Prilozi posjetitelja

Moj put do krune

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Često sam znala plakati, misleći zašto Allah neće da mi se smiluje, da mi podari snage da napravim taj korak, da skinem taj teret sa svojih prsa i da konačno znam kojim putem idem. Molim Allaha da mi oprosti, ali ponekad sam čak bila i ljubomorna na pokrivene sestre, pitala bih se čime su one zaslužile toliku Allahovu ljubav, pa im je podario tu blagodat…

Već duže vrijeme želim da ispričam svoju priču, odnosno svoj put do hidžaba, a s jednom jedinom namjerom – ne bi li možda i ja bila sebeb nečijeg pokrivanja. Vjerujem da svaka žena muslimanka, koja vjeruje u Milostivog Allaha, koja Mu se moli svaki dan i čezne za Njegovim ljepotama, ako već nije, želi i sanja dan kada će skupiti dovoljno hrabrosti da iz svoje kuće izađe ponosna i sretna sa svojom krunom i da je više nikad ne skine. Moram vam odmah priznati da su moji snovi o ovom danu trajali predugo, pa čak i godinama.

Što se tiče mog ranijeg života, prije praktikovanja vjere, mogu reći da sam bila samo jedna tipična bosanska djevojka, koja je rasla i odrasla u vremenu i uvjetima kada je zapadna kultura počela da dominira našim prostorima. Međutim, hvala Milostivom pa se moje srce uvijek odupiralo tom modernom vremenu i svemu onom što je ono nosilo sa sobom, pa sam tako oduvijek za prijatelje birala one slične sebi, “konzervativce”. I hvala dragom Allahu pa uprkos tom vremenu, slobodi i roditeljskoj nepažnji uzrokovanoj čistim neznanjem i nespoznavanjem istinskog bivanja čovjeka, moje je srce odlučilo, Njegovom voljom, da hodi najljepšim stazama dunjaluka.

Mnogo godina ranije, na početku mojih studentskih dana, usnila sam Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nedugo nakon tog sna htjela sam da se pokrijem. Međutim, roditelji su se tome suprotstavili i ja, u nejakim godinama, s nejakom vjerom, pokleknula sam pred prvim zidom i nastavila dalje svoj životni put bez mahrame. Nakon toga, dugo sam “lutala”, zapostavila ibadete, samo bih u ramazanu redovno klanjala, a ostale dane kako kad, gledala bih samo da ne prođe četrdeset dana od posljednjeg namaza, jer sam nekad od nekog čula da više nisi musliman ako prođe tih četrdeset dana. Da Milostivi oprosti, uistinu je čovjek katkad, i pored zdravog razuma i istančanih čula, i gluh i nijem i slijep. Ali još i tad, u vrijeme mog “lutanja” negdje u dubini srca osjećala sam da će mom “lutanju” doći kraj i da ću istinski krenuti stazama koje vode do Njegovog zadovoljstva, i, hvala Allahu, na tom putu sam već duže vrijeme.

Istina, dugo mi je trebalo nakon redovnog obavljanja namaza i drugih ibadeta, da odlučim i da se pokrijem. Sad kad gledam iz ovog ugla, ni sama ne znam zašto mi je toliko trebalo?! Šta me je to sprečavalo? Strah kako će roditelji prihvatiti, s obzirom na to da su čvrsto protiv toga? Strah šta će ljudi reći? Strah zbog posla? Strah, strah i strah. Od čega?! Subhanallah, kako su to jadni razlozi za nepokornost Svemogućem, Onome koji ti u jednom trenu može sve uzeti, a u drugom opet sve nadoknaditi. Pa kako čovjek da ne bude pokoran i zahvalan?! Ali, uprkos svim saznanjima, uprkos teškoj tjeskobi u prsima pri susretu sa pokrivenim sestrama, još dugo se moje “dunjalučko” srce, ispunjeno strahom od stvorenja, a ne Stvoritelja, opiralo ispunjavanju tog farza. Često sam znala plakati, misleći zašto Allah neće da mi se smiluje, da mi podari snage da napravim taj korak, da skinem taj teret sa svojih prsa i da konačno znam kojim putem idem. Molim Allaha da mi oprosti, ali ponekad sam čak bila i ljubomorna na pokrivene sestre, pitala bih se čime su one zaslužile toliku Allahovu ljubav, pa im je podario tu blagodat?!

I tako, prolazili su dani, teški i mučni, bez hidžaba, boreći se sama sa sobom, zaista su to bile teške muke, želiš nešto, a nemaš dovoljno hrabrosti da to i učiniš. Stalno sam dovila Allahu da mi podari snage da napravim taj korak, da ne odem sa ovog svijeta bez hidžaba. I zaista, kad nešto istinski želiš, Allah ti to i omogući. Elhamdulillah. Ono što je, da kažem, bilo presudno, što je zapravo odredilo trenutak stavljanja mog hidžaba, naravno Allahovom voljom, jeste jedan video koji sam gledala na YouTubeu. To je zapravo bila tribina u Zenici, čini mi se pod nazivom “Hidžab – moj identitet”. Bilo je tu nekoliko sestara koje su podijelile svoju priču o hidžabu, i jedna sestra je rekla da bi bila jako sretna kad bi bar jedna sestra njenim sebebom stavila svoju krunu. Iskreno molim Allaha da je nagradi i ne znam da li će ova priča ikada doći do nje, ali zaista su njene riječi bile sebebom mog konačnog pokrivanja. Ne mogu reći da je prvi dan mog pokrivanja bio i najsretniji, ali zaista mogu reći da sam taj dan bila tako slobodna i ponosna i ispunjena nekom lahkoćom, jer sam konačno učinila ono što sam još davno trebala.

Ali, bilo je i mnogo suza tog dana, sve tegobe nisu nestale, jer moja majka to nikako nije prihvatala i to mi je jako teško palo, pa su moji prvi dani sa hidžabom prošli manje-više u suzama i dovama da me ona prihvati takvu. Nije dugo trebalo, Allah se odazvao mojim dovama, pa je srce moje majke smekšalo i iako ne sa velikom radošću, ipak je prihvatila moj izbor. Drugih teškoća nisam imala, nisam imala ni bilo koju vrstu neugodnosti ni na ulici ni na poslu, niti bilo gdje drugo zbog svog načina odijevanja. Svi oni strahovi bili su uzaludni. Sada mogu reći da sam konačno zadovoljna sobom, znam gdje pripadam i kuda želim da odem. Hvala Allahu na neizmjernoj blagodati koju mi je ukazao i što me odabrao da budem među onima koji su spoznali smisao svog postojanja, i što me nakon onog mog “lutanja” i traženja uputio na pravu adresu. Elhamdulillah.

Vjerujem da se dosta sestara se nalazi u sličnoj situaciji i željela sam da iz moje priče izvuku pouku i da na putu do svog hidžaba ne prolaze kroz bespotrebne muke kao što sam ja. A On uistinu nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih. Zato, sestro moja lijepa, ne boj se nikoga osim Allaha, budi pokorna Njemu, a ne ljudima, zarad svoje sreće i rahatluka. Niko ne zna za tvoju borbu, i niko ti ne može olakšati osim Njega. A uistinu, istinska sreća i zadovoljstvo je samo u pokornosti Milostivom Allahu, a nećeš je zaista osjetiti sve dok ne budeš u potpunosti predala srce Onom kome i pripada.

Tekst poslala sestra B. I.

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: