Prilozi posjetitelja

Predavanja od rahmetli Jusufa Barčića su bila sebeb moje upute

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook256Email this to someonePrint this page

Kada sam bio osmi razred, na internetu sam naišao na neko predavanje šejha Jusufa, u kojem je govorio o onome ko je u nemaru i gafletu. To predavanje me je dosta pogodilo. Te noći puno sam plakao…

Imam dvadeset godina. U djetinjstvu sam malo znao o islamu. Roditelji su mi gluhonijeme osobe. Imam dva mlađa brata. Od rođenja do neke šeste godine života živio sam na selu sa roditeljima i djedom i nanom. Kada sam trebao da krenem u školu, moji su napravili kuću u gradu i preselili smo se. Teško smo živjeli tih prvih nekoliko mjeseci. Nisam baš imao nekog svog da mi pokaže grad i slično. Sve sam praktično sam učio. U osnovnoj školi bio sam kao i sva druga prosječna djeca: učio sam, trudio se, ali nije tu bilo nekog razmišljanja o životu. Pred kraj drugog razreda osnovne škole imali smo neki festival ispred škole. Tu su bili ringišpili, autići i još dosta toga. Sva djeca bila su na okupu.
Na tom mjestu desio se događaj koji ću pamtiti čitav život.

Naime, dok smo se mi tako igrali i vrištali, iz džamije koja se nalazila pored škole začuo se ezan za podne-namaz. Ja sam istog trena sjeo na neku klupu da sačekam da završi ezan. Tako me je učila nane. Međutim, muzika je bila toliko glasna da se ezan više nije čuo. Kada je ezan završio, u dvorište škole ušao je čovjek duge brade, a s njim je bilo još nekoliko mladića koji su također imali brade. Taj čovjek bio je drugačije obučen. Imao je bijelu odjeću i crvenkastu mahramu na glavi. Oni su prišli organizatorima festivala i pričali s njima. Ja sam prišao da vidim o čemu se radi. Bio sam znatiželjan, a i lijepo mi je izgledala odjeća tog čovjeka.

Taj čovjek sa crvenom mahramom govorio je organizatorima da ugase muziku na pola sata kako bih ljudi u džamiji mogli da klanjaju. I uspjeli su se dogovoriti da ugase muziku. Kad su ovi ljudi sa bradama (tako sam ih ja tada vidio) krenuli ka džamiji, i ja sam krenuo s njima. Ispitivao sam ih. Na svako pitanje lijepo su mi odgovorili. Onda su mi rekli da će mi, ako krenem s njima u džamiju da klanjam, dati jedan Mushaf. Tada u mojoj kući nije bilo nijednog Mushafa i moja mama nam je stalno govorila da treba da uzme jedan. Pristao sam i abdestio sam s njima. Poslije namaza dali su mi Mushaf i neke CD-ove da preslušam. Vjerovatno se pitate ko je bio taj čovjek, radi se o šejhu Jusufu Barčiću, rahimehullah.

Poslije tog događaja neko vrijeme sam slušao CD-ove kod kuće. Ta predavanja su me malo osvijestila na neki način, ali ne toliko. Nakon tog događaja upisao sam se u mekteb. Učio sam tako u mektebu o islamu, ali opet mi to nije bilo dovoljno, želio sam da znam više. Imao sam puno pitanja. Vremenom, kako sam rastao, šejtan i moj nefs učinili su da zapostavim namaz i dosta toga od islama. Išao sam samo na džume.
Kada sam bio osmi razred, na internetu sam naišao na neko predavanje šejha Jusufa, u kojem je govorio o onome ko je u nemaru i gafletu. To predavanje me je dosta pogodilo. Te noći puno sam plakao. Pokajao sam se Allahu. I čvrsto sam odlučio da saznam što više mogu o islamu. Moj glavni izvor islama bila su dostupna predavanja na YouTubeu. Pošto sam tada bio zreliji, trudio sam se da što više zapišem. Počeo sam da idem u džamiju na namaze.

U džamiji sam upoznao nekoliko svojih vršnjaka koji su klanjali drugačije. Družeći se s njima saznao sam za mnoge stvari koje nisam prije znao. Krenuo sam i da idem na predavanja u svom gradu. Međutim, tada se javljaju problemi u mojoj porodici, sa ocem i majkom i općenito sa cijelom familijom. Bilo je dosta toga što sam osaburao, ali ono što mogu da predložim svakome ko ima tih problema jeste dova i čvrsto ubjeđenje da je Allah s tobom. Međutim, sve to vrijeme htio sam da ponovo razgovaram sa šejhom Jusufom i da ga lično pitam o nekim stvarima. Toliko su mi njegova predavanja pomogla da često dovim Allahu da mu podari najveće stepene Dženneta. Upitao sam neku braću kako mogu doći do šejha, ali oni su me obavijestili da je šejh preselio 2007. To me je dosta pogodilo. Sjećam se da sam, kada sam prvi put gledao snimak dženaze, plakao baš puno.

Vremenom sam dovio da Allah uputi moja dva mlađa brata i moje roditelje. Hvala Allahu, vremenom, kako sam saznao više o islamu, i to sam prenio na svoja dva brata. Sa roditeljima mi je bilo teško i dan-danas je. Teško prihvataju savjete od mene mada im ja želim samo ono što je dobro, a to je islam. Kada sam krenuo u srednju školu, i moja dva brata počela su da klanjaju i da proučavaju islam. Vremenom su postali čvrsti i dan-danas se zahvaljujem Allahu što imam njih kao potporu kada god je teško. Sada smo odrasli. Ja idem na fakultet, a oni će uskoro završiti srednje škole, inšallah. Stasali smo kao muslimani uz predavanja naših daija Zijada Ljakića, Safeta Kuduzovića, Hajrudina Ahmetovića, Muhidina Halilovića i mnogih drugih. Međutim, u mladosti meni su najviše pomogla predavanja Jusufa Barčića, rahimehullah, i Muhameda Porče. Predlažem svakom bratu i sestri da često slušaju predavanja uživo ili preko interneta. To je ono što nas odgaja i što nas čini jakim. Znanje, znanje i opet znanje!

Brat R. S

___________________________

Poštovani posjetioci NUM stranice, mi smo prije nekoliko dana (27.9.2017. g.) uputili apel našim posjetiocima da nam šalju priče i svog života, i ovu priču koju ste upravo pročitali je jedna od priča koje su nam u medjuvremenu pristigle, a vas pozivamo da i nam i vi pošaljte vašu priču – više o tome na ovom linku: http://www.n-um.com/poziv-na-saradnju-2/

Podijeli sa drugima i zaradi sevapShare on Facebook256Email this to someonePrint this page

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: