Prilozi posjetitelja

Roditelji su mi govorili da ne zaslužujem da živim (Priče naših posjetitelja)

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Upisala sam jedan od težih fakulteta, preselila se daleko od kuće, od strogih roditelja i njihovog budnog oka, i došla u glavni grad. Nije više bilo okova. Niko me nije kontrolirao. I što je najgore, nije bilo granica jer nije bilo principa vjere. Iz tako malog gradića sa malo opcija, došla sam u velegrad koji nudi šta god duša želi. Upala sam u loše društvo, i stvari koje su se prije činile tako strašnim – alkohol, droga i blud, postali su mi najbolji prijatelji

Rođena sam u Krajini, u mjestu u kojem žive samo muslimani. Muslimani po imenu, naravno. Tu je običaj praktikovati onu verziju islama, primjerice, litre alkohola su dozvoljene, ali svinjetina nije, rijetko ko klanja, ali svi su muslimani u srcu. Bilo je neobično vidjeti ljude koji stalno idu u džamiju, nose bradu ili ne psuju. Od malih nogu interesirala sam se za islam, jer sam imala odličnu vjeroučiteljicu, i do petog razreda osnovne znala sam zbirku Vrtovi pobožnjaka napamet. Klanjala sam, učila Kur’an, postila i pričala o vjeri, a porodica me sa neodobravanjem gledala. “Ova će u vehabije”, govorili su.

Sjećam se, jednog dana, došao je jedan rođak u posjetu. Ušavši u sobu, nazvala sam selam, na šta se mama nasmijala i rekla: “Ti si mlada, ti ne trebaš nazivati selam. Obično ‘ćao’ je dosta.” Zategnuti odnosi kulminirali su kad sam odlučila upisati medresu. Mama je plakala, brinući se da li sam upala u neku sektu, a otac, bivši komunist, to mi je izričito zabranio. Dobila sam batine. Ali, najviše su me pogodile suze moje majke, pa sam upisala gimnaziju.

Sve manje i manje sam pokazivala zanimanje za vjeru. Prestala sam klanjati. Prestala sam nazivati selam. I na kraju, prestala sam se obraćati Bogu noću dovom. A to mi je bilo najdraže, kao razgovor koji je najbitniji, predočim sve svoje želje, strahove, potpuno ogolim dušu i znam da me On razumije. Koliko je samo koncept dove divan! Godine su prolazile, a ja sam postala muslimanka samo po imenu. Ja sam postala oni.

Upisala sam jedan od težih fakulteta, preselila se daleko od kuće, od strogih roditelja i njihovog budnog oka, i došla u glavni grad. Nije više bilo okova. Niko me nije kontrolirao. I što je najgore, nije bilo granica jer nije bilo principa vjere. Iz tako malog gradića sa malo opcija, došla sam u velegrad koji nudi šta god duša želi. Upala sam u loše društvo, i stvari koje su se prije činile tako strašnim – alkohol, droga i blud, postali su mi najbolji prijatelji. Moje psihičko i fizičko stanje do te je mjere bilo izmijenjeno da sam morala potražiti stručnu pomoć. Dijagnoza – poremećaj ličnosti. Depresija. Anksioznost. Kao na traci, doktor mi je propisao antidepresive i antipsihotike, koje sam uzimala kako je propisano, bez ikakvog učinka. Funkcionirala sam – ali nisam bila sretna. Stoga sam napustila terapiju i nastavila po starom.

Obnovila sam godinu. Nijedno od roditelja nije me htjelo gledati u oči. Govorili su da sam sramota, da ne zaslužujem da živim, da žele da se nikad nisam rodila, jer pobogu, šta će govoriti prijateljima kad budu pitali za mene? Moje prethodno stanje se pogoršalo. Ogroman teret me gušio, imala sam napade panike noću. Pitala sam se čemu živjeti kad je ovaj život pun boli? Osjećala sam se kao čaša koja se ne može ispuniti. Odlučila sam da se ubijem, razradila stotinu scenarija u glavi. Izabrala datum. U mojoj glavi, samo sam u smrti mogla biti slobodna.

Ali, Uzvišeni je milostiv. Prijateljica mi je greškom poslala link hutbe pod nazivom “Kako gubimo iman”, i znatiželja je učinila svoje, pogledala sam hutbu. I još jednom. I još jednom. Plakala sam kao malo dijete. Hatib je savršeno opisao moje stanje. Kao da govori o meni! Počela sam navečer doviti, počela sam klanjati, vratila sam se Plemenitom, i osjetila sam da me voli, da me nije zaboravio, osjetila sam se ispunjeno. Sve te rupe u duši koje sam pokušavala popuniti prolaznim stvarima, haramima, bivale su zakrpljene. Shvatila sam da bez Boga nemamo ništa.

I dalje imam ožiljke starih grijeha, grižnju savjesti, osjećaj da sam ukaljana. Moj savjet sestrama i braći jeste da se ne daju zavarati, da ne slušaju ljude koji kažu: “Mladost je jedna!”, jer rane koje nastaju u mladosti, teško zarastaju. I kad zarastu, ožiljak ostaje. Ne slušajte one koji vidno ustrajvaju u grijehu, koji su na krivom putu i na krivi put zavode, makar bili vaši roditelji!

Tekst poslala sestra M. P. 

Ovaj tekst je stigao u nagradni natječaj “Moj povratak Islamu” (Pošalji svoju priču i osvoji 50 eura) – više o tome na ovom linku: http://www.n-um.com/nagradni-natjecaj-moj-povratak-islamu-posalji-svoju-pricu-i-osvoji-50-eura/

 

Podijeli sa drugima i zaradi sevap:

Ukoliko ste primijetili grešku u članku, OZNAČITE TEKST i nakon toga pritisnite tipke na tastaturi Ctrl+Enter.

NA VRH

Spelling error report

The following text will be sent to our editors: