Rekaik

Priča od koje bi i kamen zaplakao

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Bio je jedan jako bogat i moćan čovjek, sa visokim statusom u društvu, živio je sa ženom i dvoje djece u kući. Ovaj čovjek je bio jako nepravedan, a srce mu je bilo tvrdo ko kamen, tvrdoća njegovog srca je bila toliko velika da ju je mogao podijeliti svim ljudima svijeta. Ovu priču je ispričala njegova žena: Živjeli smo u vili, a moj čovjek je bio utjecajan u društvu, međutim bio je veoma agresivan i imao je loš moral, odnosno oboje smo bili nepravedni ljudi. Koju god bi služavku zaposlio, ona nije ostajala kod nas više od mjesec-dva, jer svaku služavku smo kažnjavali, udarali i ponižavali. Nije bilo metode torture i kažnjavanja a da mi to nismo primjenjivali na služavkama. Jednog dana došao nam je jedan siromašan čovjek sa svojom kćerkom i rekao nam: “Moja porodica je jako siromašna pa može li moja kćerka da radi kod vas ma koliko god plata bila?” Moj muž pristade na to uz dogovor da će djevojčicin otac dolaziti svaki mjesec da uzme platu.

Djevojčica, koja je tada imala samo 12 godina, reče: “Molim te oče ne ostavljaj me kod njih jer ja ne mogu živjeti bez tebe i moje majke, molim te ne ostavljaj me!” Međutim otac se samo okrenu i ode. Djevojčica ostade sama I uplašena te kao služavka u kući stranaca. Imala je jednog brata u Jordanu, koji joj je bio jedina nada da će joj nekad pomoći, jer on joj je obećao da kada on dođe kući da ona više neće morati raditi po tuđim kućama i da će on preuzeti brigu o njoj i njezinim potrebama. To joj je bila jedina nada.

U međuvremenu je ova bogata porodica žestoko počela zlostavljati djevojčicu. Priča žena: “Za najmanju grešku znali smo curicu kažnjavati sa udarom struje jačine 220 volti, zatim smo je znali vezati i objesiti da visi o plafonu, davali smo joj stari i tvrdi kruh, zatim pokvarenu i ubuđalu hranu, zimi bi je tjerali da spava na keramičkim pločicama u kuhinji. Mučili smo je raznim metodama, u tolikoj mjeri da je šest puta bježala od nas, ali bi je moj muž, zahvaljujući svom položaju i vezama koje je imao, uvijek pronašao već sljedećeg dana. A kada bi je pronašli, onda smo je mučili na sve moguće, svirepe načine.

Ova jadna curica je pričala: “Otišla sam u to vrijeme samo dva puta u moje selo. Prvi put kad sam čula da mi je brat umro na putu iz Jordana. Tada sam izgubila svaku nadu. Drugi put sam otišla u moje selo kada mi je majka umrla.” Jedan je put otišla na bratovu, a drugi put na majčinu dženazu. Poslije toga nije išla više tamo. Ovi zulumćari su i dalje nastavili kažnjavati djevojčicu do te mjere da je curici postepeno počeo slabiti vid. Kada bi išla u trgovinu kupila bi pokvarene stvari jer nije mogla da vidi pa bi joj se ljudi smilovali i pomogli pri kupovini i onda bi ona te stvari nosila ovoj porodici.

A oni su svakodnevno nastavljali sa svojom torturom i udaranjem, sve dok curica nije potpuno oslijepila. Kada je oslijepila oni su je istjerali na ulicu, jer su smatrali da im ona tako slijepa ne može više pomagati i da je bezvrijedna. Djevojčica je tumarala od kuće do kuće sve dok je nisu odveli do doma u kojem suživjele slijepe osobe. Ona je živjela kod ove porodice 10 godina, tako da je imala 22 godine kada je završila u domu za slijepe. Djeca od ovog čovjeka i žene su sada, poslije 10 godina, isto bila odrasla.

Ovaj čovjek je otišao u penziju i tako izgubio svoj visoki položaj u društvu, a pošto je bio lošeg morala i ponašanja, sada ga je svako izbjegavao, tako da ga je to neopisivo mučilo. Kada mu je sin još malo odrastao, oženio je jednu prelijepu djevojku i poslije malo vremena djevojka je ostala trudna, pa su se čovjek i žena jako obradovali da će dobiti unuka. Ali Allah im daje prvo iznenađenje…snaha im rađa muško dijete koje je bilo slijepo!!!

Ovaj pokvarenjak i njegova žena su se zamislili i pitali jeli to posljedica njihovih zlodjela! “Ako naš sin ponovo dobije dijete da li će i ono biti slijepo?” – pitali su se. Bili su jako zbunjeni i uplašeni tako da je ovaj čovjek koji je nekada uživao veliki status u društvu poslije svih briga dospio u bolnicu. Ljekari su rekli sinu da se ne brine za svoj porod, da slijepilo nije nasljedno, već da je to Allahova odredba, te da su male šanse da im sljedeće dijete isto bude slijepo. Poslije dvije godine ovaj pokvarenjak i njegova žena počinju govoriti sinu i snahi da su zaželjeli još jednog unuka, govoreći im: “Hajde rodite još jedno dijete, jer su nam unuci sada jedina radost u životu”.

I zaista poslije malo vremena, njihova snaha uz Allahovu dozvolu osta ponovo trudna. Kako se vrijeme poroda bližilo svi su bili sve zabrinutiji, jer niko nije znao da li će dijete biti zdravo. Dan poroda je došao i snaha rodi prelijepu curicu. Sa zebnjom su pitali doktora da li curica ima vid, koji im je poslije ispitivanja, potvrdno odgovorio. Svi su bili presretni zbog toga. I sve ostalo je bilo uredu.

Ali, poslije šest mjeseci djevojčica je oslijepila. To im je bila druga katastrofa. Žena ovog tiranina se jako zamislila i počela razmišljati: “Nemoguće je da se ovo dešava bez nekog razloga… ne ..ne..ovo je zbog onoga što smo uradili onoj služavki, zbog svih udaraca i zlostavljanja koja smo nad njom radili. Curica, koja nije imala nikog na svijetu da je zaštiti, koja je mlada ostala bez majke, koja je imala oca bez duše, koji ju je dao za male pare da radi kod drugih ljudi, kojeg nije zanimalo kako mu je kčerka kada je dolazio po novac na kraju mjeseca. “Ovo je Allahova kazna na nas” – razmišljala je tiranova žena.

Odlučila je da izađe i da pronađe bivšu služavku, pa ma gdje ona bila. Tražila ju je po bolnicama, po dječijim domovima, kod policije….da bi je na kraju pronašla u domu za slijepe. Kada ju je ugledala, potrčala je prema njoj, zagrlila je i počela ljubiti govoreći joj: “Oprosti mi kćeri moja!” – “Ko si ti?” – upitala ju je djevojčica, pa joj se žena predstavi svojim imenom. “Zar ti?” – Kad je djevojčica čula njeno ime sjetila se svih onih deset godina zlostavljanja koje je doživjela kod njih. “Zar je ovo ona žena koja me je podvrgavala udarima struje, koja me je natjerala da spavam na hladnom podu, da jedem pokvarenu hranu, koja me je…”

Djevojčici su navrla sva sjećanja iz doba kada je mučena, sjetila se dana kada ju je otac ostavio, majčine smrti, bratove smrti, sjećala se dana kada je oslijepila, dana kad su uništili njenu budućnost,…i dana kada su je slijepu izbacili na ulicu….Ova žena je prenu iz sjećanja pitanjem: “Možes li mi ikad oprostiti kćeri moja?” Djevojčica uzdahnu i reče: “Ja ti sve opraštam!” Žena tada reče: “Želim ti se odužiti za sve ono zlo koje smo učinili prema tebi, pođi sa mnom kući, brinuću se o tebi isto kao i o mojim unucima koji su slijepi, nadam se da će mi, zbog toga, Allah oprostiti, za ono što sam ranije činila!”

A ti nikako ne misli da Allah ne motri na ono što rade zulumćari! On im samo pušta do Dana kada će im oči ostati otvorene (dan njihove smrti).” (Kur’an,14;42)

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: