tijesne prostore… takvi prostori su mi davali osjecaj gušenja… zato sam bježao i još uvijek bježim od njih… udaljavam se što više sa strahom i drhtim od tjeskobe… Kad sam narastao znao sam da je to psihicka bolest, ali nisam mogao da se lijecim i da se oslobodim toga.

Sada ulazim u jedno mjesto, ali silom… i bez moje volje.

Zamotali su me i stavili u dugacak i tijesni tabut… dobro sam cuo glasove oko sebe… bio sam zatvorenih ociju, ali sam ih na neki nacin mogao i vidjeti… vikali su:

– “O jadan on… umro je u najljepšoj mladosti… imao je veoma velike nade i poslove koje nije završio ni upotpunio.”

Zaista sam imao dosta razlicitih stvari i poslova koji su bili nedovršeni i cekali me da ih završim… naprimjer, nisam stigao otvoriti dobar lokal mom sinu… nisam otplatio posljednje rate za auto i kolor televizor… moja nada da formiram veliko preduzece, gdje cu skupiti svoje prijatelje, daleka je iluzija… iako je zima bila na vratima… ja ipak još nisam kupio ni uglja ni drva za pec u kuci… nisam popravio ni mjesta gdje je voda curila iz plafona.

Dok sam sve stvari koje su ostale nedovršene i cekaju mene da ih završim, prelistavao u svom mozgu, iznenadio me glas koji je zvonio u mom uhu… glas od kog je moja duša strahovala… otišao je do dubine mog mozga i tamo se ponavljao njegov eho… cuo se kao preko megafona:

Gotovo je i vrijeme ti je isteklo!”

Sa žaljenjem sam rekao u sebi:

Eh, da nije gotovo i da vrijeme nije isteklo.”

Ne znam kako mi se desio taj udes… kako kad ja dobro vozim… kad sam pokušao da to skupim u svom mozgu šta mi se desilo, osjetio sam kako su me prijatelji okružili i pokušavaju da pokriju tabut na kom sam ležao bez pokreta… Pokušavao sam da vrištim koliko imam snage i da ustanem sa svog mjesta da ih sprijecim… ali nisam uspio niti sam mogao… nisam mogao napraviti nikakav pokret niti sam mogao jedne jedine rijeci izgovoriti.

Nije dugo prošlo, pa sam se našao u velikoj tami… gledao sam kroz pukotine kroz koje je ulazilo oskudno svjetlo… sa strahom koji se ne može iskazati rekao sam sebi:

“O Bože moj! Šta ce sada sa mnom biti? Šta da radim?”

Od straha nisam mogao razmisliti.

Onda sam nošen na ramenima… poceli su hodati sporo i tabut se malo tresao.

Jasno je bilo po zvukovima koji su dopirali do mene s vana da kiša pada… zvuk kapi se miješao sa zvukom udaranja kapi o drvo.Bez sumnje na putu su do džamije da klanjaju dženazu.

Kad mi je na pamet pala džamija, sjetio sam se da iako je bila blizu moje kuce… i uprkos poziva sa nje koji se ponavljao pet puta dnevno za namaz, ipak nisam našao vremena da u nju odem… ali sam odlucio da pocnem sa namazom kad budem imao pedeset godina… svako je to znao.

Ponavljao sam to stalno mojim prijateljima… zaista sam htio poceti da klanjam… bio sam odlucio da ostavim svoje ružne navike na koje su se mnogi žalili.

Da… da!… eh da nije ovaj udes… bio bih u buducnosti dobra osoba… eh da nije ovaj udes.

I drugi put do mog sluha dopro je onaj glas ciji izvor nisam znao:

Gotovo je i vrijeme ti je isteklo.”

Malo je prošlo, pa sam ponovo nošen na ramenima… onda je sigurno završena dženaza namaz… kad smo prošli pokraj kafica u mom mjestu, cuo sam smijeh prijatelja s kojima sam svaki dan igrao karte… bez sumnje oni nisu culi vijest o mojoj smrti.

Kada su se zvukovi udaljili i utišali, osjetio sam da sam u kosom položaju zaista, oni se penju prema groblju… osjetio sam da se cefin skvasio na više mjesta od kiše koja je ušla kroz pukotine na tabutu… jer je kiša pocela jace padati… moj sluh je bio usmjeren na glasove vani… neki moji prijatelji su pricali izmedu sebe o stagnaciji trgovine… drugi su hvalili uspjeh državne reprezentacije na posljednjoj utakmici… dok je jedan od onih koji su nosili tabut šaputao na uho prijatelju:

Gledaj na koji dan je naš prijatelj izabrao da umre!… uvijek mu je ponašanje u životu bilo suprotno, zaista smo se brate pokvasili od glave do pete.”

Neka greška je tu bez sumnje… nesumnjivo je da ovo što cujem nije istinito… da li je moguce da tako govore moji prijatelji zbog kojih sam se puno puta žrtvovao?

Malo poslije toga stigli smo do groblja… spustili su tabut i stavili ga na zemlju… skinuli su poklopac… ruke su se pružile do mog mrtvog tijela, dignule ga i pocele spuštati u rupu, na cijem se dnu nakupilo nešto vode.Sa svog mjesta, na kom ležim, pokušao sam da vidim šta je oko mene… o Bože… šta ja radim tu? Zar to nije kabur?

Zašto mi do sada nije palo na pamet da cu u njega uci? Zašto na to prije nisam mislio?… niko ne cuje moje vrištanje, koje pokušavam ispustiti… niko.

Moji prijatelji su poceli bacati zemlju na mene… kao da su se takmicili u tome… ponovo sam ostao sam u tami… u vrlo mracnoj tami.

Pri slabosti koju sam osjetio… iz dubine srca sam poceo upucivati dovu: – “Bože! Bože, da li za mene postoji još jedna prilika? Daj mi posljednju priliku… ja cu u svemu slušati Tvoja naredenja… bicu Ti rob onako kako Ti hoceš… bicu onakav kakvog Ti hoceš da mi napraviš kabur vrtom od dženetskih vrtova… Bože!”.

Taj glas ponovo je vrlo snažno ispunio uši:

Gotovo je i vrijeme ti je isteklo.”

Slušao sam zvuk zemlje koja je udarala o daske koje su me pokrivale… svaki udarac je odjekivao kao zvuk grmljavine… svo moje tijelo je drhtalo od straha i strepnje.

S razocaravajucim posljednjim pokušajem da se pomaknem sa svog mjesta… otvorio sam oci… bio sam u svojoj udobnoj postelji u svojoj sobi… bila je to vrlo strašna nocna mora… bio je tu moj prijatelj ljekar, koji je pokušavao da me probudi iz nocne more uznemirenim uzvicima… gotovo je i prošlo je… gledaj… ti si dobro… bila je to nocna mora… gotova je i prošla je.

Polahko sam se uspravio na svojoj postelji… svo moje tijelo je bilo natopljeno znojem… osjetio sam kao da sam naglo i mnogo izgubio na težini… vani je jako padala kiša… kuca se tresla od zvuka grmljavine.Pod mnogo pogleda sa cudenjem i radoznalošcu uperenim u mene, pokušavao sam skupiti snagu… šaputao sam sebi tihim glasom… hvala Tebi, Bože!

Hvala koliko ima celija u mom tijelu… dao si mi posljednju priliku da budem dobar rob… hvala Ti i zahvalan sam Ti, moj Gospodaru!

Džunaid Saawi

Islamski omladinski casopis Saff

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: